Odvjetnik Krešimir Mateković se, između ostalih grana prava i zastupanja uglavnom velikih globalnih kompanija, bavi medijskim štetama te zastupa i ima iskustva u zastupanju i medija i oštećenih pojedinaca. Upravo to bio nam je povod za intervju u kojem smo tražili da nam pojasni kako to funkcionira u Hrvatskoj.
Narod.hr: Prošli tjedan smo čitali o nagodbi koju je CNN postigao sa dječakom kojeg je lažno optužio za mržnju objavom samo dijela snimke događaja o kojima su izvješćivali. Dakle, CNN je postupio neprofesionalno, namjerno iskrivljujući vijest nanio je veliku štetu dječaku i njegovoj obitelji. Prema izjavama odvjetnika obitelji zatražili su od CNN –a odštetu veću od 250 milijuna dolara, a nagodba sa CNN-om iznosi između 50 I 100 milijuna dolara. Takvo obeštećenje obitelji od 50-100 milijuna dolara je i odgovarajuća nadoknada koja stvarno kompenzira barem dio štete koja je nanesena. Mnogi naši čitatelji postavili su pitanje – zašto se u Hrvatskoj medije koji objavljuju neistine ne tuži za tako velike iznose?
Odvjetnik Mateković: Povreda prava osobnosti učinjena putem medija, neovisno radi li se o dječaku iz Amerike ili dječaku iz Hrvatske, uvijek predstavlja teško zadiranje u osnovna ljudska prava kao što je pravo na ime, ugled, čast i dostojanstvo, te može nanijeti iznimno veliku neimovinsku, ali nekad i imovinsku štetu takvom pojedincu za kojeg pojedini medij iznese neistine. Često i same žrtve takvih lažnih informacija o njima samima u sudskim postupcima radi naknade štete navode da ne postoji novac koji može nadoknaditi povredu koja je učinjena njihovoj osobnosti takvom neistinitom informacijom i sve one upite, osuđivanja okoline, obrazlaganja, pravdanja sebe samog, i posljedično neugodu i sramotu koju takav pojedinac sasvim neosnovano doživljava. S jedne strane, takav novčani ekvivalent trabao bi predstavljati naknadu za pretrpljenu štetu pojedinca, neovisno je li to fizička ili pravna osoba, dok bi s druge strane trebao predstavljati primjerenu kaznu za medij, odnosno, nakladnika, odnosno, autora takve neistinite informacije. Kada navodim i autora, novinara koji je napisao takvu štetnu informaciju, svjestan sam činjenice da Zakon o medijima ne propisuje odgovornost autora, novinara, ali sam mišljenja da bi u tom smislu odgovornost trebalo proširiti i na autora, novinara, dakle, i nakladnik i autor trebali bi solidarno odgovarati oštećeniku. Naravno, pitanje štete u takvim slučajevima je uvijek pitanje subjektivnog doživljaja štete i osjećaja pojedinca. Šteta koju pretrpi pojedinac, neovisno o tome iz koje države dolazi, jednako je otegotna, nepravedna, štetna za takvu osobu, te bi trebala povlačiti otprilike istu novčanu odgovornost nakladnika neovisno o kojoj se državi radi. Upravo iz tog razloga što se takva povreda osobnosti pojedinca ne može ograničiti na pojedinu državu, nego je ona po svom dosegu i jačini identična i za hrvatskog i za američkog pojedinca, i naknada za takvu štetu trebala bi u svim državama biti izjednačena.
Ja mogu shvatiti da postoje različite materijalne prilike nakladnika medija u Hrvatskoj i Americi, te da hrvatski nakladnici ni na koji način ne mogu platiti takve više milijunske kazne, ne samo u američkim dolarima, nego ni u kunama, ali naknade koje trenutno hrvatski sudovi dosuđuju za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti su neprimjereno niske, one gotovo pa ne ispunjavaju ni svrhu koju bi pravična naknada trebala imati, a ne ispunjavaju ni svrhu kazne, odnosno, prevencije jer ni na koji način nisu otegotne za nakladnika.
