Na „crni petak“, 25. studenog 2016. godine, preminuo je kubanski diktator Fidel Castro. Smrt ovog masovnog ubojice, koji je vladao Kubom 47 godina, tijekom kojih je zemlju ekonomski upropastio pritom gazeći ljudska prava i temeljne slobode, dočekana je s optimizmom od strane slobodnomislećih i demokratski raspoloženih ljudi diljem svijeta, a posebice od strane Kubanaca koji su bili direktne ili indirektne žrtve desetljetnog terora koji je Castro provodio.
Castrova Kuba bila je zemlja bez građanskih sloboda čiji je zakonodavni okvir omogućavao vlasti da kriminalizira i penalizira svaki mogući oblik neslaganja. Najekstremniji primjer totalitarnog, orvelovskog zakonodavstva Kube je zakon koji govori o predkriminalnoj opasnosti. Naime, isti državi omogućava da zatvori bilo kojeg pojedinca koji se smatra „opasnim“ prije nego što je počinio ili pokušao počiniti neki zločin samo na temelju toga što postoji vjerojatnost da će to učiniti u budućnosti. Opasnost, naravno, u zakonu nije definirana te tako omogućava proizvoljnost represivnom aparatu države.
Kršenje ženskih prava
Posebne žrtve Castrovog režima su žene. Iako im Kubanski Ustav u članku 44. jamči jednake prilike i mogućnosti kao i muškarcima i iako je Kuba 6. zemlja u svijetu po participaciji žena u zakonodavnim tijelima s 48.9. posto ženskih zastupnica, Fidel Castro osobno se pobrinuo da prekrši ženska prava i dostojanstvo tisuća žena.
New York Post je 2008. godine objavio članak koji se temelji na dokumentarcu o Fidelu Castru. Autor filma je kanadski istraživački novinar Ian Halperin koji je najpoznatiji po tome da je njegova knjiga o Michaelu Jacksonu bila na listi uspješnica New York Timesa. U dokumentarcu je jedan od sugovornika bivši kubanski dužnosnik i suradnik Fidela Castra Ramon koji je u intervjuu iznio kako je Castro svaki dan spavao u prosjeku s dvije različite žene.
Novinarki Glorije ništa nije sporno
Za novinarku Glorije Tanju Vučičević, koja je u najnovijem broju od 1. prosinca 2016. napisala tekst naslova „Fidel Castro – revolucionar i zavodnik“ navedene tvrdnje koje su iznosili i kubanski biografi na koje se ista i poziva Fidela Castra ne čine silovateljem, nego „zavodnikom“ i one nisu izraz prisile, nego je Castro jednostavno „osvojio više od 35 tisuća žena“. Tanja Vučičević u tekstu dalje piše kako će „legendarni revolucionar“, a ne „diktator i masovni kršitelj ljudskih prava“ ostati zapamćen i kao „zavodnik“, a ne „silovatelj i manijak“ zbog čijeg su „prodornog pogleda ženama klecala koljena“, a ne „s kojim su žene bile primorane stupati u spolne odnose strahujući za život i zdravlje sebe i svoje obitelji“. U tekstu dalje piše „..atraktivne partnerice pronalazili su mu suradnici na kubanskim plažama“, a ne „represivni aparat ove policijske države žene je lovio kao plijen čija je glavna svrha zadovoljavati patološke potrebe diktatora.“
Kako bi se što bolje argumentirao „šarm“ Fidela Castra citirana je izjava pokojne hrvatske glumice Vide Jerman koju je dala Areni. Naime gospođa Jerman je Castra upoznala prije 26 godina sudjelujući na Svjetskom kongresu esperantista: „Iznenađeno me pogledao u oči, a zatim u dekolte gdje me je poljubio“. Tanja Vučičević u tekstu navodi kako gospođa Jerman „predsjedniku“, a ne „diktatoru“, nije ništa zamjerila jer „je imao „ono nešto“ u pogledu i držanju zbog čega su mu žene štošta opraštale“. Za slučaj da ste mislili da su Castrovo nasrtanje i maltretiranje žene trpile iz straha, varate se – za sve je kriv „pogled“ i „držanje“.
Indikativno je i to da kada se govori o tome kako je Castro završio u zatvoru 1953., u tekstu se kaže da se to dogodilo „…nakon neuspjelog pokušaja svrgavanja diktatora Fulgencija Batiste.“ Fulgencio Batista je bio kubanski predsjednik od 1940.-1944., nakon što je pobijedio na izborima te je od 1952.-1959. bio diktator Kube koji je to postao nakon što je organizirao državni udar uslijed izgubljenih izbora.
Izgleda da za Tanju Vučičević diktatori uvjetno rečeno „desnog“ svjetonazora zaista jesu diktatori, dok su oni „lijevog“ svjetonazora predsjednici, revolucionari, legende i zavodnici. Neke životinje zaista jesu jednakije od drugih.
Objave na Facebooku
Ovakav ponižavajući donos prema ženama i ženskim pravima gospođe Vučičević posebno čudi s obzirom da je ista na svom Facebook profilu podijelila članak naslova „Erdogan želi legalizirati silovanje djevojčica mlađih od 15 godina“, članak govori o novom zakonu koji je planirao ne kažnjavati silovatelje ako se ožene svojim žrtvama.
Ne možemo se ne zapitati je li ova „osjetljivost“ na ženska prava umjetna i neiskrena budući da iz teksta gospođe Vučičević proizlazi da joj je zaštita žena bitna samo u određenim situacijama i samo kada žene treba zaštiti od određenih ljudi.
