Pred nama je, sudeći po njezinu početku, najprljavija predsjednička kampanja u povijesti hrvatske države. Razlog tome je što prvi put imamo barem troje kandidata koji imaju realne šanse za pobjedu, a i to što se igraju čudne podzemne igre u kojima nije do kraja jasno tko koga podupire, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Nakon Tuđmanove smrti i rasula HDZ-a u glodanju za njegovo nasljeđe, početkom 2000., par tjedana nakon pobjede koalicije SDP-HSLS na parlamentarnim izborima, održani su i predsjednički na kojima nije pobijedio njihov kandidat Dražen Budiša, nego navodni autsajder Stjepan Mesić. U intervjuu Večernjem listu koji je dao deset godina nakon tog poraza Budiša je izjavio kako je tek kasnije doznao da je dio SDP-a radio kampanju za Mesića, jednako kao i Vladimir Šeks u Slavoniji.
Dakle, iako nije bio kandidat SDP-a (čiji je kandidat formalno bio Budiša) ni HDZ-a (njihov kandidat je bio Mate Granić, a šef te luzerske kampanje golobradi Andrej Plenković), uz potporu dijelova tih stranaka, snažan poguranac stranih ambasada te NGO-a i medija pod njihovom palicom pobijedio je Stjepan Mesić, čiji je šef kampanje bio Tomislav Karamarko. Vidimo kako su već tada na okupu bili tutti quanti.
Za drugi mandat Mesić se nije morao pretjerano truditi jer mu je HDZ servirao najslabijeg mogućeg protukandidata, Jadranku Kosor, sada se čini dogovoreno u besramnoj kohabitaciji Sanader – Mesić.
Tek su zadnji izbori bili neizvjesni. Josipović je u borbu za drugi mandat ušao uljuljkan medijskim maženjem i tobože visokim rejtingom, uz potpuni zaborav na to koje je većinsko ideološko raspoloženje Hrvata. HDZ se tada već donekle konsolidirao i dogodila se tijesna pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović, o kojoj se malo znalo jer, iako je bila i ministrica vanjskih poslova, decentno je istupala i nije iritirala javnost.
Ti su izbori pokazali da je konzervativno biračko tijelo u Hrvatskoj brojnije, a ta razlika povećava se iz godine u godinu pa teško da u „normalnoj“ situaciji ljeviji kandidat može postati predsjednik.
Kolinda Grabar-Kitarović sada je kandidatkinja stranke unutar koje se vode teške borbe, u očekivanju stranačkih izbora sljedeće godine, kratko prije parlamentarnih.
Plenkovićevu HDZ-u najgora je varijanta ući u 2020. sa Škorom kao predsjednikom države. To bi za njih značilo daljnje gubljenje biračkog tijela koje će se seliti prema opcijama koje podrže Škoru i trenutačni bijeg Plenkovića u Bruxelles, bez nove kandidature za predsjednika stranke.
Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović također bi oslabila Plenkovića. Ona bi tada predstavljala jedini čvrst, pobjednički faktor u HDZ-u, za razliku od njegovih luzera s europarlamentarnih izbora, pa bi njena potpora, primjerice kandidatu Stieru, a sada je okružena njemu bliskim ljudima, značila siguran pad Plenkovića, ali i Brkića na unutarstranačkim izborima
Na koncu, pobjeda Milanovića najviše odgovara sadašnjem vrhu HDZ-a jer bi onda za parlamentarne izbore imali babarogu protiv koje bi dijelom mogli mobilizirati biračko tijelo, u smislu da Hrvate katolike jedino homogeniziranje oko HDZ-a i Plenkovića može spasiti od lijeve opasnosti, koliko god to smiješno zvučalo.
Iz ove perspektive valja promatrati ono što se dogodilo u utorak. Policija upada u kuću notornog Lovre Kuščevića čime se ostavlja dojam da nema nedodirljivih i kako se sada igra pošteno, u nadi da će u više od godinu dana, koliko je ostalo do parlamentarnih izbora, izblijedjeti sjećanje na to da je Kuščević bio Plenkovićev kerber za sprečavanje referenduma o promjeni izbornog zakona i nametanje Istanbulske konvencije.
Isti dan notorni dojavljivački tjednik objavljuje nešto na tragu stare Šeksove najave/prijetnje da bi u kampanji mogli iskrsnuti neki za predsjednicu kompromitirajući materijali. Konkretno, javnost je obaviještena kako Mate Radeljić, odbačeni i uvrijeđeni bivši savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović, ima privatne SMS-ove i mailove koje je s njom razmjenjivao, a koji je mogu kompromitirati.
Ova objava sigurno šteti Škorinoj kampanji jer Radeljića, važnu osobu u Škorinu stožeru, prikazuje kao neodgovornog, neprofesionalnog, osvetoljubivog čovjeka. No ova objava šteti i Grabar-Kitarović i sigurno nije naručena iz njezina stožera.
Ovo što je objavljeno ide na štetu i Grabar-Kitarović i Škore, dakle indirektno u korist Milanovićeve kampanje. A svemu tome se sigurno nije dovinuo bezvoljni SDP, već vjetar puše odnekud drugdje.
Dakle, eliminacija Grabar-Kitarović, slabljenje Stiera koji joj daje jaku potporu i dobrodošla babaroga Milanović kao predsjednik kojem bi se onda mogao suprotstaviti samo homogeniziran HDZ na osovini Plenković – Brkić. Cui bono, Occamova britva i „Zašto mi kažeš da ideš u Krakov“ kao sredstva analize primijenjena na događaje od ovog tjedana navode na taj zaključak.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