Primjera radi, prije nekoliko dana u zastupanju jedne stranke uspjeli smo u potpunosti dokazati da je mojoj stranci jedan hrvatski izrazito čitani medij objavom neistinite informacije nanio neimovinsku štetu, te je sud dosudio iznos od smiješnih 5.000,00 kn, pritom je obvezao moju stranku da mora platiti troškove postupka suprotnoj strani jer smo mi zahtijevali iznos od 40.000,00 kn, a uspjeli smo “samo” s 5.000,00 kn. Napominjem da se u međuvremenu, od kad smo tužili prije 2 godine, do danas, iznenada i bez ikakvog obrazloženja promijenila sudska praksa, te se ono što je nekad bilo 40.000,00 kn, danas sudi s 5.000,00 kn – 15.000,00 kn. Dakle, u međuvremenu je zavladala jedna potpuna pravna nesigurnost, a institut naknade neimovinske štete zbog objave neistinite informacije u medijima je potpuno obezvrijeđen, te su mediji i njihovi nakladnici ovakvom novom praksom ohrabreni u daljnjem javnom blaćenju bilo kojeg pojedinca jer naknada štete od 5 do 10 ili 15 tisuća kn nije za nakladnike nikakav problem.
I da zaključim, dječak iz Amerike bi za identičnu štetu u Hrvatskoj dobio 10-tak tisuća kn. To je doista tužno.
Narod.hr: Prema kojim zakonima se podnose takve tužbe u Hrvatskoj?
Odvjetnik Mateković: Kad se radi o povredi prava osobnosti učinjenoj putem medija, Zakon o medijima i Zakon o obveznim odnosima su ti koji predstavljaju materijalno pravo i osnovu odgovornosti nakladnika.
Narod.hr: Osiguravaju li ti zakoni zaštitu hrvatskim građanima od zloupotrebe medija za blaćenje, difamiranje neistomišljenika?
Odvjetnik Mateković: S pravne strane oni daju hrvatskim sudovima osnovu za donošenja osuđujuće presude zbog difamiranja pojedinca, međutim, hoće li pojedini sudac odlučiti da je doista došlo do difamiranja pojedinca, odnosno, u kojoj mjeri je došlo do povrede i koji je pravični novčani ekvivalent za takvu štetu, isključivo ovisi o sudačkoj slobodnoj procjeni, a koja se temelji na sudskoj praksi. Kao što sam već naveo trenutna sudska praksa je izrazito niska u pogledu novčane naknade i iznosi koji se dosuđuju ne predstavljaju pravičnu novčanu naknadu i ekvivalent onim povredama i bolima koje pojedinac trpi zbog objave neistinitih informacija u medijima, a istovremeno ne predstavljaju ni kaznu ni teret za nakladnika, te se s takvim niskim naknadama mediji ohrabruju u iznošenju neistina, difamiranja pojedinaca i neistomišljenika. Prije desetak godina takvi iznosi su bili puno viši, dosezali su i do 100.000,00 kn, te su očito predstavljali teret za medije, pa su se takve za hrvatske prilike više naknade pod pritiskom medija smanjile, a danas su smiješno niske i ni na koji način ne osiguravaju hrvatskim građanima zaštitu od zloupotrebe prava medija.
Narod.hr: Što mislite da bi trebalo promijeniti kako bi se postigao cilj takvih zakona – zaštita građana i sloboda medija?
Odvjetnik Mateković: Mišljenja sam da nije problem u zakonima jer oni propisuju odgovornost medija za objavu neistinitih informacija. Međutim, takve zakone potrebno je primjenjivati, te bi sudska praksa trebala zauzeti jasan stav o puno višim iznosima novčanih kazni koje bi za objavu neistinitih informacija o pojedincu, ovisno o težini pojedinog slučaja, trebale dosezati i nekoliko stotina tisuća kuna. Tek tada bi, kako Zakon o obveznim odnosima propisuje, takva naknada predstavljala pravičan novčani ekvivalent pretrpljenoj šteti, te bi tada mediji, odnosno, njihovi nakladnici bili prisiljeni objavljivati provjerene, istinite, transparentne informacije, tek tada bi mediji ispunili svoju temeljnu svrhu objektivnog, točnog i pravovremenog informiranja javnosti, a prestali bi se baviti senzacionalizmom vrijeđanjem pojedinca.
