Nevidljive rane na karti Zagreba – od 8 poginulih hrvatskih branitelja, učenika Drvodjeljske škole, dvojica se još vode kao nestali

U Domovinskom ratu je poginulo, ubijeno i umrlo zbog posljedica rata 8.147 hrvatskih branitelja, te se kao nestali vodi još preko 500 hrvatskih branitelja, prema podacima Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“. Iz grada Zagreba i Zagrebačke županije poginulo je 1163 hrvatskih branitelja.

Čak 76,74 posto svih poginulih, ubijenih i umrlih zbog posljedica rata, pripadnika Hrvatske vojske, u trenutku stradavanja imalo je između 20 i 40 godina starosti.

1 od 7

Mnogi su na ratište krenuli izravno iz školskih klupa. Njih osam iz srednje Drvodjeljske škole u Zagrebu, koja je smještena na adresi Savska cesta 86.

O njihovoj žrtvi svjedoči spomen ploča postavljena u školi:

„Domovinu smo stekli i životima naših učenika:

Božidar Dodig 1960. – 1995.
Žarko Gundić 1963. – 1991.
Dražen Mužic 1970. – 1991.
Krešimir Posavac 1962. – 1991.
Denis Mihalić 1972. – 1992.
Ivica Špišić 1972. – 1992.
Ivica Drmić 1962. – 1993.
Krunoslav Vrtar 1975. – 1995.

Vječna im slava!
Drvodjeljska škola 2002.“

„Bilo bi dovoljno samo nabrojati imena i ne napisati ništa drugo, jer to su naši učenici koji su dali za našu Domovinu najvrjednije što su imali.“ – ističe ravnateljica Drvodjeljske škole profesorica Jadranka Pejčić.
„Inicijativa za postavljanje spomen ploče pokrenuta je od strane Drvodjeljske škole Zagreb. Spomen ploča je postavljena 29. svibnja 2002. godine uz suglasnost obitelji učenika koji su poginuli ili proglašeni nestalima tijekom ratnih operacija. Učenici koji su sudjelovali u Domovinskom ratu školovali su se u Drvodjeljskoj školi u razdoblju od 1975.-1991. godine.“ – objasnila je prof. Pejčić.

Žarko Gundić

Žarko Gundić – rođen je 5. 11. 1963. u Zagrebu, a poginuo 26. 7. 1991. u Strugi Banskoj, zajedno s drugim hrvatskim redarstvenicima, koji su branili Pounje od srpskog agresora. Do herojske pogibije redarstvenika došlo je 26. srpnja 1991. kada su Banovina i Pounje bili poprište strašnog zločina, kako se navodi na stranicama MUP-a. Velikosrpski agresor pokrenuo je operaciju kodnog imena ‘Žaoka’ kada su namjeravali do 27. srpnja zauzeti cijelu Banovinu i Pounje.

Pritom im je prva prepreka bilo hrvatsko mjesto Struga Banska koju su branili hrvatski redarstvenici i pripadnici Zbora narodne garde – Gromovi. Branitelji su nadljudskim snagama pružali otpor brojnijem neprijatelju, koji su na oklopljeni kamion montirali protuavionski top, a ispred kamiona na cesti formirali živi štit od 48 Hrvata zarobljenih iz spaljene Zamlače i susjednih mjesta. Brutalno goneći živi štit pred sobom, agresor je palio kuće, zlostavljao mještane uz prijetnju strijeljanjem, do krvi tukao zarobljene civile oružjem, rukama i nogama, pritom neprestano pucajući sa svih strana.

U toj situaciji hrvatski redarstvenik Mile Blažević – Čađo, a za njim i Željko Filipović iz Dugog Sela odlučili su žrtvovati svoje živote. S potpornog zida iznad ceste Čađo, opasan eksplozivom, uz glasan povik ljudima u živom štitu: ‘Lezite’, zakoračivši prema oklopnom vozilu, bacio je bombe i time zaustavio daljnje napade. Svojim iznimnim herojskim činom u eksploziji je i sam raznesen, ali je privremeno zaustavio napredovanje neprijatelja. Sličan je pothvat izveo i Željko Filipović, koji je onesposobio puškomitraljez na oklopnom vozilu.

Tijekom borbenih djelovanja u Strugi Banskoj tog dana su poginuli hrvatski redarstvenici Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja, Goran Fadljević, Marijan Parlov, Drago Matijević, Šefik Pezerović i nestali Ivan Žalac.

