Zaboravili smo da je život nepoznanica, da zapravo malo toga znamo i da učiti se mora. Posljedice su to teže što smo umišljeniji, samodovoljniji. Prestali smo biti skromni, kao da je sram priznati: ne znam, pomozi… Treba slušati one koji su u manjini, koji znaju da ne znaju, koji postavljaju pitanja, otkrivaju nepoznato, kojima vjerujemo. Trebalo bi prijeći preko riječi onih nametljivih kojima je javni nastup tek stepenica u političkoj karijeri.
Nije lako razumjeti ovaj jedini nam planet o kojem znamo naizgled sve, a zapravo tako malo. Priroda nam pokazuje da treba znati stisnuti kočnicu, uozbiljiti se, zaboraviti fraze o slobodi i pravu izbora. Urušava se ono napuhano materijalno, burze se sunovraćuju u ponor. Trebat će puno toga graditi iznova i pokušati zamisliti sretnog Sizifa.
Zaboravili smo učiti iz povijesti, kao da su zaboravljene tisuće onih koji skončaše u kugi, koleri… Sto, dvije stotine ili osamsto godina možda nam se čini puno, ali to je tek trenutak u povijesti ljudskog roda i ne smije biti zaboravljen. Živimo zaboravljajući vapaje i ufanja onih iza kojih ostadoše tek oltari, kapele, zavjetne crkve. Oni su nam ostavili vječno živu ljepotu umjetničkih djela koja svjedoči o njihovim životima. Sve to su tek tragovi postojanja i sjećanja na one koji su prošli ovo što mi danas prolazimo. Treba znati osvrnuti se, stati, razmisliti…
Pred nama je do sada jedno još neproživljeno proljeće. Doba kad se budi život, ali i doba koje ove godine gospodnje MMXX opominje i prijeti. U perivoju Trsatskog svetišta veliki je plakat koji podsjeća na ono što nam slijedi: Veliki četvrtak, Veliki petak muke gospodnje, Velika subota i tek na kraju Uskrs. Bilo bi lijepo slaviti Uskrsni ponedjeljak 13. travnja MMXX.
Čovjek zaboravlja da duh mijenja poredak neizmjenjivog otkrivajući suprotnosti između sebe (čovjeka) i prirode. I onda kada se obitavalište tijela uruši, kada utihnu otkucaji srca treba probuditi nadu jer ono što tvarno ostaje pretvara se u prah: ugovor između materije i duha tada je razvrgnut (Czeslav Milosz).
* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine.
Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
