Nino Raspudić: Objava Đakića ne bi trebala biti udarna tema, slične gadosti viđamo i sponzorirane državnim novcem u manjinskim glasilima

Sudeći po medijima, najvažnija vijest ovog tjedna bila je nesvakidašnja božićna Facebook-čestitka Ivana Đakića, sina višedesetljetnog HDZ-ova saborskog zastupnika i čelnika HVIDRA-e Josipa Đakića.

Objave mladaca na društvenim mrežama u zrelim društvima ne bi trebale biti udarna tema, no, iako slične gadosti viđamo i sponzorirane državnim novcem u manjinskim glasilima ili ih čujemo iz usta saborskih zastupnika, ovaj božićni izljev bezumne mržnje bio je posebno upečatljiv.

(…)

Božić je blagdan radosti, sjećanje na to da nas Bog nije zaboravio, šalje nam svog Sina da na sebi ponese grijehe svijeta i nezasluženo nas spasi, samo ako taj dar milosti prihvatimo i otvorimo mu se. Mir, blagosti i radost kroz stoljeća struje i kroz božićne običaje.

To čudo mira, blagosti i nove nade, na dan kada se slavi po gregorijanskom kalendaru, Ivan Đakić čestita fotografijom na kojoj jedan čovjek drži odsječenu glavu drugog čovjeka. Prvi lik na fotografiji, sudeći po uniformi, slavi po gregorijanskom, ovaj kojem je odsječena glava po julijanskom kalendaru, konkretnije na slikopisu ustaša drži odsječenu glavu četnika.Tako valjda, po modernom običaju, pravi katolik čestita Kristovo rođenje pravoslavnom bratu, a obrnuta čestitka bio bi prizor na kojem julijanac drži odsječenu glavu gregorijanca.

(…)
Uz fotografiju glavosjeka, Đakić jr. je napisao: “Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan Božić”. Prijatelji su pod navodnicima ili zato što misli na virtualne prijatelje (friends) s Facebooka ili, vjerojatnije, kako bi se naglasila ironija, jer u stvari nema prijatelja srbića, nego su oni samorazumljivo neprijatelji.

Ako ih nema, a teško je nakon svega pretpostaviti da ih ima među prijateljima na društvenoj mreži koji mogu vidjeti njegove objave, kome je onda upućena takva čestitka? Očito nesrbićima, njegovim prijateljima na Faceu koji tako mogu vidjeti njegovu dovitljivost i stav prema Božiću srbića. Dakle, srbići uopće nisu primarni adresat te poruke jer da nije iscurila dalje izvan kruga njegovih pratitelja na društvenoj mreži, teško da bi došla do onih koje bi na primarnoj razini uvrijedila, zaplašila, ponizila.

Zašto mladić, sin pretpotopnog saborskog zastupnika HDZ-a, stranke u koju je i sam iniciran, ima potrebu tako bogohulno, neljudski, morbidno pokazati ljudima koji mogu vidjeti njegov profil svoje neprijateljstvo prema srbićima? Ako to pokušamo interpretirati dobrohotno, iz perspektive mladenačkog bunta prema roditeljima, on to čini upravo zato što mu stranka i tata kao njen saborski zastupnik u očima javnosti jedu nekim (veliko)srbićima iz ruke.

Bolje bi bilo da je na čestitku, umjesto te svetogrdne gadosti kojom vrijeđa sve kršćane, stavio primjerice fotomontažu Pupovca kako mu drži očevu glavu ili kako se tata, s ostalima iz partijske vrhuške najdražem koalicijskom partneru drži za skut. Josip Đakić je, kao predsjednik najbrojnije braniteljske organizacije HVIDRA-e, prije dva mjeseca igre ratnih vojnih invalida prebacio iz Vukovara u Makarsku zbog prosvjeda kojeg je na taj dan najavio gradonačelnik Penava, a koji je jako ljutio Pupovca. Kad se sve sleglo, pokazalo se da je paranoja čelnika HDZ-a oko vukovarskog prosvjeda bila potpuno neopravdana i da iza njega nije bilo nikakve mračne urote već da je bio ono što i najavljeno – vapaj za procesuiranje ratnih zločinaca i rješavanje sudbine nestalih. Ljaga koju je vodstvo HVIDRA-e tada sebi nanijelo, teško će se sprati.

(…)

Hrvatska država je prečesto majka velikosrbima i jugoslavenima, a maćeha brojnim svojim građanima srpske nacionalnosti koji žive daleko od Pupovčevih domjenaka, Tesla banke i finih zagrebačkih restorana.To je današnji HDZ – ustaško junačenje po društvenim mrežama u ograničenom krugu “prijatelja”, a kukavno podilaženje velikosrbima po briselskom diktatu u stvarnosti.

Slučaj bogohulne, morbidne “čestitke” Kristova rođenja ljudima koji ga slave po drukčijem kalendaru trebao je, prije svega, biti predmet društvene osude, možda i psihijatrijske intervencije, zasigurno i povod za nuđenje duhovne pomoći mladoj osobi za koju još ima nade.

No ispao je povod za još jedan obred brzog samoodricanja (fascinantno je kako se pamet ljudima munjevito prosvijetli čim ih se uhvati na nedjelu), izlaska iz voljenog HDZ-a, očinskog odricanja od sina i javnog priznavanja odgojnog neuspjeha za račun partije, demonstracije državne sile policijskim privođenjem s lisicama, što je potpuno nerazmjerno djelu – statusu na društvenim mrežama, koliko god ogavan bio. I što je, znakovito, ovaj nemili slučaj poslužio je kao dobrodošao povod za najavu represije, što se da iščitati iz reakcije premijera Plenkovića.

(…)

Za zabavni epilog cijele priče pobrinuo se Milorad Pupovac. “Ovakve poruke su moguće jer oni koji bi trebali osuđivati ne osuđuju ih. Naprotiv, iz stranaka ima onih koji ohrabruju ovakve poruke. Uključujući stranku s kojom smo mi koalicijski partneri”, rekao je Pupovac i, naravno, ostao i dalje u koaliciji s vladajućom strankom. Zato dragi srbići zapamtite kako je glas za Pupovca glas za Đakića, a vi dragi hrvateki da je glas za HDZ glas za Pupovca. Imajući sve to u vidu, više nije jasno tko tu drži čiju glavu.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu Večernjeg lista.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/vecernji list