Petar Radelj: Osvrt na prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka

Foto: Božidar Gjukić

0. Pravoslavni vjernici stoljećima su vrijedan dio hrvatskoga društva i hrvatske kulture. Baština kršćanskoga Istoka obilje je duhovnosti, nadahnuća, uzora svetosti, dostizanja savršenstva, primjera krjeposti, istinske i aktualne duhovnosti. Osvrt je napisan u želji da ona bude što dostupnija i bolje prenesena mladim naraštajima. Prosudbom želim dati prinos javnoj raspravi, uvjeren da se preko nemalobrojnih bezakonja ne bi smjelo prijeći šutke i da uputnik Pravoslavnoga vjeronauka treba točno, potpuno i pravovjerno odražavati što Crkva moli, vjeruje i predlaže vjernima radi vječnoga spasenja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

andeoska-gozba

Abrahamovo gostoprimstvo trojici anđela (starozavjetno Trojstvo). Iz Zbirke ikona Kulturno-povijesnoga muzeja Dubrovačkih muzeja. Snimio Božidar Gjukić.

I. Nedoumice


1. Prijedlog uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. godine svodi pravoslavnu vjeru na privatnost i ograničava je na sakristiju (diakonikon), namjesto da njome prožima čitavu učiteljevu i učenikovu osobnost. To čini suprotno proklamiranom pravoslavnom poimanju osobe. Propušta predočavati vjeru kao glas nade. Izbjegava njezine nositelje izgrađivati da se razložno, strpljivo i uporno zauzimaju za neštićene i obespravljene. Ne vodi računa o nametanju novoga svjetskoga poretka bez Boga, kojemu bi se moglo uspješno suprotstaviti odgajajući istinske vjernike. Stoga je to „politički korektan dokument“. Bogatstvo i dubina istočnoga kršćanstva tim su Prijedlogom spriječeni da budu riznica osobne i zajedničke mudrosti; razvodnjeni da ne postoje u javnom životu, osim kao prigodan ukras (folklor, fikus); umrtvljeni da se problem istine ne postavlja, a kamoli da se ona traži i nalazi, prigušeni da se o pravednosti samo „razgovara“ (str. 58), a ne da se snažno trudi oko nje i mira s Bogom, s drugim ljudima i među narodima.

2. Zašto pisci Prijedloga jednostavno ne žele da Pravoslavni vjeronauk bude kršćanski odgoj učenika, odgoj u pravoslavnoj vjeri i da škola bude odgojna ustanova? Ako ipak žele, zašto to nigdje nisu naveli? Ovako se mora zaključiti da im je koncepcija vjeronauka: 1. načelna etika, ali ne i moralka,[1] i 2. liturgija, i to izvaninstitucijska (zbog poimanja vjeroučitelja kao liturga, v. niže 2.2.).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

2.1. Sastavljači Prijedloga potpuno zanemaruju odgoj. Tu riječ uostalom nikako ne spominju, osim dva puta u svezi „odgoj i obrazovanje“. Time se pridružuju prevladavajućoj težnji izgona odgoja i glavnoj struji Cjelovite uputnične reforme. Jednako čine i time što, istiskujući odgoj i naobrazbu, čak 123 puta navode svezu „učenje i poučavanje“. A odgoj je općeljudska potreba; svečovječanska ustanova; upućivanje, usmjeravanje, vođenje, izvlačenje najboljega, rađanje krjeposti, upravljanje, izgradnja, mudrost, vrjednota; da bez odgoja nema kršćanske uljudbe (civilizacije) ni u tragovima, ni pravoslavne kulture, ni davanja smisla vlastitomu životu.

2.2. Među 26.745 riječi, od koliko se sastoji Prijedlog, ni jedna nije „gojenik“, „odgajanik“, „odgojitelj“, ili „odgajatelj“. Odgajalaštvo se ne spominje nigdje, pa ni u poglavlju Uloga učitelja (str. 118). Prema Prijedlogu Pravoslavnoga vjeronauka učitelj nije odgojitelj. Naprotiv, dodijeljen mu je posve novi naziv: „potrebno je naglasiti da je (vjero)učitelj kao liturg ključna figura i da o odnosu koji ostvari s učenicima ovisi njihovo učenje i razvoj te sȃm odgojno-obrazovni proces“ (str. 118). Liturg – od grčkoga λειτουργός [leitūrgós],[2] javni službenik, sraslica od λήϊτος [litos], koji pripada puku, i ἔργον [érgon], djelo – odgovorna je osoba koja vodi bogoslužje. No, vjeronauk je nastava, poučavanje, može se smatrati bogoštovnim djelom,[3] ali ne i bogoslužjem. Budući da svi pravoslavni vjeroučitelji u Hrvatskoj nisu rukopoloženi crkveni službenici, mogu li oni voditi liturgiju? Jesu li liturzi? Katekizam Katoličke Crkve uči: „U liturgijskom je slavlju sva zajednica ‘liturg’, svatko prema svojoj ulozi. Krsno svećeništvo [sacerdotium baptismale] pripada cijelomu Tijelu Kristovu. No neki su vjernici zaređeni [„rukopoloženi“], po svetootajstvu reda da predstavljaju Krista kao Glavu Tijela“ (1188). Ako to vrijedi i u pravoslavlju, onda i svaki vjeroučenik može biti liturg, pa vjeroučitelj nije ključni lik. No, liturg postoji samo u liturgijskom slavlju, a ne i izvan njega, a vjeronauk – iako ovdje nije zamišljen kao upoznavanje vjere i njezino odjekivanje (što znači katehizacija, održavanje vjeronauka), nego kao poučavanje i učenje o bogoslužju – ipak nije liturgija.