Dražen Mužic

Priča svake obitelji koja traga za svojim u Domovinskom ratu nestalim članom različita je i bolna. Draženov otac Josip Mužic ispričao je za Deutsche Welle:

„Dražen je nakon odsluženja vojnog roka bio regrutiran u rezervni sastav Ministarstva unutarnjih poslova. Krajem 1991. godine imao je „dva terena“ koja nisu nigdje zavedena. Zadnji teren mu je bio 8. rujna na liniji obrane kod Petrinje. 10. rujna poslijepodne bio je napad na selo Hrastovicu. Dražen je bio kod šume gdje su vikendice. Jedan kolega koji je bio teško ranjen poslao ga je po pomoć, jer nije mogao dalje sam. Dok se je Dražen spuštao po pomoć, ranjen je u vrat. Došao je do Hrastovice i dečki su mu zamotali ranu.“
„Jedan od Draženovih kolega automobilom „polo“ otišao je po ranjenika, a Dražen je također sjeo u automobil. „Rekli su mu da krvari i da je najbolje da i sam ode u bolnicu. Sjeo je na stražnje sjedalo pola. Odmaknuli su možda kilometar od Hrastovice. Bili su kod Cepelišta, starog sajmišta, gdje su naletjeli na zasjedu. Dražen je dobio više prostrijelnih rana glave i vrata. Pao je na ranjenika koji je bio u komi. Auto je onesposobljen, a vozač Ivan Filipović je otrčao po pomoć.“
Došla je i hitna pomoć, ranjenik je pretovaren u sanitetsko vozilo, zajedno sa Draženovim tijelom. „Odvezli su ih do nove bolnice u Petrinji. Stavili su ga pod one borove, pokrili s njegovom košuljom, a ranjenika su odveli u Sisak. Onda je došao pokojni Obad. Imao je zaduženje da kupi mrtve. Prevozio ih je u sisačku patologiju.“
Josip Mužic je rekao kako mu nitko nije javio da mu je sin poginuo.
Da je znao, kaže, otišao bi po njegovo tijelo pješice. Dan poslije priopćili su mu tek da je Dražen ranjen. I nestao. „Na koja god smo vrata pokucali, rekli su nam da čekamo i da će se sve riješiti. To su čuvali u tajnosti. Ni danas ne znam zašto.“ I upravo je taj prešućeni dio neizmjerno povećao patnje obitelji Mužic koja je iduće tri godine provela u uvjerenju da je Dražen živ odveden u zarobljeništvo.
„Ponavljam, krivim hrvatsku vlast, ljude na položajima od kojih su brojni već u mirovinama. Trebali su mi odmah javiti da je mrtav“, ispričao je očajni otac koji nije imao prilike identificirati tijelo poginulog sina.
„Mislim da su ga pokopali pod tuđim imenom, dokaze su odmah uništili, a mene su godinama uvjeravali da je odveden u zarobljeništvo. Nakon što je prošla vojno-redarstvena akcija Oluja, a teritorij oslobođen, došlo se do zaključka da je Dražen mrtav odvezen na patologiju.“ Kao dokaz, otac prilaže i ratno izvješće otipkano pisaćim strojem koje je dobio prije oslobađanja Petrinje. U dokumentu se ime njegova sina navodi s još trojicom poginulih. „Sve je tu, samo tijela nema“, dodaje.
„Da nisam došao do ovog izvještaja mislio bih i dalje da on negdje robija. A da samo znate kako je to teško kad je vani hladno. Pa mislite ima li on što za obući. Pa kad sjednete ručati, a mislite li je li on sada gladan. To je ono što te izjeda iznutra“, ispričao je otac svoju potresnu priču.

Krešimir Posavac

Krešimir Posavac – kao pripadnik 100. brigade ZNG-a/HV-a poginuo u Antunovcu 5. prosinca 1991. Rođen je 1. lipnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik 100. brigade HV-a od 15. studenoga 1991. Poginuo 5. prosinca 1991. u Tenjskom Antunovcu. Vođen kao nestali do rujna 1994…. pokopan 5. prosinca 1994. u zagrebačkom naselju Stenjevec. Posmrtno promaknut u čin časničkog namjesnika, odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i Spomenicom Domovinskog rata.

