Pripovijest koju počinjete čitati zapravo ne spada u klasično novinarstvo. Naime, dramatični, tužni i tragični događaji o kojima vam želim pripovijedali zbili se davno i još davnije, a time se novinarstvo, shvaćeno u užem smislu riječi, ne bi trebalo baviti. Međutim, ti su događaji i danas toliko važni da ih je, jednostavno, potrebno oživjeti i nad njima se duboko zamisliti, piše dr. Slaven Letica za Hrvatski tjednik.
Pozivam Vas stoga, štovani čitatelju, da pažljivo pročitate rijeku riječi koja slijedi i da o njima, po mogućnosti u osami i tišini, razmišljate, kako ih ne bismo prepustili mitskoj rijeci zaborava Leti.
Dvojica glavnih junaka te zastrašujuće ratne i poratne pripovijesti mrtvi su pa moja priča njima osobno ne može koristiti, ni štetiti, ali može pripomoći živima da ih se sjećaju prema zaslugama: zlu i dobroti koje su za života činili.
Svećenikov život, muka i smrt
Prvi, pozitivni, tragični junak moje priče, svećenik je po imenu Josip Bogović. Rođen je 27. siječnja 1932 godine u Prekrižju kod Krašića, gradiću kardinala, blaženika i, sasvim sigurno, budućih svetaca (Stepinca i Kuharića). Umro je 10. kolovoza 2009.g. u Svećeničkome domu u Rijeci. U trenutku smrti iza njega je ostalo 77 godina samozatajnoga života i 50. godini plodnoga svećeništva.
Svećenički obredi i sprovod obavljeni su 12. kolovoza 2009. u 16 sati u crkvi u Drežnik Gradu.
Zapis o svećeničkim obredima i sprovodu u bespućima virtualne zbilje, na portalu http://slunj-crkva.hr/ objavio pokojnikov prijatelj, brat po vjeri u vlastiti narod, Boga i Crkvu, ali – daljnji će tijek moje pripovijesti to pokazati – supatnik vlč. Mile Pecić.
Evo najvažnijeg dijela toga sjetnoga zapisa: ‘Danas je župa Drežnik sva na nogama. Razlog: pokop župnika mučenika vlč. Josipa Bogovića. U 16 sati svetište župne crkve ispunili su svećenici u albama, njih blizu 40. S njima je biskup mons. Mile Bogović, a prostranu crkvu ispunio je Božji narod. Bože, koliko dobrote i veličine ima u tom narodu! Prošao je kalvariju. Na ostatcima zidova ove crkve nakon povratka 1995. stajao je grafit: ‘Ovo je štala za đubar’. Bila je meta srpskog topništva. Danas crkva blista u ljepoti kao i ovaj narod koji je izdržao nevjerojatne patnje. Biskup predvodi misu. Na početku župnik Mile Šajfar u kratkim crtama orisava lik vlč. Josipa Bogovića. Biskup dostojanstveno predvodi ovu gozbu ljubavi. Pjevanje predvode časne sestre i bogoslovi, a za orguljama je bogoslov Šimatović. Crkva između radosti i tuge: tuga zbog odlaska legendarnoga svećenika, a radost što je ugradio sebe u veličanstveni hod Božjega naroda kroz ovo burno vrijeme. Biskup ističe kvalitete pokojnog župnika Josipa. U svećeničkoj godini on je izazov i nadahnuće. Na kraju mise odrješenje, miris tamjana. Pokojni je vlč. Josip volio svečanu liturgiju. Ovaj je put zaista bila svečana. Slijedi povorka prema mjesnome groblju kojih kilometar od crkve. Promet zastaje i prolaznici se čude tolikim svećenicima, biskupu, narodu. Groblje okruženo njivama, zasijanim kukuruzom i žitaricama. U groblju je pokopana majka vlč. Josipa. On nema ni brata, ni sestre: ovi su vjernici njegova braća i sestre! Od pokojnoga se oprašta u ime svećenika biskupije mons. Tomislav Šporčić. Iznosi njegov dinamičan i plodan život. Vlč. Josip Bogović rođen je 27.01.1932. u Prekrižju (Krašić). U gimnaziju je krenuo 1947. Bogosloviju je završio u Pazinu, a za svećenika zaređen 12. 7. 1959. u Ogulinu. Bio je kapelan u Ogulinu (1959.-1960.) te upravitelj župa G. i D. Kosinj (1960.-1965.). Kao župnik u Kosinju osuđen je na 6 mjeseci zatvora koji je proveo Gradiški. Dečkima iz župe napisao je potvrdu da su vjernici i katolici, a što su ovi ponijeli sa sobom u pokušaju da prijeđu granicu. Vraćeni su, a velečasni je osuđen na zatvor. Godine 1965. postaje župnik župa Drežnik Grad, Vaganac, Rakovica i Korenica i tu ostaje do početka agresije i okupacije 1991. Dana 15.10.1991. zarobljen je od strane paravojnih srpskih formacija zajedno sa slunjskim župnikom i čč.ss. Amalijom i Mihaelom u Vagancu pri pokušaju da potraže i pokopaju ubijene vjernike u Vagancu. Mučen je u Korenici, a potom otpremljen u Beograd gdje je nad njim provođena neviđena tortura. Zadržan je u zatvoru 3 mjeseca, do 23.01.1992. Ostavljen je na cesti zavezanih očiju kod Brčkog. Prešao je u Hrvatsku te se smjestio u Zagrebu u župnoj kući sv. Marije na Kaptolu 3. Odavde je nedjeljom odlazio u Karlovac gdje je u župi Sv. Trojice služio misu za prognane vjernike svojih župa i istovremeno se liječio od posljedica robije. Nakon ‘Oluje’ 1995. nije mogao preuzeti razorenu župu i zahtjevnu obnovu. Nastanio se kao umirovljeni svećenik u Drežničkom Selištu. Kad se bolest pogoršala, odlazi u svećenički dom u Rijeku gdje je preminuo.
