Prof dr. sc. Josip Grbac, svećenik i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, u novom se broju kršćanske revije Kana bavi aktualnim pitanjem o Hodu za život – krši li on ženska prava i slobode? Dio članka, uz odobrenje izdavača, prenosimo u nastavku.
> Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Rijeci: ‘Presudom Vrhovnog suda SAD-a jasno je dano do znanja da pobačaj nije ustavno pravo!’
> Hod za život: Očekujemo isti tretman kao i ostale manifestacije u Zagrebu, ovo je diktatorski pristup
> Vigilare i U ime obitelji podnijeli udruženu tužbu protiv Zagreba zbog diskriminacije Hoda za život
Svako pravo i svaka sloboda pojedinca imaju svoju granicu
Hod za život inicijativa je koju su pokrenuli kršćanski laici radi promocije i zaštite ljudskog života u svim razdobljima njegova nastajanja i razvoja. U temeljima te inicijative stoji pozitivna namjera stvaranja svijesti o svetosti ljudskog života. Nije dakle riječ o kršenju nečijih prava ili sloboda, kao što je to nedavno sugerirao zagrebački gradonačelnik, kada je zabranio isticanje zastava »Hoda za život u gradu Zagrebu, tvrdeći da se on s tom inicijativom ne slaže jer ona, tobože, krši ženska prava i slobode. Naime, svako pravo i svaka sloboda pojedinca imaju svoju granicu ondje gdje se to pravo i ta sloboda sukobljavaju s pravom na život ili neku visoku vrednotu nekoga drugoga.
Pogansko pravo i praksa
Iza te inicijative stoji tisućljetni nauk Crkve. Kršćanstvo se prije 2000 godina našlo u sudaru s grčko-rimskom kulturom koja je, što se tiče pobačaja, bila prilično permisivna. Pobačaj je bio nadaleko prakticiran. Najgori element s kojim kršćanstvo susrelo bio je aksiom: Partus nondum editus homo non recte fuisse dicitur (nerođeno dijete nije čovjek), kako se tvrdi u rimskom pravu. Pobačaj nije dakle bio smatran krimenom protiv života jer abortus nije uživao dostojanstvo ljudske osobe. I u toj je kulturi postojala mogućnost kažnjavanja pobačaja, ali je pritom bila riječ o povredi vlasništva koje muž ima nad ženom i nad potomstvom.
Crkva i Hipokrat
Čak i u Svetom pismu postoji analogija s poganskim tekstovima kada govori o zabrani pobačaja. Naime, u Knjizi izlaska (21, 22-23) stoji: Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu, te ona pobaci, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. On neka plati kako suci odrede. Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život.
Ipak, već u samim početcima kršćanstva, u jednome od prvih kršćanskih tekstova, u tzv. »Didache«, stoji obveza poštivanja života i zabrana manipulacije ljudskim životom i njegova usmrćivanja dok je još u majčinoj utrobi i nema riječi o nekakvoj nadoknadi za gubitak vlasništva. Bio je to povijesni iskorak s obzirom na poganske običaje koji su predviđali da ljudski život nastaje tek rođenjem, štoviše, tek nakon što ga je otac priznao svojim. Na toj liniji, tj. liniji osude pobačaja koji je izravno prouzročen, ostaje i Crkva od početka do dan nas.
Takav nauk prenosi ljudima »Hod za život«, bez ikakve nakane da nekoga »prisili« slijediti taj nauk.
Sumrak demokracije
Smije li onda, i na temelju kakvih ovlasti, gradonačelnik omalovažavati jednu takvu miroljubivu manifestaciju, kakva je »Hod za život«, s optužbom da ona krši nečija prava?
Zar nije pravo na život temeljno ustavno pravo svakog čovjeka u Hrvatskoj? Zar je gradonačelnik taj koji određuje od kada do kada ljudski život posjeduje dostojanstvo ljudskog života? Očito je da je tu riječ o jeftinoj demagogiji kojoj je jedina svrha pribaviti glasove jednog dijela izbornog tijela. Dok su tijekom izbora zagrebačkom gradonačelniku i njegovoj platformi bila puna usta demokracije, na prvom, gotovo bezazlenom ispitu, pokazuje da pojma nema o elementarnim načelima na kojima počiva demokratsko društvo.
Prema tome, posrijedi je demagogija, i ništa više. Sumrak demokracije.
Protiv homofobije?
Isto tako je očito i sigurno da će Crkva stajati iza inicijative »Hod za život«.
Sama elementarna činjenica koja statistički potvrđuje da hrvatski narod pomalo izumire dovoljno govori tomu u prilog. Gradonačelnik najvećega grada u Hrvatskoj trebao je biti u prvim redovima ove inicijative. Ili njemu do opće dobrobiti naroda nije puno stalo? U danima kada se i EU zagovara borbu protiv bilo kakve homofobije i diskriminacije, eto nam promocije i jasne diskriminacije i homofobije pri pokušaju suzbijanja »Hoda za život« i to od onih kojima bi trebalo biti najviše stalo do promocije ljudskog života uopće.
Hod za život – temelj demokratskog društva
Crkva i kršćani i dalje će se zalagati za to da svaki čovjek ima pravo na život, i to u svim etapama njegova trajanja, jer im to, jednostavno, nalaže vjera. Štoviše, to zalaganje mora biti javno i slobodno. Nećemo valjda u Hrvatskoj slijediti primjere iz Rusije, gdje su na tisuće ljudi završili u zatvorima jer su se usudili govoriti protiv nepravednog rata.
I nije rečeno da takav scenarij ne bi odgovarao onima koji zabranjuju javna okupljanja i izjašnjavanja u hrvatskim gradovima kada se ona ne slažu s obnašateljima vlasti. No kao kršćani i vjernici znamo da je to uvijek izazivalo otpor i progon u zastupnika i promicatelja jednoumlja.
Ostaje činjenica da je rok trajanja i vladanja takvim jednoumnicima kratak, dok nauk Crkve već vjekovima stoji u temeljima modernoga svijeta, napose Europe. Stoga »Hod za život« u Hrvatskoj, nakon nedavnih događanja, nije samo borba za dostojanstvo svakoga ljudskoga života nego postaje jedan od bitnih temelja modernoga i slobodnoga hrvatskoga društva.
Članak u cijelosti potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.
O autoru
* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije.
Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci.
U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.
Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