Denis Mihalić

Na dan, 10. travnja 1992. godine padom Kupres na tragičan način završena je sedmodnevna bitka za Kupres protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na ovaj se dan prisjećamo 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni u borbi protiv srpskoga agresora 1992. godine.

Tih dana rame uz rame s pripadnicima Kupreške bojne HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaeste bojne HOS-a te hrvatskih branitelja iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda itd., stajalo je i 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade, od kojih je njih petnaest izgubilo svoje živote, piše HBŽ vijesti.

Njihova imena su Dražen Kiš, Zdenko Marjanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro, Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Ante Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev.

Ivica Špišić 

Ivica Špišić nestali je hrvatski branitelj. Njegov brat Vlado Špišić posljednji put ga je vidio tjedan dana prije nego je Ivica otišao na bojište. Čuli su se još jednom telefonom, a onda je Ivica nestao. Vlado Špišić je ispričao za 24 sata:
” Moj četiri godine mlađi brat Ivica bio je pripadnik 204. brigade. Nestao je u travnju 1992. u akciji na Kupresu. Zadnji put mi se javio iz Tomislavgrada, rekao da sljedeći dan idu u neku akciju. Obećao je da ćemo se čuti. To su bile njegove posljednje riječi i od tada ni traga ni glasa od njega” – prisjeća se Vlado.
“Išao sam u zapovjedništvo u Rakitje i tamo su mi rekli da se nešto desilo, ali da su svi živi. Međutim, moj brat nije dolazio kući pa sam u nekoliko navrata dolazio u zapovjedništvo i svaki put dobio odgovor da će mi se javiti, da je sve u redu i da ne mogu sad s njima stupiti u kontakt. I sve je ostalo na tome. Međutim, tragom priča koju su potvrdili i branitelji iz BiH, oni su iz pravca Tomislavgrada išli pomoći obraniti Kupres. Nisu znali da se u međuvremenu obrana raspala i direktno su upali među neprijatelje. Puno ih je poginulo u vozilima, neki su bježali preko Kupreške visoravni prema Bugojnu koje su držali Hrvati, dok je moj brat bježao prema šumi iza koje je Glamočko polje.
A taj su potez držali Srbi, kojima su vjerojatno i upali u ruke tražeći spas preko šume. Čuo sam da su baš mojega brata vidjeli da sa suborcem odlazi prema toj šumi. Napominjem, posvjedočili su mi da su ga vidjeli živog, a što je bilo s njim kasnije, nitko od nas ni njegovih suboraca ne zna” – nemoćno širi ruke Vlado, koji otad traga za bratom.

“Moj brat je završio Drvni obrazovni centar i odškolovao se za stolara. Kad je počeo rat, priključio se obrani domovine jer je imao strašnu volju i želju obraniti Hrvatsku. Nisam ga pokušavao spriječiti jer sam vidio da mu je hrvatska sloboda velika želja i motivacija” – govori Vlado.

Obitelji je izrazito teško jer već 29 godina žive u neizvjesnosti.
“Uvijek kad vidim da ljudi slave Uskrs i Božić, sjetim se brata i pomalo im zavidim što su svi na okupu. Mi nikad nismo potpuni. Da ima grob, znao bih – poginuo je, mrtav je, i s tim bih se morao pomiriti.”
Pozvao je sve one koji nešto znaju o nestanku i sudbini brata Ivice neka se jave, te makar anonimno podijele informacije.

