Lokalne vlasti krajem rujna ove godine izdale su Srpskom narodnom vijeću (SNV), čiji je predsjednik Milorad Pupovac, građevinsku dozvolu za izgradnju Srpskog kulturnog centra (SKC) pored Trga hrvatskih branitelja u samom središtu grada. Prvi susjed SKC-u bit će kuća poginulog hrvatskog branitelja. Zatim, na putu prema Veteranskom centru, invalidi i teško bolesni branitelji, morat će prolaziti pored SKC-a. Kako će izgledati proslava „Oluje“ i oslobođenja Petrinje u toj operaciji 6. kolovoza 1995. godine? Što je sve Petrinja pretrpjela u ratu da bi se sada u njezinom središtu, pored još oštećenih zgrada iz rata i nedavnog potresa, isticao velebni Pupovčev ‘kulturni centar’?
> Pored Trga hrvatskih branitelja u centru Petrinje gradit će se Pupovčev Srpski kulturni centar
Grad Petrinja najveći je hrvatski grad okupiran na prostoru Banovine u Domovinskom ratu. Nalazi se u neposrednoj blizini grada Siska od kojeg ga dijeli naselje Moščenica gdje se do oslobođenja grada u „Oluji“ nalazila crta razdvajanja.
Petrinja 1991. godine: Grad sa 8445 Srba i 7662 Hrvata
U općini Petrinja 1991., Hrvati i Srbi po broju su bili gotovo izjednačeni. Od 35 565 stanovnika Srbi su činili 44,9% (15 969). Hrvata je bilo 44,39%, odnosno 15 790 stanovnika. Naselja s većinski hrvatskim stanovništvom nalazila su se na potezu od rijeke Kupe do Zrinske gore. Srbi su naseljavali padinu Zrinske gore. Sam grad Petrinja imao je relativnu srpsku većinu. U gradu je živjelo 8445 Srba i 7662 Hrvata.
Nakon prvih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. i nemira na Banovini u rujnu, očekivana agresija Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika započela je napadom na policijsku postaju u Glini 26. lipnja 1991., dan nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti.
Do druge polovice rujna JNA i pobunjeni Srbi zauzeli su veći dio Banovine i Pounja. Hrvatska Kostajnica pala je 13. rujna, Topusko dan poslije, a grad Petrinja 21. rujna. Sredinom listopada 1991. srpske snage zaustavljene su u ključnoj bitci za Novi Farkašić. Od kraja srpnja 1991. vodila se bitka za Sunju koja se nalazi s desne obale Save. Agresor ju nikada nije uspio osvojiti. Pomaka na bojišnici do „Oluje“ nije bilo.
> Predizborno dodvoravanje: Na Veliki četvrtak otvoren Srpski kulturni centar
Petrinja je prvi put napadnuta 2. rujna 1991.
Na Veliku Gospu, prije najavljenog posjeta predsjednika RH dr. Franje Tuđmana Banovini, u Petrinju su potajno ušli pripadnici 2. „A“ brigade Zbora narodne garde – „Gromovi“. Policajci su četrdesetak gardista raspodijelili po hrvatskim kućama. Nekoliko dana prije dolaska Tuđmana, saznavši za gardiste u Petrinji, JNA je napala policijsku postaju. Međutim, jugoslavenska vojska nije izlazila iz vojarne. Prva pješačka satnija 2. brigade 25. kolovoza 1991. osigurala je dolazak i boravak Tuđmana u Petrinji. Bili su i prisutni na razmjeni ratnih zarobljenika 29. kolovoza. U okolici grada tada su se srpski pobunjenici pripremali za napad na grad.
> 21. rujna 1991. Petrinja ubijeno 350 civila tijekom velikosrpske okupacije
Lažni mir u gradu trajao je do 2. rujna. Iz vojarne, JNA je pokrenula napad na grad, odnosno samo njegovo središte. U protunapadu hrvatskih snaga branitelji su onesposobili dva tenka, transporter i pogodili vojno skladište. Ušli su u vojarnu „Šamarica“ te natjerali neprijatelja na povlačenje. Međutim, stigla je zapovijed hrvatskim vojnicima za povlačenje jer je zapovjednik vojarne JNA Slobodan Tarbuk zaprijetio da će grad sravniti sa zemljom. Potom je uslijedila ulična borba koja je potrajala do kraja dana. Vladala je velika nestašica streljiva i protuoklopnih sredstava, no neprijatelj za to nije znao te se s dolaskom noći povukao u vojarnu.
Grad je okupiran 21. rujna 1991.
Nešto više od desetak dana trajalo je primirje. Potom je 16. rujna uslijedio novi veliki napad na grad. Stradale su brojne kuće, zgrade, dječji vrtić i crkva. Pogođen je i spremnik amonijaka kod Gavrilovića. Stradali su i prvi civili. Neprijatelj se naposljetku povukao u strahu od ekološke katastrofe. Teške borbe nastavljene su iduća četiri dana. Grad su gađali vojni zrakoplovi, topništvo, raketni bacači i tenkovi. Branitelji Petrinje nisu izdržali konstantne napade, nedostajalo im je pješačkog i protuoklopnog streljiva, te su se 21. rujna povukli iz grada. Zadnji su se povukli Gromovi u selo Brest gdje su s ostalim braniteljima osigurali most preko Kupe.
> Pogledajte kako se Bačić zapleo kad ga je novinar pitao o izgradnji srpskih kulturnih centara
Neki branitelji nisu se uspjeli izvući na vrijeme pa su preplivali Kupu tokom noći. Nedugo zatim, pokrenuta je akcija spašavanja streljiva, naoružanja i tehnike koja je ostala u Kožari gdje se nalazilo zapovjedništvo obrane grada. Akcija je završena uspješno, a u procesu je uništen i jedan neprijateljski tenk. Branitelji su se utvrdili u Maloj Gorici i Brestu Pokupskom. Ta su mjesta srpske snage žestoko gađale topničkom i zračnom vatrom. Onesposobljen je i jedan neprijateljski helikopter koji je prisilno sletio. Branitelji su zarobili posadu, a letjelica je osposobljena i odvezena u hrvatsku vojnu bazu.
Ubijeno je 598 branitelja i civila
Banovina je do 1992. gotovo u potpunosti etnički očišćena. Prognano je oko 94% Hrvata. Nakon grada Vukovara, Petrinja je grad koji je pretrpio najteža stradanja u Domovinskom ratu. Život je izgubilo 598 vojnika i civila. Traži se još 78 nestalih s petrinjskog područja. U samom središtu grada uništeno je ili oštećeno oko 300 objekata. Ono što je mjesec studeni za Vukovarce, to je rujan za Petrinjce.
> Milorad Pupovac najavio izgradnju 40-ak srpskih kulturnih centara: Koliko su dobili iz državnog proračuna?
Tih dana građani se prisjećaju i Predraga Matanovića, pripadnika 2. gardijske brigade „Gromova“ koji je poginuo u operaciji „Oluja“ na pravcu prema Petrinji, nešto više od kilometra od svog doma. Imao je samo 26 godina. Vojarna u Petrinji i jedna ulica nose njegovo ime. Iza njega ostali su supruga i sin Leonard. Na petrinjskom pravcu vodili su se najžešći okršaji u „Oluji“.
Danas, nakon gotovo 35 godina, u ruševnom centru grada dominirat će Srpski kulturni centar SNV-a i Milorada Pupovca. Riječ je o organizaciji hrvatskih Srba koja je izrazito politizirana. Građani Petrinje s pravom se pitaju zašto se centar gradi u samom središtu, pored trga koji nosi ime hrvatskih branitelja, pored kuće ubijenog radnika Elektre, na putu prema Veteranskom centru. Općenito, zašto se centar gradi u gradu koji je tako teško stradao u Domovinskom ratu, u organizaciji SNV-a koji „Oluju“ promatra kao zločinačku akciju protjerivanja i etničkog čišćenja hrvatskih Srba? Naravno, i to novcem hrvatskih poreznih obveznika.
