Ležala je u bolničkom krevetu, koljeno je bilo u iznimno lošem stanju, rana se inficirala, prijetila je sepsa, amputacija desne potkoljenice činila se kao vrlo izgledan scenarij, piše Jutarnji list.
No to nije bio razlog boli i suza koje su nezaustavljivo klizile niz umorno i blijedo lice malene Marijane.
Starijeg brata nije vidjela tjednima. Zna da je bio ranjen, da je išao u proboj, no je li se spasio, nije znala.
Nije imala nikakvih informacija o starijoj sestri kojoj se izgubio svaki trag nakon pada Sajmišta.
Svog oca posljednji put vidjela je kada su je unijeli u autobus s ranjenicima. To je učinio njezin ujak, ocu nisu dopustili da nosi svoju ranjenu kćer. Kroz staklo autobusa vidjela je kako korača prema Ovčari.
Od majke i trogodišnjeg nećaka razdvojili su je u Srijemskoj Mitrovici.
Marijana je ležala u bolničkom krevetu na Rebru, vjerovala je da je ostala sama, u ruci je imala samo malu knjižicu s moćima sv. Ante koju je neprestano stiskala.
Imala je trinaest godina.
Četiristo kilometara istočno, na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, u maloj sobici na odjelu za intenzivnu njegu, na krevetu sjedi Sanela.
Zamotani su joj vrat i lopatica. Probio ih je geler. No dobro je. Brine zbog sestrice Sanje. Ima šest mjeseci, a njoj je geler probio trbuščić i bedro. U sobi je i majka. Sanja je gleda onako izmorenu i nenaspavanu. Majci se oči sklapaju, glava joj polako pada. No majka ne posustaje, u trenu se probudi i nastavi bdjeti. Sanela shvaća da izvan sobice u kojoj se nalaze više nema poznatih lica. Ne razumije zašto ih ti nepoznati ljudi zovu “Tuđmanovom decom” kad je ona dijete svoje mame i svog tate.
Sanela je tada imala četiri i pol godine.
Marijana i Sanela u tim trenucima imaju samo jednu želju.
Vratiti vrijeme.
Vrijeme kada su zajedno bile sa svojim obiteljima u poznatom okruženju.
U okruženju onih koji ih vole, koji ih poznaju, kojima vjeruju.
U hladne i mračne podrume, među brojne ranjenike, svoje sugrađane, i ljude koji brinu o njima. U mjesto koje je im je pružalo utočište i nadu.
– Ipak smo bile djeca ratne Vukovarske bolnice – reći će mi dvadeset i šest godina poslije.
Podrum u kojem su nekad kao maleni ranjenici bili smješteni, danas je mjesto njihovog zaposlenja.
Marijana Ivančić u Općoj županijskoj bolnici Vukovar i bolnici hrvatskih veterana kao primalja radi od 1998. godine, dok je Sanela Vidić Križić zaposlena na mjestu spremačice.
Taj posao dobila je prije četiri mjeseca i neizmjerno je sretna što napokon radi u svome gradu.
Iako rade na istome katu bolnice, njih dvije nisu se poznavale.
Nisu znale da su obje u studenom 1991. u isto vrijeme bile smještene u podrumu bolnice, nisu znale da se o objema brinula doktorica Vesna Bosanac.
Upoznale su se prije dva dana za vrijeme fotografiranja za ovu priču.
Zagrlile su se i izljubile.
Njihova vukovarska priča uistinu je priča o herojima toga grada. Priča koja se sluša u dahu, s knedlom u grlu, suznih očiju.
(…)
Tog prokletog 15. studenog 1991. godine, počinje svoju priču Sanela, svanulo je jutro u Vukovaru i ona se tek probudila. Zajedno sa svojom obitelji, majkom, ocem i sestrom Sanjom bila je smještena u skloništu Vučedolska kapljica u dvorcu Eltz.
Probudila se iz pomalo čudnog razloga.
Naime, Sanela je imala četiri i pol godine, već je odavno skinula pelene i nikad joj se kasnije nije dogodilo da se u snu pomokri u krevet. No tog dana dogodilo se upravo to.