Ivica Drmić

Poginuli pripadnik “Alfi” Ivica Drmić dobio je ulicu u Zagrebu, objavljeno je na stranicama MUP-a. Svečanim otkrivanjem ploče s natpisom, dotad neimenovana ulica koja se od Av. Većeslava Holjevca odvaja u smjeru juga do Oreškovićeve ulice u Novom Zagrebu, u četvrtak 21. siječnja 2016. godine, dobila je ime pokojnog Ivice Drmića, hrvatskog branitelja i heroja domovinskog rata.
Ovu inicijativu pokrenula je Udruga veterana Specijalne jedinice policije „Alfa“ u spomen i trajni pijetet prema svome suborcu. Značaj i veličinu žrtve ovog ratnog heroja prepoznala je Gradska skupština Grada Zagreba te je svojom odlukom doprinijela da se Grad Zagreb i Republika Hrvatska zahvale pokojnom Ivici na vlastitoj žrtvi kojom je pridonio obrani domovine od agresije.
Uz obitelj poginulog, suprugu Tanju, kćer Doroteju i sina Ivicu, koji su otkrili ploču, svečanosti su nazočili brojni veterani, pripadnici Specijalne jedinice policije „Alfa“ i suborci pokojnog Ivice, izaslanik ministra unutarnjih poslova i ratni zapovjednik SJP „Alfa“ Vladimir Faber, izaslanstvo Grada Zagreba na čelu s pročelnicom Gradskog ureda za branitelje Vesnom Helfrih, predsjednik Gradskog odbora za imenovanje ulica, trgova i naselja Zoran Piličić, predstavnici gradske četvrti Novi Zagreb, udruga iz domovinskog rata, aktivni i umirovljeni policijski službenici.
„Većina od vas misli da je rat prilika za popeti se na scenu i postati slavan, ali vjerujte mi da je to čisti pakao“, rekao je izaslanik ministra unutarnjih poslova i ratni zapovjednik Specijalne jedinice policije “Alfa” Vladimir Faber, citirajući američkog generala Williama Shermana iz njegovog govora u pripremi vojnika za ratna djelovanja.

„Zato ne volim kad političari govore o ratu. O ratu mogu govoriti samo oni koji su u njemu bili. Pokojni Ivica Drmić doživio je pakao, a vjerujem i njegova obitelj kad je saznala vijest o njegovoj pogibiji. Ali, ako ima raja i ako je to mjesto samo za dobre, poštene, pravedne i hrabre, onda je Ivica danas sigurno u njemu, u što mi, pripadnici “Alfi”, duboko vjerujemo. Poznavajući Ivicu, siguran sam da on ne bi odobrio ovo današnje imenovanje jer je to bio izuzetno skroman, smiren, povučen obiteljski čovjek koji je živio za svoju obitelj i za Jedinicu. Ali, zahvalni smo Udruzi veterana Specijalne jedinice policije Alfa i gradskoj skupštini Grada Zagreba, koji su donijeli odluku o imenovanju jer je Ivica Drmić poginuo kao heroj i dostojno je da naše ulice nose imena heroja“, zaključio je Vladimir Faber, nakon čega je đakon Stanko Mikulić blagoslovio ploču s natpisom, ulicu i njene stanovnike.

Ivica Drmić kao dragovoljac pristupio je u Specijalnu jedinicu policije “Alfa” prilikom njenog formiranja u srpnju 1991. godine. Sudjelovao je u svim borbenim akcijama jedinice od njenog formiranja do Vojno redarstvene akcije „Maslenica“, u kojoj je i poginuo 22. siječnja 1993. godine, upravo na svoj 31. rođendan. Jedinica je u spomenutoj akciji bila određena za postavljanje zasjede na Velebitu. Ivica se izdigao iz zasjede kako bi svojim ručnim raketnim bacačem pogodio neprijateljsku kolonu koja se kretala od Svetog Roka prema prijevoju Mali Alan, odnosno prema Obrovcu. Bio je pogođen u vrat i poginuo je na licu mjesta. Život je izgubio u jednoj od najuspješnijih akcija „Alfi“ budući da je u toj akciji poginulo 25 neprijateljskih vojnika i četničkih dragovoljaca i uništen je veći broj vozila i borbene tehnike. Za sobom ostavio je trudnu suprugu Tanju i jednogodišnju kćer Doroteju. Očevim stopama nastavio sin Ivica, koji je po završetku srednje policijske škole postao pripadnik Interventne jedinice policije.

Krunoslav Vrtar

Krunoslav Vrtar poginuo je u jednoj od najtežih operacija Hrvatske vojske “Una 95”.

Hrvatska vojska pokrenula je 18. rujna 1995. operaciju „Una 95“ nasilnim prijelazom Une i Save. Plan je bio ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice, a zatim i planinom Prosara. Konačan cilj operacije bio je zauzeti Prijedor kako bi se srpske snage potisnulo što više prema Banja Luci. U napadu su sudjelovale snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica, piše Domovinskirat.

Od svih pravaca napada forsiranje rijeke Une uspjelo je jedino pripadnicima 1. i 2. brigade koji su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napravili mostobran. Razvile su se ulične borbe, a zapovjedništvo 1. gardijske brigade donosi odluku o uvođenju jedne tenkovske satnije Oklopne bojne „Tigrova“ u bitku. 19. rujna, u jutarnjim satima tijekom uvođenja tenkova u operaciju poginuo je heroj Domovinskog rata Nenad Babić – zapovjednik Oklopne bojne 1. gardijske brigade.

Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, u gustoj magli i po nabujaloj rijeci morali su se u večernjim satima povući na hrvatsku stranu uz nove gubitke. Naime čamac s 12 gardista se prevrnuo. Tom prilikom stradali su Zlatko Karafa, Ivica Pavić te Marijan Furač i Mario Kovačić. Posmrtni ostaci njih dvojice još uvijek nisu pronađeni. Osim njih i Nenada Babića u ovoj tragičnoj operaciji „Tigrovi“ koji su položili život na oltar Domovine su Bruno Knaus, Krunoslav Vrtar i Ivica Pavlić, dok je Božidar Žafran preminuo od posljedica ranjavanja. Najveću je žrtvu podnijela 2. gardijska brigada „Gromovi“ koja je imala 26 poginulih pripadnika.

Božidar Dodig

Rođen je 17. veljače 1960. godine u Zagrebu. Hrvat, rimokatolik, drugi od sedmero djece u obitelji stolara Milana (rođen u Sanskom Mostu, Bosna, 1920.) i kućanice Marice djevojački Čepek (rođene u Vižanovcu kraj Zlatara 1931.). Božidar Dodig je osnovnu i srednju drvodjeljsku školu završio u Zagrebu, zanimanjem je bio stolar obrtnik, kao i njegov otac, te kao i sva njegova braća. Osobno skroman, svima je želio pomoći. Volio je i ribolov, a stolarija mu je bila i hobi. Bio je oženjen sa Zdravkom (rođenom u Posušju, Hercegovina, 1953.), po zanimanju radnicom.
Od 1990. hrvatski se narod trpeći oružanu srpsku i crnogorsku agresiju potpomognutu jugokomunističkom vojskom i četničkim formacijama brani i ostvaruje slobodu u obrambenom i osloboditeljskom ratu. Dragovoljac Božidar uključuje se u rat 20. studenog 1991. Pripadnikom je 145. brigade HV, u svojstvu vojnika. Sudjeluje u bojovnim djelatnostima na Pokupskoj, Južnoj, Istočnoslavonskoj i na Posavskoj bojišnici. Pogiba, od neprijateljske granate, 7. kolovoza 1995. na crti bojišnice u Dvoru na Uni, u 36. godini života. S njime su poginuli subojovnici: Željko Blažević, Mladen Bošnjak, Tihomir Klobučar, Damir Vuzem, dok je Ivica Naglić nestao.
Pokopan je, uz vojne počasti i oproštajne riječi subojovnika, 22. kolovoza 1995. na zagrebačkom groblju Miroševec. Sprovodne je obrede predvodio vlč. Stjepan Bergovec iz crkve Sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi.
Vitez je Božidar Dodig posmrtno promaknut u čin časničkog namjesnika HV te je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, medaljom Bljesak i spomenicom Domovinskog rata. Božidarovo je časno ime utisnuto među imenima poginulih hrvatskih branitelja na spomeniku kojega su im u Dubravi podigli zahvalni sugrađani, te na spomeniku u Dvoru na Uni, kojega su im podigli subojovnici i obitelji kao znak trajne ljubavi i sjećanja na neizmjernu žrtvu što su je podnijeli za svoju domovinu.

„U školskoj godini 2021./2022. u Drvodjeljskoj školi Zagreb imamo 4 razreda Drvodjeljskog tehničara restauratora, 4 razreda Drvodjeljskog tehničara dizajnera, 8 razreda stolara, 4 razreda Šumarskog tehničara i 4 razreda Tehničara zaštite prirode. Ukupno 24 razredna odjela, odnosno ukupno 506 učenika. Napominjemo kako je interes za navedena zanimanja tijekom godina sve veći, poglavito za zanimanje stolar JMO. Drvodjeljska škola Zagreb je već druge godine za redom upisala razred više stolara.“ – rekla je ravnateljica profesorica Jadranka Pejčić.

Kad je vrijeme školskoga odmora, prostor pred školom ispuni se veselim mladićima i djevojkama. Čini se kao da nitko više i ne obraća pažnju na spomen ploču postavljenu 2002. godine. Davno su bili ti događaji o kojima na njoj piše, neki i prije 30 godina. Što to piše? O kakvim nevidljivim ranama svjedoči?