Sisačko-moslavačka županija i Grad Petrinja izdali su dozvolu za izgradnju Srpskog kulturnog centra u samom središtu grada. Riječ je o lokaciji pored Trga hrvatskih branitelja. Prvi susjed ‘kulturnog centra’ mogla bi biti majka petrinjskog učitelja Marka Loknera. Njezin suprug i Markov otac Nikola ubijen je za vrijeme ispunjavanja svog posla 2. rujna 1991. godine kada je Petrinja prvi put napadnuta. Sa četiri i pol godine, Lokner je morao napustiti svoj grad „skelom spasa“ kod Nebojana. Donosimo njegovo viđenje izgradnje SNV-ovog centra u samom središtu grada koji je u Domovinskom ratu poslije Vukovara najteže stradao.
> Pored Trga hrvatskih branitelja u centru Petrinje gradit će se Pupovčev Srpski kulturni centar
Narod.hr: Kada ste saznali za izdavanje građevinske dozvole SNV-u? Kako ste reagirali?
Marko Lokner: “Mi kao obitelj koja ima zemljište odmah pored tog prostora gdje bi se trebao graditi Srpski kulturni centar, imali smo pravo na uvid u kompletnu dokumentaciju, još u šestom mjesecu. Tada smo mi, predstavnici stanara iz zgrada koje se nalaze odmah u neposrednoj blizini, iznijeli svoje argumente protiv izgradnje centra. Naglašavali smo strah od toga što se sve može dogoditi ako se taj centar izgradi. Nakon toga je bilo rečeno kako su uvjeti nevaljani i kako ne bi trebalo doći do gradnje.
Nakon toga od šest strana koje moraju dati dozvolu, četiri to nisu učinile. Sisačko-moslavačka županija dala je dozvolu. Grad Petrinja i sanitarna inspekcija nisu. Onda je 25. rujna izdana dozvola koja se mogla vidjeti na Geoportalu. Meni je to pisano rješenje o građevinskoj dozvoli dospjelo u petak. Sada imamo 15 dana pravo na žalbu prema nadležnom ministarstvu”.
Narod.hr: Dakle, postoje pravni alati da do izgradnje ne dođe, odnosno Srpski kulturni centar u Petrinji nije gotova stvar?
Marko Lokner: “Tako je. Još uvijek postoje pravni instrumenti kojima bi se eventualno mogla spriječiti izgradnja na tom prostoru”.
Narod.hr: Pored mjesta gdje bi se trebao izgraditi Srpski kulturni centar nalazi se kuća Vašeg pokojnog oca? Možete li nam nešto više reći o okolnostima njegove pogibije? Živi li netko od obitelji još u toj kući?
Marko Lokner: “Moja majka živi u toj kući. Tata Nikola je 2. rujna 1991. smrtno stradao. Bio je pogođen „dum-dum“ metkom u srce. Na putu do sisačke bolnice je iskrvario i preminuo. Bilo je to za vrijeme prvog napada na grad. Tata je radio u Elektri i bio je dežuran. Poslali su ga u vojarnu da prikopča struju jer su odsjekli kablove. Nakon što je on to napravio, svoj poslovni zadatak, pri povratku u Petrinju su ga pričekali i pogodili“.
> 21. rujna 1991. Petrinja ubijeno 350 civila tijekom velikosrpske okupacije
Narod.hr: Gradonačelnica Komes najavila je razgovor sa SNV-om i moguće održavanje javne tribine na kojoj bi se predstavio taj centar. Što mislite o tome? Hoće li SNV uopće pristati?
Marko Lokner: “Ne bih znao. Evo, u subotu se u Glini otvara srpski centar. To je na zračnoj udaljenosti otprilike 30 kilometara od Petrinje. Tamo će biti svi predstavnici Srpskog narodnog vijeća. Ne znam kako će to sve izgledati. Na području grada Petrinje, s obzirom na popis stanovništva, 20% Srba je u okolici Petrinje. U samom gradu ih je ispod 10%. Odnosno 7-8%, a gradi se centar koji će imati dvoranu za 300 ljudi i imati 1100 kvadrata. Za toliko velikim centrom nema potrebe. Iskreno, ono što sam i navodio u medijima, mislim da postoji velika opasnost od te sinergije koja će biti kasnije, ako se on izgradi na ovoj lokaciji. Oni imaju pristup tom centru direktno sa Trga hrvatskih branitelja”.