2.3. Uputničari Pravoslavnoga vjeronauka navode pridjev „odgojni“ samo u tri rečenice čiji je subjekt učenik. Prva: „[Učenik] prepoznaje odgojni smisao starozavjetne biblijske povijesti i Deset Božjih zapovijedi“ (str. 18 i 52). Druga: „uočava odgojni smisao Božjih zapov[i]jedi“ (str. 52). I treća: „povezuje liturgijsko, kozmičko, odgojno, mistično i moralno značenje ikone“ (str. 104). Dakle, kao učinak vjeronauka uopće se ne postavlja da bi učenik „prihvatio“ ili „usvojio“ Deset zapovijedi, ni bilo koju od njih, ni da bi obrazlagao odgojni učinak starozavjetne povijesti, ili Isusova učenja, niti da bi svoju savjest izgrađivao i usklađivao s Deset zapovijedi, s Dvije zapovijedi ljubavi ili Zlatnim pravilom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

2.4. Pridjev „odgojni“ spominje se u još ukupno četiri rečenice. Prva od njih je: „Zapovijedi imaju prije svega odgojni smisao“ (str. 52). „Smisao“ znači ukupnost, značenje, sklonost (ali ne i sadržaj). Ta rečenica uključno, a sve ostale uputničnoga Prijedloga izričitom šutnjom zapravo potvrđuju da u novom Pravoslavnom vjeronauku ne bi postojao odgojni sadržaj.

2.5. Programeri uvodno ističu kako je „svrha poučavanja Pravoslavnoga vjeronauka pružiti cjelovit pogled na svijet i život“ (str. 4), ali na kraju Prijedloga napućuju da se učenicima dijele petice bez obzira na usađene vrjednote, zalaganje, ponašanje i znanje: „Zbog odgojne zadaće predmeta preporučuje se pronalaziti u učeničkom radu i ponašanju elemente za pozitivne ocjene.“ (str. 120). Zar se popustljivošću odgaja i pruža „cjelovit pogled na svijet i život“? Nigdje se u Prijedlogu ne opisuju u čem se sastoji „odgojna zadaća predmeta“.

2.6. Na popustljivost i nedosljednost upućuje i sljedeće spominjanje pridjeva „odgojni“: „iskustva učenja potrebno je prilagoditi učeničkoj dobi i psihološkoj osjetljivosti učenika […] primjenom različitih odgojnih i pedagoško-didaktičkih metoda“ (str. 118). Nigdje se ne navodi kojim različnim odgojnim metodama valja ugađati iskustvima učenja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

2.7. Koliko se Prijedlog udaljio od svrhe, metoda i sadržaja katehizacije ilustrira sljedeća pojava pridjeva „odgojni“ u kojoj se on pridijeva imenici „funkcija“:

„S obzirom na odgojnu funkciju i glavni cilj Pravoslavnoga vjeronauka viđen u zajedništvu, iskustva učenja i rad u zajednici najviše pridonose razvoju kompetencija izražavanja, vođenja dijaloga, prihvaćanja različitosti, povezivanja u vjersku i društvenu zajednicu“ (str. 118).

Sastavljači nigdje ne navode u čem se sastoji odgojna funkcija Pravoslavnoga vjeronauka, a iz onoga što navode očito je da im cilj nije odgoj u vjeri, pa ni o vjeri, ili za vjeru. Stoga predloženi Uputnik Pravoslavnoga vjeronauka ne bi bio sredstvo religioznoga, vjerskoga, kršćanskoga ili pravoslavnoga odgoja. Nakana te isprave jednostavno nije da se mlade vjernike odgaja u vjeri, nego da ih se obrazuje o bogoslužju.

2.8. No, vjeronaučna osnova, „osmišljena kao liturgijska katehizacija“ (str. 4), to jest liturgijska katehizacija koja je „temelj za poučavanje“ (str. 117) kao takva nije zacrtana sveobuhvatno, jer se ni jedna tematska jedinica ne posvećuje ni krštenju i miropomazanju, ni kajanju i ispovijedanju grijeha, ni zarukama i vjenčanju, pravima i obvezama supružnika i roditelja, ni bdjenju, opijelu, panihidi, podušju, zadušnici i parastosu. Na taj način bogoslužje se ne predaje kao tvorbeni i izgrađujući čimbenik vjernikova života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

3. Jesu li cjelivanje ikone, paljenje svijeća ili prinošenje tamjana prebanalni u zamisli „liturgijske katehizacije“, pa zato uopće nisu spomenuti?