U ime svećenika Riječko-senjske nadbiskupije oprašta se mons. Nikola Uravić. U ime svećenika slunjskoga dekanata vlč. Mile Pecić. Zajedno su dospjeli u srpsko zarobljeništvo. On govori kao svjedok: ‘Josipe, hvala ti za vrijeme koje smo dijelili, za bitke koje smo vodili, za rane koje si podnio za Boga i crkvu’. Zatim se oprašta dr. Anđelko Mijatović, ugledni intelektualac (nekad savjetnik predsjednika Tuđmana), koji je s vlč. Josipom dijelio dane robije u Gradiški. Na kraju je riječ oproštaja izrekao načelnik općine i član župskog pastoralnog vijeća g. Franjo Franjković i vlč. Ivan Hodak kojega s pokojnim Josipom veže prijateljstvo. Biskup je završio molitvom i zemni ostaci vlč. Josipa položeni su u grob. Rastanak s uskrsnom pjesmom ‘Kraljice neba, raduj se, aleluja. To je velebni finale ljudskoga i kršćanskoga života.’
Vlč. Mile Pecić svoj je zapis završio rečenicama kojih se ne bi postidio ni najbolji novinar kroničar. Te riječi, uz to, objašnjavaju duboku duhovnost i ljudsku ganutost kojima zrače ranije citirane rečenice: ‘Dok sam za naše drage čitatelje pripremao ovu stranicu, suzdržavao sam se od emocija. Ali ne mogu na kraju ne reći čitateljima (posjetiteljima) ono što ne smijem prešutjeti. Nas desetero 15. listopada 1991. dospjeli smo u srpsko zarobljeništvo u Korenici u pokušaju da pokopamo u spaljenome Vagancu ubijene starce. Vlč. Josip Bogović, časne sestre Amalija Budimir i Mihaela Pavlic, mladić Dražen Rendulić, Mile Lukač i Ivan Magdić Jurkan, Nikola Nikolić, Marko i Mile Knežević i moja malenkost ušli smo u pakao i doživjeli ono što je teško izreći riječima. Vlč. Bogović ostao je 100 dana u logorima i proživio patnje koje samo bolesni um može smisliti, a zadnji iz grupe izišao je nakon godinu dana. Spominjem imena ovih dragih ljudi koji su svaki na svoj način proživjeli dane pakla. Vlč. Josip napustio je našu grupu, ali on je s nama samo na drugi način. Ovi tihi ljudi, koji su prošli ništa manje patnje, nastavljaju dalje svoj život u slobodi i miru noseći na duši i tijelu ožiljke.’