Kada se digla, baka je bila ljuta.
Rekla joj “pa kud baš sada, znaš da nemamo gdje to oprati, ni odjeću ni ništa. Odmah idi mami”.
– Sjećam se tih bakinih riječi. Bila sam tužna jer sam nasekirala baku. Nas dvije smo bile jako vezane. Baš sam je voljela – priča mi Sanela.
Neke joj se slike prikazuju kao fleševi, no vrlo su joj jasni prizori koji su joj se dogodili nakon što je od bake otišla prema majci.
Majka ju je obrisala i presvukla, a Sanela je zatim uzela lutku i krenula se igrati. U igru je krenula zvati i svog malenog prijatelja, dvogodišnjeg Mateja. Njena sestrica je za igru još bila premala. Nju je majka zamotala u vunenu deku i ljuljala je na stolici.
Odjednom je u sklonište grunula granata.
– Čuo se strašan tresak. Sjećam se da su se svi uskomešali i da nam je rečeno da se odmah svi povučemo dublje u podrum – opisuje mi Sanela.
Nisu se ni snašli, a sklonište je odmah potom, pogodila i druga granata.
Sanela je pala, zamračilo joj se pred očima, osjetila je samo miris baruta. Negdje u daljini čula je majčin plač.
– Mene je u tom trenutku obuzela neka toplina. Počela sam dozivati mamu i rukama sam se počela hvatati za stvari oko sebe. Tek kasnije sam shvatila da su to zapravo bili ljudi poginuli od granate i ta tijela su mene zapravo zaštitila od većeg stradavanja – govori mi.
Kada se napokon izvukla, Sanelin svijet je stao, a pogled joj je pratila jeziva tišina. Osjećala je kao da lebdi.
U drugoj prostoriji, do ležaja na kojem je spavala proteklu noć, ugledala je tijelo svoje bake. Nepomično je ležala.
Okrenula se na drugu stranu sobe i tamo vidjela majku kako otkriva deku. Bijela odjeća u kojoj je bila odjevena sestrica Sanja bila je u potpunosti krvava. Geler joj je probio trbušnu šupljinu i bedro.
Zatim je svoju ruku stavila na vrat. Dlan joj je bio krvav kao i majica u području prsa. Geler joj je okrznuo vrat, a dobila je rane i u predjelu lopatice. Noge su joj plivale u vinu.
Od eksplozije granate poginulo je jedanaest ljudi. Sanela se sjeća kako je jedan gospodin, Emil se zvao, bio teško ranjen, no nekako je uspio izaći iz podruma i doći do veze da pozove pomoć iz bolnice. Odmah nakon toga je preminuo. Kasnije je čula da je od te granate poginula i njegova supruga. Oni su bili roditelji njenog malog prijatelja Mateja. Uskoro je stigao taj kombi koji ih je odveo do bolnice. Majka je držala sestricu, a nju su smjestili do malog Mateja. Bio je naslonjen na Sanelu, glavica mu je bila nepomična, a njegove oči bile su širom otvorene.
– Matej, Matej, cipelica ti je odvezana. Matej, cipelica ti je odvezana – govorila mu je Sanela.
No dječarac nije reagirao. Bio je mrtav.
– Baš sam ga voljela, bio mi je jako drag – tiho će Sanela ispuhujući dim cigarete.
Njena sestrica Sanja je odmah operirana, u gotovo nemogućim uvjetima operirao ju je dr. Vlahović i sanirao ozljede trbušne šupljine i bedrene kosti. Tijekom zahvata primila je nekoliko doza krvi, i to izravno od bolničkoga osoblja. Malenoj je prijetila i hladnoća, pa su je postavili u stari, neispravni inkubator. Jedan od anesteziologa, doktor Kušt, tada je ukopčao sušilo za kosu i tako zagrijavao inkubator.
Uz taj inkubator cijelo vrijeme bila je i Sanela.
Njoj su zamotali vrat, a ona, kao ustrašena djevojčica, još se mjesecima bojala okrenuti vratom od straha da joj ne prokrvari. Brinula ju je sestrica.
Cijelu priču pročitajte na Jutarnji.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