4. Kakvu budućnost pravoslavaca u Hrvatskoj podupire isprava u kojoj se uopće ne spominju riječi „nada“ ili „ufanje“, ni njihove izvedenice?

5. Može li se predloženim uputnikom odgajati bogobojaznost, odgovornost, vjera u onostranost i konačnu pravdu, ako se nigdje ne spominju pravedni sud Božji i raj i pakao?

6. Čija je zasluga što se u Prijedlogu uopće ne navodi kakvo je zapravo učenje pravoslavne vjere o rastavi („razvodu“) braka, sprječavanju začeća (kontracepciji), ubijanju začeta, a nerođena ljudskoga bića (pobačaju, abortu), umjetnoj oplodnji, najmu maternice (unajmljivanju utrobe, surogatnom nošenju trudnoće, „zamjenskom majčinstvu“), protunaravnomu bludu (homoseksualnosti, sodomstvu), sklapanju istospolnih životnih zajednica (registriranom partnerstvu), samobludu (samozadovoljavanju, masturbaciji, onaniji), usmrćivanju na zahtjev (eutanaziji), kloniranju, spaljivanju pokojnika (kremiranju)? Ili što nigdje nema naravne definicije bračnoga para (muž i žena) ili obitelji (otac, majka i djeca)?

7. Može li se odgojiti čestite i pobožne ljude, a da im se niti ne spomenu i ne objasni što su vrjednote kao akribija, besplatnost, beženstvo (celibat) radi Kraljevstva nebeskoga, crkvenost, čednost, čestitost, čistoća, ćudoredni zakon, djevičanstvo, dobar glas, dobročinstvo, dobrostivost, dobrovoljnost, dobrotvornost, domoljublje, dragovoljnost, dugotrpnost, epikeja, epitimija, ikonodulija, jakost, jednoženstvo, karitativnost, krotkost, kumstvo, majčinstvo, milosrdnost, milostinja, nemrs, nepodmitljivost, neporočnost, nepotkupljivost, nepristranost, nerazorivost, nezabludivost, opomena, osjećaj vjere, otčinstvo, prirodno planiranje obitelji, nadnica, pouzdanost, požrtvovnost, pravičnost, pravo na život, pravovjernost, pravoslavnost, prisega, privola, radišnost, razboritost, rodoljublje, savjesnost, sažaljenje, solidarnost, stidljivost, sućut, trudnoća, ukor, umjerenost, uslužnost, uzdržljivost, veledušnost, velikodušnost, vlasništvo, zadovoljština, zakletva, zasluga, zavjet ili ženidbeni vez? Kako bi Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve[4] mogao predložiti da uputnikom Pravoslavnoga vjeronauka postane isprava u kojoj nema svih tih riječi?

8. Može li se uopće kršćanski odgajati, a da se mladim ljudima ne protumači što su: bludnost, dženderizam, hedonizam, homoseksualizam, ikonoklazam, izvanbračna zajednica, konzumerstvo, laicizam, laksizam, manje zlo, materijalizam, nepotizam, onanizam, pedofilija, poslijemodernizam, preljub, prigodna (situacijska) etika, proporcionalizam, relativizam, rodoskrvnuće, samoblud, samozadovoljavanje, scijentizam, sekularizam, simonija, sodomstvo, suložništvo, svetogrđe, višebračnost (poligamija), višemuštvo (poliandrija), višeženstvo (poliginija)? I zašto su sve to opačine.

9. Čiji je utjecaj što se namjesto tradicijskih izraza za Noinu građevinu,[5] na stranicama 27, 51 i 97 Prijedloga spominje engleštica arka i samovoljno ju se naziva brodom, kraj bogatih bogoslovnih baština crkvenoslavenskoga, srpskoslavenskoga, ruskoslavenskoga, slavenosrpskoga, dositejevskoga, grčkoga, ruskoga, srpskoga i hrvatskoga jezika?

10. Prijedlog nije dostupan na hrvatskom (pa ni na srpskom jeziku), nego na nekom metajeziku! Pri tom je najmanji problem uporaba riječi izravno iz grčkoga – ἦθος – etos (26 puta) u značenju: običaj, ćud, ćudoređe; λαός – laos (str. 43) u značenju: puk, narod, i Λόγος, Logos (str. 7, 93 i 103) u značenju: Riječ, Smisao, Razlog (a u kršćanstvu Vječna Riječ, Bog Sin, Druga Božanska Osoba) – jer se one mogu pronaći u rječniku stranih riječi.