Naime, uloga medija u određenom društvu je izuzetno velika te mediji jednostavno moraju prihvatiti odgovornost za ono što plasiraju u javnost. Odgovoran medij mora ispunjavati svoju temeljnu zadaću, objavljivati istinu. Sve drugo vodi u medijsku i društvenu anarhiju, a kada i pravosudni sustav svojim izrazito niskim naknadama podržava takvu anarhiju, onda i mediji ostaju na niskoj razini novinarstva i, pod krinkom floskule o slobodi medija, objavljuju neistine, difamiraju pojedince i različite skupine neistomišljenika. Mediji bi radi sebe samih, radi svojeg razvoja u moderno novinarstvo, te radi izuzetno važne uloge koju imaju u društvu trebali težiti isključivo istini, težiti moralnom novinarstvu, odnosno, posljedično snositi odgovornost za neistinu.
Nisu zato u pravu oni koji argumentiraju da sudske presude koje dosuđuju visoke naknade guše slobodu medija. To jednostavno nije istina jer neistinito objavljena informacija o određenom pojedincu ni na koji način ne može biti opravdana slobodom medija. Sloboda medija nije i ne može biti jača od prava privatnosti pojedinca. Javno difamiranje pojedinca objavom neistinitih informacija o njemu samom ne može se ni nazvati novinarstvom te takve radnje ne bi trebalo pravdati niti ih se može pravdati pozivanjem na slobodu medija.
Narod.hr: Što je potrebno promijeniti kako bi se s jedne strane osigurala sloboda medija, a s druge spriječila zloupotreba medija za širenje lažnih vijesti o onima o kojima ih mediji žele širiti – iz svjetonazorskih, političkih ili drugih razloga?
Odvjetnik Mateković: Nitko nije i ne smije biti protiv slobode medija. Sloboda izražavanja i sloboda medija i novinarskog rada naravno da su jedan od temelja modernog demokratskog društva i modernog novinarstva. U tom kontekstu potpuno je promašeno određenu osuđujuću presudu promatrati kao kršenje prava na slobodu medija. Naime, osuđujuća presuda donesena protiv određenog medija ni na koji način ne predstavlja napad na medij, niti napad na slobodu medija, već zaštitu prava osobnosti pojedinca, jer se na taj način osigurava da mediji u buduće provjeravaju informacije koje objavljuju.
Svaki bi medij prije objave pojedine informacije morao sa sigurnošću utvrditi istinitost takve informaciju, te bi se u slučaju kad ne utvrdi istinitost informacije trebao suzdržati od bilo kakve objave. Dakle, pojedini medij trebao bi, u slučaju kad dođe do pokretanja postupka radi povrede prava osobnosti, moći dokazati da je provjerio predmetnu informaciju, te da je takva objavljena informacija istinita. Ako medij nije napravio provjeru, a objavio je neistinitu informaciju i time nanio štetu, naknda za takvu štetu prouzročenu objavom neistinite informacije trebala bi biti mnogo veća. Kad bi mediji bili suprotstavljeni mogućnošću da radi objave neprovjerene, neistinite informacije moraju isplatiti veliki novčani iznos koji bi, između ostalog, ugrožavao i daljnju egzistenciju medija, siguran sam da bi i mediji više pažnje posvećivali onome što objavljuju, te kakvu štetu objavom mogu učiniti.
