Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, komentirao je presudu Međunarodnog suda pravde o podizanju hrvatske tužbe za genocid.
U današnjem razgovoru za Hrvatski katolički radio je istaknuo: „Definitivno je utvrđeno da je Srbija bila agresor na hrvatsko područje gdje su počinjena brojna zlodjela i ratni zločini koja imaju obilježja genocida s ciljem stvaranja Velike Srbije, pri čemu je protjerano i nesrpsko stanovništvo. Ljudi ovoga područja trebaju zajedno živjeti, surađivati, komunicirati, trgovati. Ali ne može se jednostavno brisati ono što se dogodilo. Budućnost treba graditi na istini i pravdi“.
„Međunarodna presuda govori da nisu samo počinjeni zločini na sve strane, nekako anonimno, nego da je na teritoriju Hrvatske Srbija vodila zločinačku politiku. To je jedna dobra prosudba koja u ovome stanju može biti utješna iako nije ostvareno ono što je Hrvatska željela postići svojom tužbom za genocid“, rekao je nadbiskup Puljić.
Naveo je podatke iznesene u hrvatskoj tužbi: 15 000 ubijenih, 8000 logoraša, uništene civilne zgrade, domovi i preko 1500 vjerskih objekata, 900 nestalih. Veliko kulturno blago – 25 000 umjetnina iz 47 muzeja, tisuće religijskih artefakata, križeva, kipova i ostalih umjetnina iz biblioteka i arhiva: „To je strašno mnoštvo za koje Hrvatska smatra da ima ‘mirise’ genocida i zato je tužila one koji su izvršili napad na Hrvatsku. I zato dijelim zabrinutost ljudi koji su zabrinuti zbog toga što je tako sud prosudio, i stavljam se u kožu onih – da spominjem samo neka mjesta koji su postali simboli stradanja kao što je npr. Vukovar, Škabrnja, i druga brojna mjesta diljem Slavonije, Baranje, Like, Dalmacije,… koji su u Domovinskom ratu zaista osjetili strahote“.
Nakon tolikih ljudskih i materijalnih stradanja čovjek se pita – tko će odgovarati za sve to. Tko će nadoknaditi moralnu i materijalnu štetu, „jer to nije došlo samo onako samo od sebe. Mi znamo da je netko došao u Hrvatsku, napao i bombardirao hrvatske gradove. Ja sam bio u Dubrovniku u vrijeme najtežeg stradanja i granatiranja, zna se tko je bombardirao, rušio i palio. Zna se isto tako tko je u svome zanosu govorio ‘ovo je Srbija’“.
Mons. Puljić apsurdnom smatra tezu koja se može čuti u svijetu: “Tamo se dogodio građanski rat”, te se izjednačava agresor i žrtva. „Sve se manje, na žalost, i kod nas govori da je na Hrvatsku izvršena agresija, da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, da je netko napao. Apsurdno je također ići prema tome – posvađali se, potukli se, nitko nije kriv. Ne zove se onako kako bi se trebao zvati ovaj rat. Baš neke smicalice političke koje malo zabrinjavaju, kao da se plaši međunarodna zajednica suočiti s ljudima. Ja bih rekao da se plaši jer je i ona sukrivac. Međunarodna zajednica je sukrivac jer nije na vrijeme reagirala, i nije na vrijeme spriječila, a mogla je. Jasno, sad se treba i ona spasiti pa onda prebacuje lopticu na aktere koji su tu“.
Usprkos tome, nadbiskup smatra da Hrvatska presudom donekle može biti zadovoljna „jer se sada jasno u ovoj presudi ističe Srbija je bila agresor zajedno s JNA i domaćim suradnicima na području Hrvatske. Učinjena su brojna zlodjela i brojni ratni zločini koji, oni kažu radi visokog standarda ili visokog zahtjeva za genocid imaju obilježja genocida. To je velika stvar da Međunarodni sud otkriva značajke genocida u tome činu“.
Sud je presudio da su JNA i srpske paravojne snage koristile prekomjernu silu, počinili su brojna ubojstva, etničko čišćenje. No, to nije bilo dovoljno za utvrđivanje namjere genocida. „Na potezu je sada naše pravosuđe da na tom polju radi intenzivno i zauzeto kako bi stradali doživjeli pravdu, a žrtva zadovoljštinu i satisfakciju. Zato se od hrvatskog sudišta očekuje u tome vidu angažiranost, a od političkog sudišta u Haagu kojem je stalo da ovdje stvari ponovno dobro funkcioniraju nakon svega što se dogodilo, što se drugo moglo očekivati nego po modelu ‘dat ćemo jednom i drugom’ neko pravo, zanijekati neka prava, pa neka se oni snalaze i neka stvaraju dobre odnose. “
Predsjednik HBK komentirao je i visoke kriterije za dokaz namjere genocida: “Dvanaest i pol tisuća ubijenih naših ljudi nije dovoljno u odnosu na četiri i pol milijuna stanovnika? Što je trebalo stradati pola milijuna pa da bude genocid? Visoko su dignuli prag. Utješno je što se u presudi nalaze definicije: vojska JNA zajedno s srpskim paravojnim postrojbama su činili masovne zločine, etnička čišćenja.”