II. Sadržajne zamke


11. Na stranici 52 ističe se razrada: „u vjerovanju judejskoga naroda prepoznaje vjeru u jednoga Boga – [….].“. Rečenica je neprikladna zbog dviju stvari. Prvo, Judejci su pleme izraelskoga naroda, a nisu samostalan narod, iako su jedno vrijeme imali kraljevstvo razdijeljeno od ostatka Izraela. Je li moguće da su sastavljači dobro mislili, ali da je lektorica zamijenila srpsku riječ „jevrejskoga“ (hebrejskoga, židovskoga) /naroda/ riječju „judejskoga“ /naroda/? Drugo, sveti je običaj vjernih Židova da sveto Božje ime, kojim se Onaj Koji Jest objavio Mojsiju, nikad ne izgovaraju ni pišu sa samoglasnicima, nego ga bilježe kao sveti četveroslov (JHVH), a čitaju kao Vječni, Gospodin ili Bog. I kršćani su preuzeli taj običaj, pa se u bogoslužju i navještaju Svetoga Pisma ne izgovara sveti četveroslov nego se zamjenjuje riječju Gospodin. Tako i većina prijevoda Svetoga Pisma. No, sastavljači novoga programa Pravoslavnoga vjeronauka i na stranici 98, drugi stupac, još jednom ponavljaju Ime koje vjernik iz dubokoga poštovanja ne izgovara. Budući da je način i sadržaj zajedničke liturgijske molitve za Crkvu doista zakon, čemu u uputnik vjeronauka uvoditi nešto čim se Crkva u bogoslužju ne služi?

12. Na stranicama 13 i 57 ukupno se tri puta ponavlja: „učenik zaključuje da je Crkva Hristova rođena silaskom Svetoga Duha na apostole“. Ta se tvrdnja protivi evanđeoskomu svjedočanstvu sv. Ivana Apostola (Bogoslovca) da je Crkva rođena iz kopljem probodenoga boka Gospodina Isusa Krista, da ju je On osnovao Svojom mukom i smrću. Crkva se na Duhovdan samo očitovala, ali već je postojala; apostoli i Bogorodica u iščekivanju silaska Duha Svetoga nisu praslika Crkve, nego su već postojeća Crkva koja se moli.

13. Iako, dakle, tvrdi da je Crkva rođena na Pedesetnicu, Prijedlog na više mjesta zapravo dovodi u pitanje je li Crkva novozavjetna ustanova, jer kaže: „početak ostvarivanja Crkve u vremenu – povijesti [jest] otkrivenje Boga Abrahamu“ (str. 13 i 91), a na stranicama 51 i 91 spominje se „starozavjetna Crkva“. Kako je moguće spojiti Pavlovu definiciju Crkve kao Kristova tijela s postojanjem „starozavjetne Crkve“, koja prema navedenom ima početke u Božjoj objavi Abrahamu (kojega su pohodila tri anđela, što je genijalno oslikao Andrej Rubljov)?

14. Na stranici 85 razradom se predviđa da učenik „obrazlaže biblijsko i svetootačko poimanje jednakosti i ravnopravnosti spolova“. Naprotiv, Sveto Pismo, Predaja i sveti otci izlažu različitost, a ne jednakost muškoga i ženskoga spola, njegovu nepromjenjivost, nejednakost i komplementarnost, čovjekovu bogolikost i bogupriličnost.

15. Na stranici 97 stoji: „Učenik zaključuje da je umjetnost najprofinjeniji izraz našega postojanja“. Zar u kršćanskom poimanju i vrjednovanju svetost (bogougodnost) nije „najprofinjeniji izraz našega postojanja“?

16. Na stranici 109 piše da učenik „opisuje svaku pomjesnu crkvu kao punu Crkvu, a ne samo dio Crkve“. Kako tu tvrdnju, koja vodi samodostatnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom, koju su nam predali otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „jedna“? Kako je smatrati ortodoksnom ako potpunih („punih“) Crkava ima onoliko koliko ima i Crkava kojima je na čelu episkop? Ne traži li logika izričaj da je svaka mjesna Crkva potpuna u smislu da ima pastira i vjernički puk na određenom prostoru, ali da je kao takva samo dio „jedne“ Crkve?

17. Na stranici 109 napisano je i kako učenik „ističe da Crkva nije univerzalna […] zajednica“. Kako tu tvrdnju, koja vodi partikularnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom iz Apostolskoga vjerovanja, koju su svečano proglasili sveti otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „katolička“ (sveobuhvatna, „posvudna“, „saborna“, sveopća, „vaseljenska“)?

18. Konačno, na stranici 109 stoji i kako učenik „zaključuje […] da nijedan episkop nije iznad drugoga, odnosno da nijedna pomjesna crkva nije iznad druge“. Misli li se na episkopa u svetopisamskom, dogmatskom i liturgijskom smislu? (Tada su i arhiepiskop, i metropolit i patrijarh – episkopi.) Ili u kanonskopravnom i nazivoslovnom smislu? (Tada arhiepiskop, metropolit i patrijarh nisu episkopi, nego su mu hijerarhijski nadređeni.) U svakom slučaju, tu tvrdnju nije lako uskladiti s praksom izbora i razrješenja episkopa u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Kao ni s ustrojstvom Crkve prema kojem je punina svećeništva po rukopolaganju apostolskih nasljednika ista u svim razinama („činovima“) velikosvećeničke službe u Pravoslavnoj Crkvi, a arhiepiskop, metropolit i patrijarh prema časti i vlasti su iznad episkopa.