Slijedom toga, smatram da je za ravnotežu između slobode i obzirnosti medija, potrebno u stvarnim slučajevima počinjenja štete povredom prava osobnosti dosuđivati mnogo veće iznose koji bi predstavljali obeštećenje s jedne strane, ali i pravičnu kaznu s druge strane. Dakle, mediji moraju biti visokomoralni, moraju težiti istinitom, objektivnom i točnom izvještavanju/pisanju, a ne širenju i objavljivanju neistina grubo kršeći prava pojedinca, neovisno što je pozadina takvih neistina. Mediji se moraju sami unutar sebe boriti protiv takve zloupotrebe novinarstva, oni moraju interno postaviti visoke kriterije novinarskog rada. Tada uopće neće biti potrebe za medijskim parnicama i naknadama štete koje se dosuđuju u sudskom postupku. U modernim i civiliziranim društvima medijski sporovi za naknadu štete vrlo su rijetki jer su uspostavljeni pravični sustavi i odgovornosti medija i zaštite pojedinca.
Upravo to nam kazuje i ova presuda temeljem koje CNN mora platiti ovako visoku naknadu. Takve se presude događaju rijetko i u iznimnim slučajevima upravo zato što CNN ili bilo koji medij u civiliziranim državama pazi što i kako objavljuje jer zna da će u slučaju neistinite informacije snositi ogromnu odgovornost. To su, dakle, standardi novinarstva i rada medija kojima treba težiti i hrvatsko društvo.
Mediji moraju sami iz svojih redova izopćiti loše novinarstvo, a visoke novčane naknade moraju biti rijetke upravo iz razloga jer su rijetke objavljene neistine ili uvrede. Nitko nije protiv kritike, ona je čak što više potrebna i dobrodošla, ali konstruktivna kritika bez osobnog vrijeđanja i etiketiranja. To je onda pravo, visokomoralno novinarstvo.
Narod.hr: Osiguravaju li sadašnja obeštećenja da se nakladnicima ne isplati objavljivati laži, jer će ih obeštećenja skupo koštati – kao što je slučaj sa spomenutim CNN-om?
Odvjetnik Mateković: Ne osiguravaju. Iako se ne može očekivati od medija u Hrvatskoj da im se dosudi iznos koji bi se dosudio CNN-u, iznosi koji se dosuđuju, a to je između 20.000 i 50.000,00 kn, na žalost su preniski da se pojedinim medijima u Hrvatskoj ne bi isplatilo objavljivati neistinite informacije. Te naknade moraju biti višestruko više.
Narod.hr: Znate li za neki takav slučaj u Hrvatskoj? Odnosno, koliko iznosi najviša odšteta za koju znate?
Odvjetnik Mateković: Najveći novčani iznos kao ekvivalent pretrpljene neimovinske štete radi povrede prava osobnosti za koji znam iznosio je 100.000,00 kn, ali to je bilo prije desetak godina. Danas su ti iznosi višestruko manji.
Narod.hr: Kad bi, recimo, za laž tužili za iznos od milijun kuna i kad biste uspješno dokazali da se radilo o objavi laži, a sud bi odredio da se treba platiti iznos od 100.000 HRK – što bi to de facto značilo u smislu sudskih troškova?
Odvjetnik Mateković: Ako u tužbenom zahtjevu postavimo tako veliki iznos, a sud nam dosudi 10% utuženog iznosa, neovisno o tome što je donesena osuđujuća presuda, u odnosu na troškove postupka smatrat će se da smo u sporu uspjeli sa samo 10%. Dakle, iako smo zapravo pobjedili s osuđujućom presudom i dokazali da je nakladnik povrijedio prava pojedinca, u većoj ćemo mjeri morati snositi troškove postupka protivne strane jer nam 90% tužbenog zahtjeva, odnosno, 900.000,00 kn nije dosuđeno. Stoga, prilikom podnošenja tužbe potrebno je dobro proučiti sudsku praksu i koji iznos se za takvu štetu realno može očekivati od hrvatskih sudova. Ali, kao što to pokazuje recentna izmjena sudske prakse, niti to nije sigurnost da se u međuvremenu, potpuno iznenada i bez obrazloženja, takva sudska praksa ne promijeni i za vrijeme spora.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