Narod.hr: Za druge ste mediji govorili kako bi moglo doći do nepotrebnih tenzija između Hrvata i srpske zajednice. Naime, na Trgu se slavi i obljetnica „Oluje“ u kojoj je oslobođena Petrinja?
Marko Lokner: “Tako je. Bojim se da bi mogla biti jako velika netrpeljivost i da bi takvi dani bili teški. Možemo govoriti i o rujnu i danima sjećanja. U Petrinji je 598 ljudi smrtno stradalo. Od toga su neki i zabetonirani u kamene blokove, betonske blokove gdje su živi bili polijevani betonom. S druge strane, imamo 78 ljudi za kojima se još traga, odnosno vode se kao nestali. Petrinja je svoj obol u Domovinskom ratu dala i više nego što je potrebno da bi sada imali takav jedan diskurs i Srpski kulturni centar na Trgu hrvatskih branitelja”.
> Predizborno dodvoravanje: Na Veliki četvrtak otvoren Srpski kulturni centar
Narod.hr: Kakva je reakcija vaših sugrađana? Dijele li vaše mišljenje? Je li Srpski kulturni centar postala glavna tema u Petrinji?
Marko Lokner: “Dok nije bilo građevinske dozvole bilo je onako: ‘Ma joj, nema šanse da će se to graditi, nema teorije…’. Međutim, sad kad je izdana građevinska dozvola, dosta ljudi i pita i interesira se, i mislim da su ljudi već skupili hrabrosti izraziti svoje mišljenje javno. Istina je takva da nema potrebe ustručavati se u današnjem vremenu reći ono što misliš. Bez obzira pronašao ti istomišljenike ili neistomišljenike.
Ja sam stvarno zagovornik i tolerancije i međureligijske suradnje. Kao učitelj potičem svoje učenike da njeguju različitosti i da usvajaju ono što je lijepo kod nekoga, koji su običaji… Uspoređujemo, dijelimo svoja mišljenja, učimo se živjeti u različitosti, u toj sinergiji, ali iskreno, ono što ja smatram, srpski kulturni centar jest potreban. Međutim, na lokaciji gdje neće biti podizanja tenzija, gdje se takav centar može iskoristiti puno bolje nego ovdje gdje bi bio”.
Narod.hr: Priprema li se prosvjed branitelja i građana Petrinje? Hoće li se izvršiti pritisak na gradonačelnicu Komes i sisačko-moslavačkog župana Celjaka da nešto učine po tom pitanju?
Marko Lokner: “Mislim da branitelji pripremaju sastanak i uputili su poziv svim braniteljskim udrugama da se priključe. Vjerojatno će se dogovoriti što će i kako će biti vezano za prosvjed. Vjerujem da branitelji na ovu temu neće biti tiho i da neće šutke prihvatiti ovakvo donošenje odluke. Prvenstveno zato što je odluka donesena baš u mjesecu rujnu. Mislim da je to, ne želim reći pogreška, nego krivi potez.
> Pogledajte kako se Bačić zapleo kad ga je novinar pitao o izgradnji srpskih kulturnih centara
Narod.hr: Pored Srpskog kulturnog centra morali bi proći branitelji koji se liječe i borave u Veteranskom centru?
Marko Lokner: “Upravo tako. I boravkom tri tjedna u Petrinji ljudi se i šetaju i upoznaju grad. Dolaziš u Veteranski centar zato što si izašao iz rata s teškim posljedicama. Mi sami mladi nismo svjesni što su naši očevi i naše majke vidjeli i doživjeli. Od moje supruge tata je branitelj i ona i njena braća govore da moj punac nikad o ratu nije pričao. Nikad nije želio govoriti što je bilo i kako je bilo. Jedino što govori jest to da je bilo ružno. Na tome sve staje.
Ja mogu reći, na dan kad je moj tata poginuo, mama je došla po mene. Bio sam kod svoje tete, ona me čuvala, bili smo u skloništu. Mama je nas sedmero ili osmero potrpala u Yugo 45 i zato što je most prema Brestu bio srušen nismo mogli prijeći na tom dijelu prema Zagrebu i Sisku, pa smo morali ići u Nebojan na „skelu spasa“. Tamo smo 2. rujna prelazili u koloni preko te skele i jedina moja živa slika Petrinje tada je krava koja je plivala pored te skele. Ja sam ju gledao i u njezinim očima sam vidio strah. Prva slika nekakvog straha koji ja poznajem je upravo ta životinja pokraj mene koja spašava svoju živu glavu i pliva u toj rijeci. Imao sam tada 4 i pol godine”.