19. Na stranici 122, u Pojmovniku, definira se da je „pomjesna Crkva“ – „lokalna (autokefalna – samostalna) Crkva“. Ta je definicija zbunjujuća, jer nije jednoznačna. Znači li „pomjesni“ – lokalni ili autocefalni? Lokalna ili mjesna Crkva jest Crkva na čelu s biskupom (episkopom). Tako se barem više puta ističe u samom Prijedlogu: „Učenik razumije da je Crkva narod Božji sabran na jednom mjestu oko […] episkopa u euharistiji“ (str. 7); „Zastupa stajalište da je jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva konkretna liturgijska zajednica vozglavljena [na čelu s] jednim episkopom“ (str. 14-15). Takvo je učenje zajednička baština kršćanske vjere i teologije od svetoga Ignacija Antiohijskoga koji je u Poslanici Smirnjanima (danas İzmir, na obali Egejskoga mora) godine 107. poslije Krista napisao: „ὅπου ἂν φανῇ ὁ ἐπίσκοπος, […] ἐκεῖ ἡ καθολικὴ Ἐκκλησία“ [hópū àn phanē͂ ho epískopos, ekeí he katholik Ekklesía] (VIII, 2), što je postalo krilatica: „Ubi episcopus, ibi Ecclesia“ – „Gdje je biskup, ondje je Crkva“. Autocefalna ili „samostalna“ Crkva, pak, jest ona koja je samosvojna (sui iuris), i u pravilu se sastoji od više mjesnih Crkava. U istočnoeuropskom modelu pravoslavlja to su krajevne, jezične, narodne, zemaljske, državne ili višedržavne, a ne mjesne (lokalne) Crkve. Veliki srpski kanonist Nikodim Milaš (1845.–1915.) u udžbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Mostar, 21902.) rabi izraze „avtokefalna“, samoupravna ili „oblasna“ Crkva za tu razinu, a „pomjesna“ ili mjesna za lokalnu razinu. Kako je pojam autocefalnosti Crkve uskladiv s vjerskom istinom da je jedina glave Crkve – Isus Krist? Iz novozavjetnih poslanica teško je razumjeti kako ijedna Crkva može biti autocefalna (grčki: „samoglava“), budući da apostol Pavao pridaje naslov glave (he kephalḕ) isključivo Isusu Kristu;[6] On je vladar, upravitelj, glavni i odgovorni koji vodi kršćansku zajednicu kao njezin vođa i Gospodin, i samo On čvrsto povezuje i oživljava sve udove tijela nad kojima je postavljen kao glava (usp. Kološanima 2, 19).[7]


Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.

Tekst se u wordu može preuzeti ovdje.


[1] Etika je filozofska disciplina, a moralka (ćudoredno bogoslovlje) teološka disciplina. Obje, svaka sa svoga stajališta, pokazuju kakve prosudbe treba donositi o određenim značajkama i postupcima i uređuju ukupnost načela, pravila i propisa kojima se ravnaju članovi nekoga društva ili zajednice s obzirom na dobro i zlo, to jest proučavaju ćudoređe (slovenski nravnost, slovački mravnost’, ruski нравственность [nravstvennost’], poljski moralność, njemački Sittlichkeit, latinski mores, od mos običaj, engleski morals, morality, francuski i talijanski morale, kastilski moral), njegovo podrijetlo, smisao i svrhu. Razlika je što o ćudoređu etika (od grčkoga ἠθικός [ēthikós]: koji se odnosi na običaj, navadu, ćud, ćudoređe; latinski ethica, poljski etyka, slovački etika, engleski ethics, njemački Ethik, francuski éthique, talijanski etica, kastilski ética) uči samo na temelju načela zdravoga razuma, a moralka se poziva na: naravni zakon, Sveto Pismo (Deset zapovijedi, Isusove Dvije zapovijedi ljubavi) i precizne upute koje su dio kršćanske predaje te obrazlaže ćudoredni zakon.

[2] Riječ λειτουργός [leitūrgós] pojavljuje se pet puta u novozavjetnim poslanicama, a Duda-Fućak prevode je kao „službenici“ (Rimljanima 13, 6) i „sluge“ (Hebrejima 1, 7) u množini, odnosno kao „bogoslužnik“ (Rimljanima 15, 16 i Hebrejima 8, 2) i „da mi poslužuje“ (Filipljanima 2, 25) u jednini. Ljudevit Rupčić ima „poslužitelj“ (Rimljanima 15, 16), „pomoćnik“ (Filipljanima 2, 25) i „sluga“ (Hebrejima 8, 2).

[3] Bogoštovlje (latinski cultus divinus, engleski divine worship, njemački Gottesdienst, francuski culte divin, talijanski, kastilski i portugalski culto divino) obuhvaća posvetiteljsku službu Crkve:

  • bogoslužje (liturgiju): svetootajstava (sakramenata), blagoslovina (sakramentala), časoslova, crkvenoga sprovoda,
  • štovanje svetaca, svetih likova i svetih moći,
  • zavjete i prisege,
  • sveta mjesta (crkve, crkvice, kapelice, svetišta, oltare, groblja),
  • sveta vremena (blagdane i dane pokore, post i nemrs),
  • molitve, pobožne vježbe i pučku pobožnost.

[4] Pisanje Crkva/crkva, objava/Objava, pismo/Pismo, predaja/Predaja, zavjet/Zavjet, pričest/Pričest, hostija/Hostija, sakrament/Sakrament, prije nego pravopisno, jest poglavito teologijsko pitanje. Kad ga teološka struka rastumači, onda će ga jezikoslovci preuzeti, prihvatiti i propisati kao rješenje znanosti iz kojega taj pojam potječe i koji ga definira.

Preričući sadržaj vjere na pravni jezik, kanon 113. paragraf 1. Zakonika kanonskoga prava određuje: „Katolička Crkva i Apostolska Stolica imaju svojstvo moralne osobe po samoj božanskoj uredbi“ („Catholica Ecclesia et Apostolica Sedes, moralis personae rationem habent ex ipsa ordinatione divina“; „Католическая Церковь и Апостольский Престол имеют значение морального лица в силу самого Божественного установления“; „The Catholic Church and the Apostolic See have the character of a moral person by divine ordinance itself“; „La Iglesia Católica y la Sede Apostólica son personas morales por la misma ordenación divina“). U udžbeniku kanonistike o tom se kaže: „Pravna osoba je biće, tvorevina, skupnost fizičkih osoba i/ili stvari kojima pravni poredak, po analogiji na fizičke osobe, priznaje pravnu sposobnost biti nositeljem određenih prava i obveza. Moralna osoba je ono što je već postojalo prije bilo kojega ljudskoga priznanja. Postoji doktrinalna različitost između moralnih i pravnih osoba. Naime, moralne osobe su ‘po samoj božanskoj uredbi’ (kanon 113. § 1.) i Crkva ima ‘vlast upravljanja po božanskom ustanovljenju’ (kanon 129. § 1.). […] Katolička Crkva i Apostolska Stolica prethodne su stvarnosti bilo kojemu pravnomu poretku s kojim se određuje život Crkve i s kojim se određuju pravne osobe. Katolička Crkva i Apostolska Stolica postoje po odredbi samoga Utemeljitelja – Isusa Krista, one nisu osnovane od ljudske vlasti niti trebaju priznanje od bilo kojega ljudskoga auktoriteta. Drugim riječima, Katolička Crkva i Apostolska Stolica moralne su osobe ‘po samoj božanskoj uredbi’, neovisne o bilo čijem priznanju na zemlji, pa radilo se i o bilo kojem državnom pravnom poretku i međunarodnom pravu“ (Jure Brkan, Opće odredbe Zakonika kanonskoga prava, Makarska, 1997., str. 196. 198–199). Takvo podrijetlo Crkve nalazi odjeka i u Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkoga interesa u čijem se članku 2. stavku 1. ističe: „Ugovorne strane suglasne su da je Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02).“

Još je u prvoj polovini XX. stoljeća u hrvatskom standardnom jeziku utvrđena razdvojba pisanja imenice Crkva/crkva velikim, odnosno malim slovom, kao opće pravilo: „crkva zgrada; Crkva vjerska ustanova“ (Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić, Hrvatski pravopis, Zagreb: Ured za hrvatski jezik, 1944., str. 175). Dakle, crkva (građevina) dobila je ime po Crkvi (grčki: „zajednici pozvanih“) koja se u njoj okuplja. Ako se u pravopisu jasno razlikuje da je Tesla znanstvenik, a tesla po njemu nazvana mjerna jedinica (kao i: Kelvin i kelvin), zašto se u javnom životu nailazi na takav otpor prema pisanju Crkve velikim početnim slovom? Tim više što je to ustaljeno i u drugim europskim jezicima?

Takvo je pisanje ustaljeno među pozornim novinarima i teolozima, primjerice don Živko Kustić, Crkve kršćanskoga Istoka, bilten Ika (Zagreb), br. 23/95, od 7. lipnja 1995., str. 19–20: Albanska Crkva, Armenska Apostolska Crkva, Etiopska Pravoslavna Crkva, Grčka Crkva, Istočne Crkve, Koptska Pravoslavna Crkva, Poljska Pravoslavna Crkva, Rumunjska Pravoslavna Crkva, Ruska Pravoslavna Crkva, Sirska Pravoslavna Crkva, Srpska Pravoslavna Crkva (pojam „pravoslavni“ tu označava i stare istočne, prijekalcedonske Crkve, i one koje priznaju sedam sveopćih sabora, zaključno s Drugim nicejskim iz 787. godine).

To pravilo razlikovanja pisanjem početnoga slova ističe i Prijedlog uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. kad kaže da učenik „razlikuje značenje pojmova Crkva (zajednica) i [crkvu] (mjesto okupljanja)“ (str. 32); „navodi kako su prvi kršćani imali Crkvu iako nisu imali [crkve]“ (str. 83) i „razlikuje Crkvu kao euharistijsku zajednicu od [crkve] kao mjesta u kojem se obavlja bogoslužje“ (str. 83). Doduše, taj Prijedlog očituje i nedosljednosti navodeći:

  • „obilježja obiteljske krsne slave kao domaće crkve“ (str. 32), namjesto „Crkve“;
  • „Crkva […] pod […] episkopom […] pretpostavlja zajednicu sa svim drugim crkvama“ (str. 109), namjesto „Crkvama“;
  • „zaključuje […] da nijedna pomjesna crkva nije iznad druge“ (str. 109), namjesto Crkva;
  • „Pomjesna crkva – lokalna (autokefalna – samostalna) crkva“ (str. 122), namjesto dva puta Crkva.

