Na današnji dan 21. rujna 1991. okupirana je Petrinja, najveći hrvatski grad na Banovini. Time je Srbija praktički zaokružila svoja osvajanja na području Banovine jer su Glina, Topusko i Hrvatska Kostajnica već ranije pale u srpske ruke. Tako je u tom dijelu Hrvatske ostvarena zamišljena linija Velike Srbije.
Kod Vile Gavrilović, nekadašnjeg luksuznog ugostiteljskog objekta, pet dana ranije dogodio se stravični zločin: Srbi iz Petrinje i okolice zarobili su 23 hrvatska vojnika i policajca, branitelja Petrinje, te njih 17 strijeljali.
O dimenzijama zločina u Petrinji govore podatci da je ubijeno oko 350 civila Petrinjaca i više od 250 branitelja Petrinje. Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica.
Već u rujnu 1990. godine uspostava policijske postaje s hrvatskim državnim grbom na ploči postaje, u Petrinji izaziva okupljanje i pobunu hrvatskih Srba iz Petrinje i srpskih sela. Pobunjenici su napali policijsku postaju oružjem i pokušali uzeti oružje iz iste.
Pobuna je suzbijena izuzetnom hrabrošću policajaca iz Petrinje kojima je na ispomoć došla jedinica iz Zagreba.
Borbe za Petrinju
Od 2. do 21. rujna 1991. vodile su se borbe za sam grad Petrinju na prilazima i u samom gradu. Uslijedio je izlazak tenkova Titove JNA i oklopnih vozila iz vojarne u samo središte Petrinje. Tamo je oružje koje su i Hrvati plaćali i financirali 45 godina ubijalo iste one koji su im davali te novce. Tenkovi sa petokrakama birali su isključivo hrvatske ciljeve i ubijali isključivo hrvatske vojnike i civile.
Uslijedili su brojni drugi napadi, a ističe se onaj 16. rujna 1991. kada je ratoborni zapovjednik i ratni zločinac Slobodan Tarbuk naredio novi napad na Petrinju. Toga dana kod vile Gavrilović ubijeno je 17 zarobljenih hrvatskih branitelja.
Najžešći napad na Petrinju bio je 21. rujna koji je izvela JNA i ostale paravojne formacije. Pod jakom pješačkom vatrom 21. rujna u 18,30 h pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi hrvatskih Srba.
Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 350 civila Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su vjerovale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali, s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.