U analima slunjske župe sačuvan je i izvorni zapis vlč. Josipa Bogovića o golgoti koju je preživio nakon zarobljavanja u Titovoj Korenici 15. listopada 1991.: ‘Nakon par minuta dolazi glavni policajac, martićevac, vođa patrole, nasmije se na vratima i kaže: ‘Pecić i časne sestre sutra će ujutro ići kući. Vojska nam je dopustila da Bogovića ostavimo’. Znate kako mi je bilo na duši. Ušli smo u samicu opet, odnosno ćeliju. Spavao nije nitko jer nismo ni mogli, nismo imali gdje. Nas osam, a svega četvorica, petorica mogu ležati. Nas dva svećenika smo sjedili zapravo. U to vrijeme razmišljali smo. Ja sam, što je dosta značajno sada reći, razmišljao i dao sam Mili Peciću poruku, jer sam znao da će njega pustiti. Oporuku sam sastavio: Sutra, kad dođeš kući odmah javi kardinalu Kuhariću i biskupu Jezerincu što se sa mnom dogodilo. Možemo računati na najgore. I molim te da odmah rekneš svima da bježe: svi se skupljaju u Slunj. Njih će smrviti kao crve. Na jednome mjestu, a bilo ih je 6 tisuća, njih će ta mašinerija smlaviti. Odmah neka sve bježi iz regije u Bosnu…
Kad su Mile Pecić i časne sestre otišli, odjednom nakon pola sata, otvaraju se vrata od naše samice. Uniđu unutra redom sedmorica milicajaca koreničke milicije s komandirom. Ja sam stajao kod vrata, svi smo se posložili, nas sedmorica jedan do drugoga. Bio sam prvi. Najprije prvi i onda svi redom udaraju pod prsa šakom. Onda su uzeli štapove – a mene je uhvatio iza genitalija – i digao me u zrak i udarao me po ramenima. Tako su nas išamarali, istukli šakama i bambusovim palicama. Onda su izišli van kad su se iživjeli nad nama sedmoricom. Nakon petnaest minuta ulazi poznati milicajac i kaže: ‘Ajde, pope van!’ Morao sam izići van, onda su me po hodniku mlatili, tukli. Izišao sam van gdje je već bio mraz, mrzlo. ‘Pope, svuci se do gola!’ Morao sam se svući potpuno do gola: košulju, potkošulju, sve. Preda mnom je stajalo trideset civila, Koreničana, kao u špaliru. Rugali se, smijali. Jedan sa šlauhom upro mi je mlaz vode po nosu, u usta tako da sam se gušio. Hladna voda, oko mene smrzlo, potpuno gol. Onda sam okrenuo glavu. ‘Što se okrećeš!’ Tukli su me, smijali se, rugali mi se golom. Znali su da je svećeniku to najgore, najteže. Dobacivali mi: ‘Ajde, pope, moli!’ Što ne bih molio. Molio sam: ‘Smiluj mi se Bože, po velikom milosrđu svojem i po prevelikoj dobroti svojoj izbriši moja bezakonja, od grijeha me mojega očisti…’ ‘O, pa ti imaš i grijeh! Priznaš! ‘Tko ih od vas nema?’ odgovorio sam. To je trajalo pola sata, to mučenje, tučnjava, polijevanje vodom. Sve je bilo oko mene smrzlo. Onda su rekli: ‘Dosta!’. Zatim sam obukao hlače i ono sve mokro na sebe i uz tučnjavu me vratili u samicu. Istu proceduru, ne znam jesu li se morali svlačiti, prošli su drugi redom: batine, polijevanje, gušenje vodom. Jedan po jedan. To je prošlo. Onda smo prali hodnik. Morali smo najprije pod daske na kojima smo sjedili i ležali, svih sedam pod daske, što brže, uz batine. Onako mokri. Onda na¬redba: ‘Izlazi!’ Izišli smo van. ‘Lezi gore!’ Onda smo jedni na druge legli i to na brzinu. Meni je jedan debeli štap gurnuo otraga u anus. Jedan mi se rugao… To je bilo nešto strašno. To su samo meni radili. Onda smo se ustali, onako drhtali, zbunjeni nismo znali ni govoriti. Uopće nismo komentirali. Stisli se i drhtali. Čini mi se da je jedan pozvao Ninu Nikolića van da s njime razgovara, išamarao ga. I tako se to ponavljalo. Oko 12 sati čujemo razgovor više ljudi kod policijske stanice. Ulazi opet milicajac i kaže: ‘Izlazi, pope van!’ Zaključio sam: oni koji su vidjeli što se dogodilo, kako su uživali u mučenju, rekli su drugima i došla je druga grupa vidjeti i uživati u istom scenariju: svlačenje, polijevanje, batine, ruganje. Onda su me vratili unutra.
Počeo sam štrajk glađu. Ustrajao sam deset dana. Ni mrvice nisam stavio u usta, jedino što sam žeđao. Imali smo upale, bili natečeni, već su i rebra popucala u mnogima od nas tako da smo žeđali. Vode su nam dali. Došlo je večer i onda su najprije pozvali Nikolu Nikolića gore u kancelariju gdje se okupilo 8 osoba. Tada se pojavio neki Momo Nikolić, komandant plitvičkih martićevaca, čovjek koji je bio stra¬šno debeo i jak poput boksača. Počeo me udarati, ispitivati: jesam li ja bio u Njema¬čkoj, znam li da su novac i druge vrijednosti s Plitvica prebačene u Njemačku… Ja sam rekao da sam bio u Njemačkoj, ali iz drugih razloga. Svaki put bi me udario. Tada sam se morao svući do pojasa. I košulju. Onda je taj Momo Nikolić rekao: ‘Tu ćeš košulju meni ostaviti’. Drugi su rekli: ‘On nema druge košulje’. Onda mi je nacrtao na prsima nožem križ i četiri S, na koži izrezao. Bilo je krvavo, ali nije bilo duboko. I rekao je: ‘E, pope, sad si Srbin!’ Po prilici tako. Onda me gurao;gurali su ne nogama i drugi i tukli sa svih strana. A dogodilo se, to bi bilo malo komično da ne bude sve previše teško, da je jedan htio mene udariti, ali se taj Momo Nikolić postavio pa je njega opalio. A mene je htio. Tako da je i on dobio u toj svojoj kan¬celariji. Tako je to prašio. Ja sam bio potpuno izbezumljen. Više nisam znao za sebe jer me je njih sedam obrađivalo.’ (izvor: http://slunj-crkva.hr/news/news_item.asp?NewsID=1073)
Ne znam je li vlč. Josip Bogović ostavio neki zapis o nastavku kalvarije koja se događala nakon toga u Beogradu. Za našu pripovijest važno je da je zapis o tome ostavio jedan od njegovih mučitelja, agent KOS-a i KOG-a (kontraobavještajne grupe) Radenko Radojčić. Tom ćemo se zapisu vratiti nakon što napišem ponešto o drugom ‘junaku’ ove priče.