U razdoblju komunističke vladavine to se razlikovanje Crkva/crkva nastojalo zatrti te su svi pravopisi nalagali da se ta riječ piše isključivo malim slovom. Tako do dan-danas određuje većina pravopisa dostupnih na tržištu. Međutim, Crkva nije zajednica, udruga i organizacija kakve su skupnosti u građanskom društvu kojima pojedina država određuje hoće li ih, kad i kako priznati i kako će je pisati, nego ustanova božanskoga podrijetla. Zato se naziv Crkve ne može tretirati u rangu ostalih pravnih osoba, pa ni vjerskih zajednica koje mogu nastati udruživanjem više pojedinaca. Takvo je shvaćanje teologije i same Crkve, jednako i Katoličke, i svake Pravoslavne, koje hrvatski jezikoslovci nisu uvijek razumjeli ni svi poštovali.

Dakle, pisana velikim slovom Crkva je vlastito ime (onim) zajednice krštenika, a malim slovom u jezikoslovlju: zajednička, opća imenica (apelativ), u stvarnosti: vrsta građevine, bogomolja, zgrada namijenjena štovanju Boga. Stoga:

  • Katolička Crkva je zajednica krštenika koji papu priznaju Kristovim namjesnikom na zemlji;
  • katolička Crkva je odlika Crkve iz Vjerovanja, da je rasprostranjena po svem svijetu i da prihvaća ljude svih rasa i jezika,
  • Katolička crkva je konkretna građevina koju samo tako zovu (primjerice, ne znajući komu je posvećena),
  • katolička crkva je opći naziv za bogoslužni prostor katoličke vjeroispovijesti.

Slično tomu:

  • Pravoslavna Crkva je zajednica samoupravnih Crkava koje ujedinjuje zajednička vjera i duhovnost; jedinstveno kanonsko zajedništvo krajevnih Crkava (autocefalnih i autonomnih) koje ispovijedaju pravoslavlje,
  • pravoslavna Crkva je odlika Crkve da pravilno slavi Presveto Trojstvo, utjelovljuje i naviješta pravu vjeru u Isusa Krista,
  • Pravoslavna crkva je konkretna građevina koju samo tako zovu (primjerice, crkva svetoga Blagovještenja u Dubrovniku),
  • pravoslavna crkva je opći naziv za bogoslužni prostor pravoslavne vjeroispovijesti.

Tako, ako Crkva ima pandan u pravopisu, ima ga u pravilu o pisanju imena kontinenata, država i naselja (gdje se svi dijelovi sveze pišu velikim početnim slovom: Južna Amerika, Sjedinjene Meksičke Države, Baranjsko Petrovo Selo, Donje Mrzlo Polje, Dugo Selo Lasinjsko, Donji Oštri Vrh Ozaljski, Gornji Goli Vrh Lipnički. Ako se svaka riječ imena kontinenata, država i naselja piše velikim početnim slovom radi razlikovanja od istoimenih nenapučenih područja, to treba činiti i s imenima Crkava. Kao što se svaka riječ imena kontinenta, države i naselja piše velikim početnim slovom, jer to ime više ne znači ono što je značilo cijelo višečlano ime. Tako je Babin Potok ime sela, a Babin potok ime potoka; Banja Luka je ime grada, a Banja luka ime luke; Ivanić-Grad i Drežnik-Grad imena su naselja, a Sokol-grad i Garić-grad imena utvrda (ako bi se pisali bez spojnice, kao dvije riječi, obje bi trebalo sklanjati po padežima); Stari Grad je ime naselja na Hvaru, a Stari grad je dio Paga, Rijeke itd.; Gornje Selo naselje je na Šolti i pokraj Opatije, a Gornje selo je dio nekoga sela na višoj nadmorskoj visini od drugih njegovih dijelova; Selo je naselje kraj Čabra, a selo je svako naselje u kojem se stanovnici pretežno bave obradom zemlje; Grad je Dubrovnik unutar zidina, a grad je naselje u kojem je većina stanovništva ne radi u poljodjelstvu; Plitvička Jezera su općina, a Plitvička jezera su prirodna rijetkost i nacionalni park. I po toj logici jedno je katolička crkva, drugo Katolička crkva, treće Katolička Crkva, a četvrto katolička Crkva. U svakom od primjera crkva je zgrada, a Crkva zajednica onih koji su primili krštenje. Takvo pisanje otklanja dvojbu misli li se na zgradu ili na ustanovu.

