“Važno obilježje zločina bila je njihova sustavnost, odnosno okolnost da oni nisu uslijedili kao posljedica nekontrolirane osvete određenoga broja jugoslavenskih oficira, nego kao posljedica odluke jugoslavenskoga komunističkog vrha”
Svršetkom Drugoga svjetskog rata komunistički pokreti oslonjeni na Sovjetski Savez zauzeli su vlast na istoku Europe, dok su u jednome dijelu zapadne Europe bili pri vlasti,neprestano ugrožavajući neometano djelovanje obnovljenoga parlamentarnog sustava, piše povjesničar Vladimir Šumanović za Hrvatski tjednik od 10. svibnja.
Među svim komunističkim pokretima koji su u zadnjoj godini rata postali međunarodno relevantni, najviše se isticao gerilski pokret pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije koji se uz podršku Sovjetskoga Saveza i Velike Britanije preustrojio kao važan vojni čimbenik. Svoju snagu temeljenu na sovjetsko-britanskoj podršci jugoslavenski komunisti na čelu s maršalom Titom iskoristili su za preuzimanje vlasti na području obnovljene jugoslavenske države. U procesu dolaska na vlast, jugoslavenski su se komunisti brutalno obračunavali sa svim vrstama političkih neistomišljenika. Prvo su uz pomoć sovjetske vojske uspostavili vlast u Srbiji, a uz britansku podršku vlast u Crnoj Gori i Dalmaciji. U Makedoniji je tek postupno uveden jugoslavenski komunistički sustav jer se Makedonija nalazila u sastavu Bugarske koja je 1944. prešla na sovjetsku stranu. Uspostava komunističke vlasti na ovim područjima bila je praćena masovnim iseljavanjima dijela pučanstva koje je u strahu pred komunistima bježalo iz svoga zavičaja.
Iz tog razloga, početkom 1945., jedine relevantne oružane formacije koje su ostale vojno suprotstavljene jugoslavenskim komunistima, uz njemačku vojsku, bile su Hrvatske oružane snage (HOS). Premda se snaga HOS-a neprestano brojčano smanjivala zbog konstantnih gubitaka i dezerterstva, završetak Drugoga svjetskog rata nije označio slom ove vojne formacije jer se ona predala “sedam dana kasnije”, odnosno tjedan dana nakon završetka rata.
Ova činjenica ukazala je kako je HOS, unatoč svim teškoćama koje je imao, poput neredovite ishrane izazvane povlačenjem, manjkom strjeljiva i izmiješanošću svoga ljudstva s civilima, bio i ostao relevantna snaga u jugoslavenskim okvirima.
Svoj kraj HOS je doživio nakon završetka rata, kada se njegovo vodstvo predalo britanskim predstavnicima u nadi da će ljudstvo i civili biti tretirani sukladno međunarodnome ratnom pravu. No umjesto toga uslijedili su masovni zločini jugoslavenskih komunista nad razoružanim vojnicima i civilima. Važno obilježje ovih zločina bila je njihova sustavnost, odnosno okolnost da oni nisu uslijedili kao posljedica nekontrolirane osvete određenoga broja nižih časnika ili običnih vojnika oružanih snaga jugoslavenskih komunista, Jugoslavenske armije, nego kao posljedica odluke jugoslavenskoga komunističkog vrha.
Iz dostupnih izvora i memoarskih zapisa sudionika ovih događaja, jasno je kako su postrojbe HOS-a nakon zarobljavanja na austrijsko-slovenskoj granici kod Bleiburga i vraćanja u Sloveniju, bili razvrstavani prema činovima, godini ulaska u vojne postrojbe, te karakteru vojnih postrojba (domobranstvo, oružništvo, Ustaška vojnica), što ukazuje na to da su likvidacije koje su uslijedile nakon ovog razvrstavanja bile planski osmišljene i temeljito provedene.
Posebna vrsta pripreme odnosila se na dugogodišnji zavjet šutnje koji je pratio ove događaje sve do raspada komunističkoga sustava vlasti u Europi. Sjećanje na ove događaje čuvali su i otrgnuli od zaborava preživjeli sudionici koji su po mjestu predaje HOS-a jugoslavenskim komunistima masovne likvidacije nad svojim suborcima i civilima koji su ih pratili označili terminom “Bleiburg”. On je do danas ostao u hrvatskoj javnosti sinonim na ove događaje i podsjetnik na teška stradanja koja su hrvatskome narodu prouzročili jugoslavenski komunisti kao dio svjetskoga komunističkog poretka.