Smrt slavom opjevanoga ‘pionira srpske zajednice’
Ime je drugoga – sami prosudite kakvoga – junaka ove priče Slobodan Platiša. On je, nakon ‘kratke i teške bolesti’, kako su u ‘Obavijesti o smrti’ napisali njegovi najmiliji, umro u šezdesetoj godini 2. rujna 2015. Za razliku od nesretnoga svećenika za kojim nije imao nitko, kad je rodbine u pitanju, žaliti i žalovati, za gospodinom Platišom tugovali su i tuguju broji članovi njegove uže i šire obitelji te vođe i članovi Srpskoga narodnog vijeća i Srpske samostalne demokratske stranke.
Biranim riječima od njega se oprostilo uredništvo tjednika ‘Novosti’: u članku objavljenom po naslovom ‘Pionir srpske zajednice’.
Mislim da je vrijedno taj članak citirati u cjelini: ‘Nakon kratke i teške bolesti, 2. septembra 2015. umro je Slobodan Platiša, čovjek koji je u prošloj deceniji dao nemjerljiv doprinos srpskoj zajednici u Hrvatskoj. U SNV-u i SDSS-u djelovao je od 2001. godine i pripadao je generaciji prvih srpskih aktivista koji su povratničkih godina s puno entuzijazma i razumijevanja za ljudske probleme učestvovali u stvaranju i jačanju srpskih organizacija, od organiziranja prvih izbora za vijeća nacionalnih manjina do lokalnih i parlamentarnih izbora. Kao čovjek iz naroda uvijek je rado i često odlazio među narod i sretao se s njegovim problemima, kako po srpskim selima, tako i sa izazovima zajednice po hrvatskim gradovima, čiji je teret devedesetih godina sam proživljavao u Zagrebu.
Kasnije, kada su stvoreni čvrsta narodna baza i povjerenje, Platiša je pokrenuo Centar za razvoj i investicije u okviru SNV-a, u kojem se suočio sa borbom za opstanak povratničke srpske zajednice. Kao voditelj Centra radio je na Projektu socijalno-gospodarskog oporavka u okviru koga je osmišljeno 18 projekata u turizmu, poljoprivredi i mini privredi, inicirao osnivanje preko 60 zadruga po cijeloj Hrvatskoj i organizirao brojne donacije poljoprivrednih strojeva, sve sa ciljem održivog povratka.
Bez kompleksa, otvoren, srdačan, Slobodan nije bio opterećen političkim funkcijama, ali je uvijek davao maksimum izvan svojih političkih okvira kao dugogodišnji predsjednik zagrebačke regionalne organizacije SDSS-a i kao član Glavnog odbora SDSS-a. Izvan političkog i radnog života, bio je uzoran radni kolega, dobar drug i prijatelj uvijek spreman za pomoć i podršku.
Nakon dugih godina nesebičnog aktivističkog rada u srpskoj zajednici, Slobodan se 2012. godine odlučio povući i posvetiti svojoj porodici. Otišao je u Liku, odakle je porijeklom i u Udbini je razvio uspješnu farmu goveda.’
Uredništvo ‘Novosti’ niti jednom jedinom riječju nije se osvrnulo na život ‘pionira srpske zajednice’ prije 2001. godine, iako je Slobodan Platiša te godine navršio 45 godina, a imao je – kako ćete vidjeti – i zanimljiv ‘hibridan’ život koji se u jednom trenutku na dramatičan način ukrstio sa životom vlč. Josipa Bogovića.
Gdje su se i na koji način njih dvojica susreli, detaljno je opisao ranije spomenuti agent KOS-a i KOG-a Radenko Radojčić s kojim je Slobodan Platiša ‘drugovao’ u okviru ‘Operativne grupe za propagandni rad’ (poznatije po pokrati ‘OPERA’). Ta je špijunsko-propagandno-teroristička skupina djelovala pod zapovjedništvom ‘Odelenja bezbednosti Ratnog Vazduhoplovstva’ iz Beogradu kao dio vojne kontraobavještajne službe (KOS) Jugoslavenske narodne armije.
