Prof. dr. sc. Josip Grbac, svećenik i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, u posljednjem se broju kršćanske revije Kana bavi aktualnim pitanjem prehrane stanovništva i važnosti domaće proizvodnje hrane. Dio članka, uz odobrenje izdavača, prenosimo u nastavku.
> Prof. Grbac: Hod za život temelj je demokratskog društva, Tomašević je trebao biti u prvim redovima Hoda
> Josip Grbac: EU želi ukloniti Božić, želi ubiti i ono malo duše što je u Europi još ostala
Hrana kao oružje
U povijesti čovječanstva bilo je mnogo ratova u kojima se protivnika izgladnjivalo onemogućujući mu dostavu hrane i vode. Možda je najpoznatiji primjer rimska opsada Masade, utvrde na rubu judejske pustinje, kada je rimski vojskovođa Tito sa svojim legijama, ne mogavši slomiti otpor Židova koji su se utvrdili u tvrđavi, mjesecima onemogućivao dostavu hrane i vode kako bi slomio otpor utaborenih Židova. Na kraju je morao izgraditi rampu do vrha brda na kojemu se nalazila tvrđava i konačno ušao u Masadu. Naišao je samo na mrtve ljude koji su počinili samoubojstvo radije nego da se predaju i padnu u rimsko ropstvo. Zanimljivo je da se tijekom kasnije povijesti, ali i danas, nitko ne divi rimskim okupatorima na njihovu pothvatu, a svi se do dana današnjega dive hrabrosti, izdržljivosti i želji za slobodom malobrojnih branitelja Masade.
Opasnost od gladi
Vjerovali smo da su to bili ratovi u dalekoj prošlosti i da se nešto takvo danas ne može dogoditi. Ali prevarili smo se. Ukrajina ima najveća poljoprivredna zemljišta u Europi, izvozila je godišnje milijune tona žitarica u cijeli svijet, pogotovo u afričke zemlje, gdje vlada velika potreba za hranom od žitarica, najveći je europski proizvođač suncokretova ulja. Ništa manja u tom segmentu nije ni Rusija koja je jedan od najvećih svjetskih proizvođača žitarica i hrane uopće. Mnoge zemlje u Africi i Aziji životno ovise o tim žitaricama, a ne mogu ih same proizvesti.
To je shvatila i Europska unija koja na izvoz hrane i gnojiva nije nametnula sankcije. U tim zemljama zaista postoji opasnost od gladi. Zbog rata u Ukrajini milijuni tona pšenice i drugih žitarica, ali i ostale hrane, ne mogu biti dostavljene onima kojima su najpotrebnije. Blokirane su luke, razorene prometnice, oštećena spremišta. Teško da će ove godine ondje uopće biti žetve.
Ratni zločin?
Stoga, više je nego jasno da je hrana postala svojevrsno oružje kojim se služi Rusija kako bi nekako odgovorila na nametnute joj sankcije. Hrana nije i nikako ne može biti ratni stroj ili sredstvo ratovanja. Onemogućivanjem hrane krši se ono najosnovnije pravo svakoga čovjeka da ima što jesti i piti, jer je to pitanje golog života. (…)
Lekcija Hrvatskoj
Hrvatska, nasreću, nije među zemljama koje gotovo potpuno ovise o uvozu ukrajinskih i ruskih žitarica. Ali će nam problem hrane uopće, njezine cijene i proizvodnje, možda nametnuti problem boljeg iskorištavanja domaćih resursa. Ako je to mogla Ukrajina, zašto mi ne možemo Slavoniju učiniti žitnicom koja će hraniti Hrvatsku? Problem hrane, njezine proizvodnje, kvalitete i cijene, problem je budućnosti, naše i svjetske. Rat u Ukrajini potaknuo je mnoge zemlje da se više brinu za vlastitu sigurnost. A ta sigurnost ne ovisi samo o količini oružja, aviona i tenkova, koje će netko imati. Mnogo više ovisi o tome koliko jedna zemlja može biti neovisna o uvozu hrane za svoje stanovnike. Prilično je pogrešno razmišljanje kako je uvozna hrana jeftinija, pa nam se zato ne isplati razvijati vlastitu proizvodnju.
O vlastitoj proizvodnji ovisi mnogo toga: sigurnost, demografsko stanje nacije, zaustavljanje masovnog iseljavanja, bolji životni standard za sve. Baš je čudno da hrvatske političke elite, od osamostaljenja Hrvatske do danas, nisu uspjele shvatiti ovu lekciju i učiniti neke konkretne poteze na tom planu. Žalosna je činjenica da se neke znatnije promjene na političkom planu u tome smislu mogu očekivati samo onda kada smo na to prisiljeni ratnim zbivanjima. O važnosti proizvodnje vlastite hrane, o njezinoj proizvodnji i kvaliteti moramo odlučivati mi sami, i nitko drugi. Jer velikim inozemnim proizvođačima jeftine hrane svakako ne ide u prilog da mi sami proizvodimo ono što nam dođe na stol. (…)
Samo pitanje cijene hrane?
Hrvatska se krvavo izborila za svoju neovisnost u Domovinskom ratu. Zar nije sada apsurdno da postajemo sve ovisniji o uvozu svakojake hrane upitne kvalitete i tako ugrožavamo vlastitu slobodu, sigurnost i zdravlje hrvatskih građana. Izuzetno je nemoralno kada hranu vrjednujemo samo na temelju njezine cijene.
Tomu se pojedini proizvođač hrane u Hrvatskoj ne može oduprijeti. Hrvatska bi politika trebala shvatiti da tu nije riječ samo o trenutačnim donacijama i poticajima, nego da se radi o strateškom pitanju uz koje je vezana hrvatska budućnost. O tome ovise naša neovisnost i sloboda. Jer će uvijek postojati neki „Putin“ koji će pitanje hrane shvatiti kao efikasno sredstvo za postizanje ratne pobjede. Ukrajinski slučaj dovoljno o tome govori. Jesmo li spremni nešto od toga naučiti?
Prof. dr. sc. Josip Grbac
Članak u cijelosti potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.
O autoru
* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije.
Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. Grbac postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci.
U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Prof. dr. sc. Grbac član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.
Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa