Mislim da je stvarno vrijeme da si prestanemo mazati oči. Prestanemo dokazivati kada počinje život. Kada se razvijaju pojedini organi. Da tupimo o tome da je dijete u utrobi majke drugo tijelo. Nije ‘moje tijelo’. Da, ima svoj DNK…Oni koji podržavaju pobačaj jako dobro to znaju. Nisu glupi…Stvar je otišla u metafizičku sferu. Tu argumenti padaju u vodu.
Pa ipak…’Medicinski zahvat’, ‘nužno zlo’, reproduktivna prava’, sve su to lijepi eufemizmi za najstrašniju rabotu koja se trenutno događa u svijetu.
Znaju borci i borkinje za sve ove navedene eufemizme da život počinje začećem. Znaju da je dijete drugo tijelo, nije tijelo majke. Znaju kako izgleda pobačaj. Znaju sve ono što im proliferi stalno trljaju na nos.
Ti argumenti padaju u vodu.
Brisanje magične granice
Jer je pobačaj dignut na pijedestal. Nema tu argumenata. Samo ga daj. Što više, to bolje. Do kojeg tjedna? Do kojeg mjeseca? Nije bitno, bitno je samo da je besplatan, dostupan…Svagda i svugdje.
Pa ako iz javnog diskursa zaključujete da je u Hrvatskoj pobačaj zabranjen, nije niti čudo. Nije zabranjen, traži se sve….Gdje je granica? Koji tjedan trudnoće? Ma samo nebo je granica….Negdje i sam porod.
U ekstremnim slučajeva u SAD-u niti on. Jer ako dijete u terminalnoj fazi trudnoće preživi pobačaj, pitanje je hoće li mu se dati medicinska skrb ili će ga se pustiti da umre.
Strašno?
Jezivo!
Pa tako niti ovi naši ne govore što je za njih granica. Ako je ‘moje tijelo moj izbor’, onda je to i u sedmom i u osmom i u devetom mjesecu trudnoće…Ako dijete likvidirate izvan utrobe majke, onda je to čedomorstvo. U utrobi – je OK.
Koja je ta magična granica? Determinira li nečije pravo na život činjenica je li željen ili nije?
Znaju dobro kada počinje život. Djeca to u školi uče. Uči se na fakultetima…Možete sto puta ponavljati onu ‘ali svi medicinski fakulteti su rekli da počinje začećem’.
Da, počinje. No tu biologija više nije važna.
Priča oko pobačaja rekla je zbogom argumentima, znanosti…Priča oko pobačaja zašla je ili je od početka tamo u duhovnu sferu, u metafizičku, a tu argumenti ne igraju.
Nužno zlo?!
Koliko sam puta čula od poznanica ma nije da pobačaj netko želi, no to je nužno zlo.
Daleko smo ‘napredovali ‘ od ‘nužnog zla’.
I vađenje umnjaka je nužno zlo. Da se razumijemo, ne dovodim pod znak jednakosti nerođenu djecu i zub viška ili truli zub.
Da je nužno zlo, da je manje zlo, no ipak zlo, bi li se na tome temeljio nečiji javni poziv, nečiji aktivizam…Bi li se o nužnom zlu risali šareni transparenti, slavilo nužno zlo kao vrhunaravna vrijednost…Na ulici, u Saboru, u Europskom parlamentu?!
Bi li nužno zlo bilo lakmus papir za suvremene vrline?
Da je nužno zlo bi li oni koji su protiv nužnog zla bili uklonjeni iz javnog i kulturnog prostora poput trulog zuba? Ne bi.
Bi li se pametne i obrazovane žene koje sigurno znaju kad počinje život, znaju da trudnica nije nekakvo mitsko čudovište s dvije glave, četiri noge, dva mozga i dva srca s tolikim žarom, poput spisateljice Monike Herceg ili tolikih onih koji su podržavali pobačaj u terminalnoj fazi trudnoće kao u slučaju Čavajda, zalagale za nužno zlo? Ne bi.
>Pjesnikinja Herceg na HRT-u kod Šimleše – baš kao nedavno u Poljskoj – promovirala pobačaj
Vide li da su licemjerni da na dan osoba s Downovim sindromom oblače šarene, rasparene čarape njima u čast, a sve ostale dane se s neviđenim žarom zalažu da se takve osobe uopće više ne rađaju? Ma vide, znaju…Nisu glupi. I nije ih briga, nije ih sram…
Od nužnog zla, manjeg zla došli smo do toga da je pobačaj dignut na vrh…Ako gledamo republički, vrh je Ustav. Da, Ustav.
Ne trošite energiju na argumente
Odbacuju sve argumente. Nisu bitni. Znaju to dobro. Zato u raspravama s tom ekipom prestanite trošiti energiju za dokazivanje kada počinje život. Zna se to dobro.
Prestanite pokazivati fotke nerođene bebe u ovom i onom mjesecu, govoriti kada se razvija srce, mozak, ruke, noge…
Što nerođena beba čuje? Možda Mozarta, možda zveckanje instrumenata za kiretažu. Hoće li završiti u mekanoj kolijevci ili u medicinskom otpadu ovisi samo o majci. Otac je ionako davno izbačen iz ove jednadžbe s nepoznanicom.
U ovoj raspravi je sve to očito postalo nebitno.
Ovaj dijabolični čin, kao što i sam korijen ovog pridjeva govori, ulazi, zapravo je ušao u metafizičku fazu. Tamo gdje mu je od početka i mjesto.
A tu argumenti padaju u vodu.
Nipošto plodnu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