Temeljna svrha i poslanje Opere bio je specijalni kontraobavještajni i promidžbeni rat protiv Republike Hrvatske. Taj se je rat provodio ratno-propagandnim sredstvima, ali i terorističkim akcijama koje su demokratsku hrvatsku vlast hrvatsku državu u nastajanju trebale pred hrvatskom, europskom i svjetskom javnošću prikazati kao ustašku, antisemitsku, fašističku i nacističku.
Nakon što su hrvatske tajne službe uspješno razotkrile djelovanje Opere i s njom usko povezane terorističko-diverzantske KOS-ove skupine izvornog imena ’13. grupa Štakor’ kojoj su hrvatski obavještajci nadjenuli kodno ime ‘Labrador’, agenti KOS-a pobjegli su u Beograd.
Kako je u to doba u tadašnjoj SR Jugoslaviji događao veliki prevrat u kontraobavještajnoj službi JNA u kojem su – za članove novoga velikosrpskog KOS-a – pripadnici starog titoističkog, jugoslavenskog KOS-a postali sumnjiva lica, pa i progonjene zvijeri (od strane nove Miloševićeve velikosrpske političke, vojne i obavještajne elite), neki od pripadnika Opere odlučili su jednostavno pobjeći iz Srbije u – Hrvatsku.
U nakani da izbjegne kazneni progon ili da ga barem ublaži, jedan od njih, Radenko Radojčić hrvatskim vojnim obavještajcima dao je opsežan iskaz (240 tiskanih stranica) o djelovanju OPERE i ŠTAKORA/LABRADORA u Hrvatskoj te o njihovim pouzdanicima i suradnicima.
Za našu priču presudno je važan dio iskaza koji se odnosi na vlč. Josipa Bogovića.
Taj dio iskaza objavljujem u izvornom obliku: ‘Tijekom prosinca 1991.g., mene je pozvao (Slobodan) Rakočević u svoju kancelariju, te mi dao službenu zabilješku, na pola kartice teksta. Ne sjećam se od kojega je organa ta službena zabilješka bila, niti tko ju je potpisao. Sjećam se da je na njoj pisalo, da je dana, toga i toga, uhapšen svećenik laik, Bogović Josip, zbog špijunaže. Ja sam ukazao na nelogičnost i netočnost naziva svećenik laik, te rekao Rakočeviću, da si u šematizmu katoličke crkve može naći osobne podatke o Bogoviću. Rakočević je odlučio da se Bogovića izvuče iz tog zatvora, ne znam kojeg SUP -a, te da ga ilegalno prebaci u Beograd. Ovakvu odluku, vjerojatno je temeljio na potrebi raščišćavanja prisutnog podatka, da iz sela Željave, kraj bihaćkog aerodroma, netko radio – stanicom dojavljuje MUP -u RH, polijetanje aviona i druge aktivnosti sa aerodroma. Potencirao je da ga se prebaci u Beograd, ali ilegalno, te da ga se smjesti na batajnički aerodrom, ali da se njegovo lišavanja slobode nikako ne veže uz službu sigurnosti JNA. Ja ne znam tko je Bogovića i kako transportirao do Batajnice, ali znam da su ga smjestili van zatvora na aerodromu u Batajnici. S obzirom da sam ja, medu svim oficirima o katoličkom kleru, po mišljenju Rakočevića, najviše znao, odredio je, da ja obavljam informativne razgovore s Bogovićem. Ja sam otišao na Batajnicu i pokušao razgovarati s Bogovićem. Čim sam vidio Bogovića, bilo mi je jasno, da se s njim ne može razgovarati, jer je bio u jadnom fizičkom stanju, prebijen, s masnicama na licu, u nemogućnosti da hoda, neobrijan i uistinu u teškom fizičkom stanju. Taj puta nisam razgovarao s njim, već sam otišao izvijestiti Rakočevića, da je Bogoviću potrebna zdravstvena sanacija. Rakočević je zadužio puk. Radakovića da medicinski zbrine Bogovića. Radaković je Bogovića prebacio u VMA, gdje su liječnici ustanovili teške tjelesne povrede, polomljena rebra, uništen probavni trakt. U vezi s oštećenjem probavnog trakta i sam Bogović mi je to objasnio kasnije, da su ta oštećenja posljedica tzv. hidroterapije, postupka što su ga nad njim proveli pripadnici SDB-a Krajine u Korenici, a ta hidroterapija sastojala se od stavljanja u usta gumenog crijeva spojenog na vodovod, kojim se u čovjeka vodovodnim pritiskom pušta voda, uz promatranje nadimanja želuca i crijeva. Nakon što je kako – tako saniran na VMI -u, uz propisane lijekove, Bogović je ponovno vraćen na Batajnicu, gdje sam ja s njim vodio inf. razgovore. Tijek informativnih razgovora TV je dokumentiran, ali na način da je Bogović cijelo vrijeme imao tampone vate na očima prekrivene naočalima, tako da nije mogao vidjeti gdje se nalazi. U nekoliko navrata u informativne razgovore uključivao se Malobabić, a jednom prilikom i Slobodan Platiša. Oni su mi čak signirali pismeno neka pitanja, koja sam ja Bogoviću postavio. Tijekom razgovora, Bogović je priznao kontakte s MUP -om RH, da je pisao neke biltene o intenzitetu prolaska vojnih kolona, da je bio u vezi sa svojim suradnicima MUP -a Slunj, spominjao se neki Herak, kao veza Bogoviću. Tijekom obrade Bogovića, dobio sam i video -kazetu, na kojoj se vidjelo da je Bogović bio na bini prilikom osnivanja HDZ -a s nekim čelnicima, mislim da se vidio i g. Boljkovac. Nakon ovakvog priznanja Bogovića, da je bio u vezi s MUP -om RH, postavilo se pitanje, što činiti s Bogovićem. Bilo je dilema, da li slučaj procesuirati, koja je odmah i odbačena, jer se s time na sigurnosnom planu ne dobiva ništa. Rakočević je napose, isticao, da se ovaj slučaj ne smije spajati s vojskom, te da treba sve riješiti tako, da se ni hapšenje ni boravak Bogovi ća ne Batajnici ne povezuje sa bivšom JNA. Toga radi, odlučili smo se na kombinaciju, da Bogoviću hapšenje i ispitivanja prezentiramo na način, da ga je u stvari kindapirala organizacija ‘Legija Krakov’, koji smo oslikali kao internacionalno udruženje involvirano i u ratne sukobe u Jugoslaviji, u stvari, mi smo se služili sa nazivom ‘Legija Krakov’, kada smo tijekom propagandnog rada htjeli plasirati neke informacije u kojima u ime kozmopolitizma prosuđujemo sve strane u ratnim sukobima. Koliko je Bogović vjerovao u činjenicu da je uhapšenik ‘Legije Krakov’, nije ni važno, no mislim, da smo ga uspjeli uvjeriti da nije uhapšenik službe sigurnosti bivše JNA. U ime ‘Legije Krakov’ angažirali smo ga i za suradnju, dogovorili i lozinku za povezivanje, da će mu pristupiti čovjek koji će se predstaviti da dolazi od Borisa, te mu spomenuli lozinku ‘rukav svetog Franje’. Mi smo Bogovića snimili i na video – kazetu gdje smo u pozadinu Bogovića stavili crno platno, ispred svijeće, sa simbolima tzv. ‘Legije Krakov’, a on je izgovarao tekst u kojem moli za pomoć visoki katolički kler, da bude razmijenjen. Rakočević je inzistirao na potrebi da se Bogovića čim prije riješimo, te je pripremana fiktivna mogućnost da ga se razmijeni, u stvari, da se stvori pretpostavka da ga se pusti. Sjećam se jednog iskaza puk. Rakočevića, da je major Džigurski iz KOG-a RV i PVO-a predlagao da se Bogovića najlakše riješiti, staviti ga u helikopter i baciti u more. Bogovića smo ustvari pustili, i to na način, da smo ga major Čandić Mustafa, zastavnik Vukobrat iz vojne policije, i ja odveli prema Brčkom, te ga ispred jednog hrvatskog sela, ne sjećam se naziva, zavezanih očiju pustili. Kasnije, šta je bilo s njim, ne znam.’
Iz citiranoga iskaza potpuno je očito da su agenti mučitelji, među kojima je ‘jednom prilikom’ bio i Slobodan Platiša, počinili teške, nekažnjene RATNE ZLOČINE koji su kažnjivi prema odredbama međunarodnog humanitarnog prava, ali i prema hrvatskome Kaznenom zakonu: ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (članak 159. Zakona), ratni zločin protiv ratnog zarobljenika (članci 159. i 160. Zakona) i drugih.
Metode mučenja i nečovječnog postupanja koje su agenti KOS-a primjenjivali na vlč. Josipu Bogoviću slični su onima koje su primjenjivali mučitelji u Abu Ghraibu i ISIL-ovci.
Zapis je važan i zbog toga što, neizravno, pokazuje da je psihička tortura kojoj su Radenko Radojčić, Slavko Malobabić, Slobodan Platiša i drugi pripadnici monstruozno izmišljene ‘Legije Krakov’ bila strašnija od neopisive fizičke torture kojom su lički četnici u Titovoj Korenici mučili včl. Josipa Bogovića. Vjerojatno je to bio razlog što o beogradskoj torturi nikada nije javno progovorio.