Dakle, sve dijelove imena pojedine Crkve treba pisati velikim početnim slovom: Katolička Crkva, Armenska Apostolska Crkva, Rumunjska Pravoslavna Crkva, Koptska Ortodoksna Crkva, Pravoslavna Crkva u Americi,

U pravopisanju je davno određeno: „Ako je imenica vlastito ime, onda se i pridjev i imenica pišu velikim početnim slovom“ (Dragutin Boranić, Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 41928., paragraf 177, str. 46). Pismo, Zavjet i Objava u kršćanskoj su uporabi vlastita imena i neovisno o pridjevima ispred njih, bili stajaći (Novi, Stari, Sveti) ili ne bili, uvijek ih valja pisati velikim slovom kad se misli na Bibliju, njezinu temeljnu podjelu na dva dijela ili na ono što je Bog objavio radi spasenja ljudskoga roda.

Uostalom, u pravopisu postoji pravilo o pisanju velikim početnim slovom iz poštovanja. S kojim se pravom može govoriti i pisati: Sveti Otče i Vaša Svetosti, zemnomu, grješnomu, nekanoniziranu čovjeku, a božansku objavu (Sveto Pismo, Novi Zavjet) i od Boga utemeljenu ustanovu (Crkva) pisati malim slovom? Gdje je tu logika?

Takvim pisanjem (svi dijelovi imena Crkve velikim početnim slovom) u hrvatskom se jeziku poštuje ne samo Katolička Crkva, nego i druge Crkve. Time bi hrvatski jezik poštovao i činjenicu da Srpska Pravoslavna Crkva na svojim službenim mrežnim stranicama sve tri riječi svojega imena piše velikim početnim slovom. Kao i od nje odijeljene Makedonska Pravoslavna Crkva i Crnogorska Pravoslavna Crkva. Na žalost, takvo pravopisno rješenje izostalo je u Prijedlogu nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeti Pravoslavnoga vjeronauka.

Naposljetku, ne može se ignorirati pravila iz drugih jezika i ne uspoređivati domaća rješenja sa stranima: u svezi Katolička Crkva malim početnim slovom ne piše se ni jedna riječ na latinskom, engleskom, portugalskom, bjeloruskom, novogrčkom, nizozemskom, ni na rumunjskom, nego uvijek sve velikim. A sama riječ Crkva piše se uvijek velikim i na: francuskom, i na talijanskom, i na kastilskom, i na slovenskom, i na poljskom. Nasuprot tomu, pisanje samo prve riječi velikim slovom u nazivu Crkve sada je pravilo u ruskom jeziku (koji je 72 godine bio pod strahovladom progona vjere i sustavnoga ponižavanja Crkve), pa ta norma, koju ne slijedi ni Srpska Pravoslavna Crkva, nikako ne može biti mjerodavna za hrvatski jezik.

[5] Drveni plutajući dom koji je Noa sagradio u hrvatskim se prijevodima Svetoga Pisma naziva korablja (Bernardin 1495., Drkoličić 1570., Kašić 1625., Skarić 1858., Vlašić 1921., Grubišić 1968. i 1973.), dok ga Misal kneza Novaka iz 1368., Hrvojev misal 1404., Rešetar 1895. i Šarić 1941. prevode kao kovčeg. Na hebrejskom se zove teba (kutija), grčki κιβωτός [kibōtos] (skrinja), latinski arca, engleski ark, poljski korab, češki koráb, ruski i bugarski kovčeg. Ne zove se brodom ili lađom, jer nije napravljena za jedrenje ili veslanje do dalekih krajeva, nego korablja, kovčeg ili škrinja, jer ima ravno dno i strane koso prema gore, te je napravljena za plutanje na vodama na kratke staze.

[6] Kološanima 1, 18: „Αὐτός ἐστιν ἡ κεφαλὴ τοῦ σώματος, τῆς Ἐκκλησίας [Autós estin hē kephalḕ tū͂ sṓmatos, tē͂s Ekklēsías]“ – „On je Glava Tijela, Crkve“; Efežanima 5, 23: „ὁ Χριστὸς [ἐστιν] κεφαλὴ τῆς Ἐκκλησίας, αὐτὸς σωτὴρ τοῦ σώματος [ho Khristòs /estin/ kephalḕ tē͂s Ekklēsías, autòs sōtḕr tū͂ sṓmatos]“ – „Krist [je] Glava Crkve – On [je] Spasitelj Tijela“.

[7] Prema katoličkoj teologiji ni papa nije glava Crkve (jer je to Krist), nego je Rimski prvosvećenik „glava Biskupskoga zbora, Kristov namjesnik i pastir sveopće Crkve na ovoj zemlji“ (kanon 331. Zakonika kanonskoga prava iz 1983. i kanon 43. Zakonika kanona Istočnih Crkava iz 1990.: „Collegii Episcoporum est caput, Vicarius Christi atque universae Ecclesiae his in terris Pastor“). Kada potpisuje najsvečanije spise, primjerice odluke ekumenskoga sabora, zajedno s drugim saborskim otcima, papa se ne potpisuje titulom pape, rimskoga biskupa, Kristova namjesnika, nasljednika apostolskoga prvaka, rimskoga prvosvećenika, vrhovnoga svećenika, apostolika, metropolita Rimske pokrajine, patrijarha Zapada, ni kao sluga slugu Božjih, nego samo: „Ime, nadglednik Katoličke Crkve (Nomen, Catholicae Ecclesiae Episcopus).“

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vjeraidjela.com

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.