Veliki petak i hrvatski mučenici: HOS-ova “Štafeta smrti”

Povodom Velikog petka donosimo priču o malo znanoj HOS-ovoj “Štafeti smrti”, jednoj od vjerojatno najužasnijih ispovijesti Domovinskog rata. Tekst je izvorno objavljen na stranicama Večernjeg lista.

Ivica Jurčan, nekim čudom preživjeli branitelj Bogdanovaca, svojevrsna je legenda Domovinskog rata koja je uspjela preživjeti proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru 10. studenog 1991. Proboj je postao poznatiji pod imenom “HOS-ova štafeta smrti” jer… Kako je koji branitelj koji je vodio civile u spas ginuo, tako je na njegovo mjesto dolazio drugi, svjestan da vrlo vjerojatno neće ni on preživjeti. Ivica Jurčan, branitelj Bogdanovaca koje je HOS “uzeo pod svoje”, otkrio je nevjerojatne, jezive i herojske detalje istovremeno:

Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra. Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Tko su bili i kako su poginuli HOS-ovci čiju bi spomen-ploču skidali Pupovac i HNS?

“Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju”

Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.

Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani.

Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.

“Kako smo naletjeli na minsko polje i umirali jedan po jedan”

Međutim, tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Josip Knežević, koji je bio ranjen u pluća vikao je – Čađo, – mene su zvali Čađo – daj mi vode, jako sam žedan.

– Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ne mogu pomaknuti. Tada još nisam ni znao što je sa mnom. Ali on je uporno govorio – Čađo, daj mi vode, žedan sam. – Na to sam mu, čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se čulo bućkanje, gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se. Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio u minskom polju. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima.

>25. lipnja 1991. Osnovan HOS – elitna jedinica Hrvatske vojske

Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo – Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje. – Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima, kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju.

Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević… Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili.

Danima u kukuruzu bez jela, pića i izbušenih organa

Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja i Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama.

Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.

“Nitko me nije mogao izvući, pa sam se pokušao ubiti”

Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam vikao. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak, nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično.

Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni, objasnio tko sam, što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu. Ja sam odrastao na tim atarima, njivama, livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo.

Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano, kada bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, kakvu dobijete u kafićima.

Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da, kada bi netko naišao, spotaknuo bi se i pao preko mene, a ispred mene je bila rijeka Vuka. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.

“Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učinit”

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to. Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio.

Jednostavno to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti. Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje.

Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi, ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA.

“A onda je došla JNA i predala me četnicima”

Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba.

Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici, gdje su me tukli, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me na – 1-2-3 – ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba, gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli, mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića.

Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam… Možda su ga ugušili, ne mogu reći dokaz da je ubijen, kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu napolje.

>Brkić: ‘Mi branitelji sigurno nismo išli u Domovinski rat s pjesmama Druže Tito mi ti se kunemo’ – javio se opet Pupovac te Radin