Mirni financijski i poslovni savjetnik dr. Milorada Pupovca i lički farmer Slobodan Platiša
Da nema iskaza Radenka Radojčića, teško bi bilo dovesti u pitanje lirski zapis ‘Novosti’ o ‘pioniru srpske zajednice’ u Hrvatskoj Slobodanu Platiši. Nakon čitanja Radojčićeva zapisa jasno je da je Platiša bio i jedan od pionira monstruoznoga mučenja jednog nedužnog svećenika koji je bio ‘kriv’ samo zbog toga što je pokušao, s kolegom svećenikom i časnim sestrama, kršćanski pokopati devet staraca pobijenih u ličkome selu Vaganac (Gornjem i Donjem) kod tadašnje Titove Korenice.
Upravo zbog toga, važno je istražiti jesu li počinitelji strašnih ratnih (!) zločina koji po odredbama Kaznenog zakona NE ZASTARIJEVAJU pravedno suđeni i primjerno kažnjeni.
Županijski sud u Gospiću sudio je Radenku Radojčiću i drugima, među kojima je na početku bio i Slobodan Platiša, za ‘kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva’ kažnjivo po članku 120., stav 1., Kaznenog zakona RH. Nije im sudio, a trebao je, i po odredbama članka 159. (ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika) i članka 160. (ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika) koji posebice strogo kažnjavaju ratne zločin nad: ranjenicima, bolesnicima, brodolomcima, sanitetskima i – vjerskim osobljem.
Proces sedmorici mučitelja vlč. Josipa Bogovića, vlč. Mile Pecotića i drugih, suđenim u odsutnosti, završio je presudom Vrhovnog suda 13. travnja 1995.: Momo Nikočić osuđen je 10 godina tamnice, a ostalih šestorica svaki na 6 godina.
Zanimljivo je da je županijski državni odvjetnik odustao od kaznenog progona Slobodana Platiše, koji je nakon toga saslušan kao svjedok.
Nakon što je oslobođen svake odgovornosti za ratne zločine nad civilima i ranjenicima, Slobodan Platiša u hrvatskome se političkom životu pojavio, kako su to ‘Novosti’ objavile u prigodnoj čitulji: kao ‘čovjek iz naroda uvijek je rado i često odlazio među narod i sretao se s njegovim problemima, kako po srpskim selima, tako i sa izazovima zajednice po hrvatskim gradovima, čiji je teret devedesetih godina sam proživljavao u Zagrebu’.
Postao je zapravo glavni financijski i ekonomski savjetnik SDSS-a i SNV-a te voditelj Centra za razvoj i investicije u okviru SNV-a.
Kad je SDSS postao strateškim koalicijskim ortakom HDZ-a u Sanaderovo i postsanaderovo vrijeme, pokrenuo je, kako su napisale ‘Novosti’: ’18 projekata u turizmu, poljoprivredi i mini privredi’, a ‘inicirao je i osnivanje preko 60 zadruga po cijeloj Hrvatskoj’ te ‘organizirao brojne donacije poljoprivrednih strojeva, sve sa ciljem održivog povratka’.
Teza o ‘održivome povratku’ dovedena je u pitanje nakon što je Republika Hrvatska Srpskom narodnom vijeću donirala 120 rasnih krava i goveda koje su trebale završiti u torovima i na imanjima povratnika.
Novinari istraživači okrivili su Milorada Pupovca i Slobodana Platišu da su dio doniranih bikova i krava usmjerili prema privatnoj farmi Slobodana Platiše u Ondiću kod Udbine.
Portal ‘Vesti online’ tim je povodom objavio članak ‘Krave s partijskom knjižicom‘ u kojem, uz ostalo, stoji: ‘Na ličkim brdima već dvije godine prepušteno studeni, žeđi, minskim poljima i vukovima tumara krdo krava. Ta stoka predstavlja donaciju hrvatske države od 120 grla koju Srpsko narodno vijeće nije podijelilo povratnicima u Liku, koji imaju iskustvo, pašnjake i štale. Naime, krave su završile kod ljudi kojima stočarstvo nije osnovno zanimanje, ali su zato svi odreda ne samo članovi SDSS-a Vojislava Stanimirovića, već i općinski pa čak i zagrebački dužnosnici SNV-a Milorada Pupovca. Samo je nekoliko ličkih porodica sa članstvom u SDSS-u dobilo po nekoliko krava, dok je oko 100 grla dano preko puta sela Ondić kod Udbine.’
Novinar kojem nije nedostajalo pripovjedačkog dara još je napisao: ‘Na čelu tamošnjih vikend goniča stoke čija krda podsećaju na kaubojske filmove, nalazi se Slobodan Platiša, direktor Centra za razvoj SNV-a, koji terencem dođe iz Zagreba na brdo i dvogledom posmatra i broji stočni fond koji i njemu delom pripada.’
Kravlju ili govedarsku farmu kod Udbine u posljednjoj rečenici spominje i tjednik Novosti, proglašavajući je – uspješnom: ‘Otišao je (Slobodan Platiša) u Liku, odakle je porijeklom i u Udbini je razvio uspješnu farmu goveda.’
