Ovog tjedna puno se pričalo o ocjenjivanju. Danas završava školska godina i zaključuju se ocjene školarcima koji su pod sve većim pritiskom lova na prosjek, piše Nino Raspudić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
No psihoza oko ocjena ne pogađa samo djecu već i države koje same sebe postavljaju u infantilnu poziciju prema tuđim agencijama za procjenu kreditnog rejtinga. Kad bismo vjerovali jeftinom optimizmu kojim su nas neki mediji zasuli početkom tjedna pod naslovima poput: “Odlična vijest: porastao kreditni rejting Hrvatske!” smatrali bismo kako u Hrvatskoj 2019. teče med i mlijeko.
(…)
Spomenute agencije dijelom služe i za globalno manipuliranje. Istina, one ne mogu preko noći izmisliti da vam je, primjerice, vjerojatnoća da će vam danas kredit vratiti državno poduzeće iz Libije ista kao da poslujete sa Švicarskom, ali ipak ostaju dovoljno široke margine da se unutar njih poigrava, dijele političke pljuske i poguranci.
S jedne strane, njihove “procjene” djeluju kao proročanstvo koje se samoispunjava, pa ako, i bez dostatnih argumenta, tri velike agencije nekoj zemlji zalijepe ocjenu “smeće” očekivano je da će je kapital i investitori zaobilaziti. S druge strane, nekritički će gurati “svoje” – dovoljno se prisjetiti sramne uloge kreditnih agencija za financijske krize 2007. i najviših ocjena koje su davale obveznicama koje su se poslije pokazale kao prevara, ili još ranije, bankrota Enrona koji se kočio na najvišoj ocjeni AAA.
Zašto ih poslije svega toga uopće uzimati zaozbiljno?
Na svim razinama, od globalne oligarhije do kvartovske osnovne škole imamo posla s dokimološkom krizom. Dokimologija, od grčkog dokimos – provjeren, je disciplina koja se bavi ocjenjivanjem kod kojeg ne postoje potpuno objektivni mjerni instrumenti, već je uvijek uključena i subjektivna procjena, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Što se događa s dokimologijom danas? Kreditne agencije kažu da nam ide sve bolje, a mi to nigdje ne vidimo niti osjećamo. To što je država više utegnuta pa se može više zaduživati ne znači da ljudi u njoj žive ili će živjeti bolje. Vrativši se na školski primjer, gledajući prosječne ocjene školama, ako se nastave sadašnji trendovi, uskoro možemo očekivati da će svi učenici završavati sve razrede s 5,0. E sad, ili su djeca sve genijalnija ili se srozava kriterij, tj. ocjenjivači postaju sve blaži.
(…)
Inflacija dobrih ocjena djeci ne pomaže jer je broj mjesta za upis u boljim gimnazijama ograničen. Pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek Katarina Dodig-Ćurković u izjavi za Glas Slavonije istaknula je taj problem: “Riječ je pritisku koji traje cijele godine, a ne samo na kraju, iako je vrhunac u svibnju i lipnju. Cijeli je sustav vrlo loše posložen. Nevjerojatno je da danas postoje liste čekanja za instrukcije na koje djeca idu od petog razreda nadalje. Na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju od svibnja se susrećemo s djecom koja imaju panične napade jer moraju nabiti prosjek 5,0”.
(…)
Svaka inflacija, pa i ona izvrsnih ocjena, nužno dovodi do devalvacije. Opsjednutost peticama dovela je do toga da se ocjena 4 koja se zove “vrlo dobar”, doživljava kao nešto jako loše. Treba li onda promijeniti nazive ocjena – pa umjesto “vrlo dobar” ocjenu 4 nazvati “loše”, “dobar (3)” preimenovati u “katastrofa (3)”, a umjesto “dovoljan” pisati – “čije je ovo dijete (2)” ?
Ljestvica će uvijek postojati. Umjesto da, dokimološki ispravno, u razredu ima i dvojki i trojki i četvorki, sada će se na finišu iscrpljujuće utrke za ocjenama gledati je li prosjek 4,92 ili 4,97.
Čemu tolike instrukcije, ako djeca idu u školu čiji im je program navodno prilagođen? U svemu ovome se vidi temeljno licemjerje današnjeg društva, koje je s jedne strane tobože krajnje inkluzivno, a u stvarnosti je maksimalno i okrutno kompetitivno, nažalost, uglavnom samo na razini formalnosti, pa se sve ispod 5 doživljava kao rejting ocjena “smeće”.
Tko će ocijeniti ocjenjivače? Koliko nam ocjene koje daju govore o stvarnosti?
Ukratko, ispada da je bilo bolje kad je bilo gore, da je nekadašnje “dobro” bilo znatno bolje od današnjeg “vrlo dobro”, kao što se iz Hrvatske s rejtingom “smeće” manje iseljavalo i bolje živjelo nego danas kad smo navodno procvjetali. Raskorak između stvarnosti i ocjene govori da je jedina stvar koju sigurno možemo ocijeniti ta da je (samo)obmana danas veća nego ikad prije, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