Bez obzira na to je li Slobodan Platiša prisvojio jedno ili više od države doniranih rasnih grla bikova i krava i bez obzira na to je li njegova farma bila/jest uspješna ili neuspješna, po svemu se čini da je smrt dočekao u miru udbinskih polja, ne tako daleko od Korenice (nekad: Titove Korenice) u kojoj su mučeni vlč. Josip Bogović i ostale žrtve četničkog i ‘jugoslavenskoga’, nekažnjenog, ratnog zločina.
Zaključak: Nekažnjeni zločini naših mirnih susjeda jugokosovaca
Nije na meni suditi i prosuđivati o ratnim zločinima mučenja – fizičkoga i duševnoga (psihičkog) – svećenika mučenika vlč. Josipa Bogovića, ali javnosti ima pravo znati da laude koje je tjednik ‘Novosti’ objavio o ‘pioniru srpske zajednice’ Slobodanu Platiši nisu jedina i puna istina o njemu, a još i manje o pripadnicima KOG-skupina ‘OPERA’ i ‘ŠTAKOR’ (LABRADOR).
Dio hrvatske političke, pravosudne, znanstvene i novinarske elite i ‘elite’ i danas vjeruje da su kontraobavještajci, ratni propagandisti i diverzanti KOS-a kojemu su na čelu bili Veljko Kadijević i drugi ‘titoisti’ i ‘jugoslaveni’ bili manje zlo od onih koji su došli kasnije, a koji su špijunirali, mučili i ubijali u ime četničke Velike Srbije koja se trebala sastojati od svih ‘srpskih zemalja’.
Osobno ne mislim tako. Zapis Radenka Radojčića o duševnim mukama koje su pjevači ‘OPERE’ priredili vlč. Josipu Bogoviću pokazuje kako bi izgledala sudbina svih nas koji smo se devedesetih godina prošloga stoljeća borili za uspostavu samostalne, suverene i demokratske hrvatske države.
Iskaz Radenka Radojčića svjedoči o osjećaju pravedništva i moralne superiornosti kosovaca Jugoslavena koji je za njih bio opravdanje i temelj za sve: fizičke i psihičke torture ‘ustaša’, otmice, propagandne laži i diverzije, primjerice miniranje Židovske općine i Židovskog groblja u Zagrebu. Na žalost, ondašnja i današnja politička i pravosudna ‘elita’ to nije shvaćala i ne shvaća, a posljedica je takvoga stanja svijesti činjenica što ratni zločinci na onaj svijet bivaju ispraćeni kao ‘pioniri srpske zajednice’, moralne vertikale i veliki pravednici.
Kazneni zakon RH
Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika
Članak 159.
Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata ili oružanoga sukoba naredi da se
ranjenici, bolesnici, brodolomci ili sanitetsko ili vjersko osoblje ubija, muči ili da se prema
njima nečovječno postupa, da se nad njima obavljaju biološki ili drugi znanstveni pokusi, da se
uzimaju tkiva ili organi radi presađivanja, ili da im se nanose velike patnje ili povrede tjelesne cjelovitosti ili zdravlja, ili da se protuzakonito i samovoljno uništavaju ili prisvajaju u velikim razmjerima materijal, sredstva sanitetskog prijevoza i pričuve sanitetskih ustanova ili jedinica, što nije opravdano vojnim potrebama, ili tko počini neko od navedenih djela,kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnoga zatvora.
Članak 160.
Tko kršeći pravila međunarodnoga prava zapovijedi da se ratni zarobljenici ubijaju, muče ili se
prema njima nečovječno postupa, nad njima obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni
pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi presađivanja, da im se nanose velike patnje ili povrede tjelesne cjelovitosti ili zdravlja, da se prisiljavaju na obavljanje službe u oružanim snagama neprijateljske sile, ili da im se uskrati pravo na pravedno i nepristrano suđenje, ili tko počini neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnog
zatvora.
Zakon o općem oprostu
Članak 1.
Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela
počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom
pobunom i oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.
Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz
stavka 1. ovoga članka.
Oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza
1990. do 23. kolovoza 1996.
Članak 3.
Od oprosta za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona izuzeti su počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina i to za kaznena djela genocida iz članka 119., ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120., ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121., ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122., organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina iz članka 123., protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124., protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu iz članka 125., upotrebe nedopuštenih sredstava borbe iz članka 126., povrede parlamentara iz članka 127., surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz članka 128., neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika iz članka 129., uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130., poticanja na agresivni rat iz članka 131., zloupotrebe međunarodnih znakova iz članka 132., rasne i druge diskriminacije iz članka 133., utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu iz članka 134.,
međunarodnog terorizma iz članka 135., ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom iz
članka 136., uzimanja talaca iz članka 137. Osnovnog krivičnog zakonika Republike Hrvatske
(“Narodne novine” br. 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.), te kaznenog
djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava.
Napomena: članci Kaznenoga zakona u međuvremenu su izmijenjeni, ali su kaznena djela ratnog zločina koji ne zastarijevaju ostala ista.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
