Prof. Ivanka Pavić: Poimanje demokracije u našim medijima

Demokratski svijet davno je ustvrdio da je temeljna uloga sredstava javnog informiranja objektivno izvješćivanje javnosti o aktualnim zbivanjima u određenom društvu. Po toj definiciji sve vrste medija imaju veliku odgovornost u stvaranju humanoga, tolerantnoga društva, ulogu korektora svake devijantne pojave u određenoj sredini. Jednostavno rečeno, mediji bi trebali imati najveću ulogu u izgradnji zdravoga, čestitoga ozračja u kojemu bi mogli stasati plemeniti, odgovorni pojedinci i skupine, pokretači humanoga napretka.

Osvrćući se na ozračje u našim medijima, sve priče o ulozi u stvaranju boljega društva padaju u vodu. Nemoguće je izbjeći dojam da u našim visokotiražnim tiskovinama i najgledanijim TV kućama dominiraju agresivnost, zakon ideološki ciljanih i beskrupuloznih metoda uništavanja neistomišljenika, ušutkivanje svakoga pojedinca koji javno reagira po svojoj savjesti ukazujući na neetične postupke i odluke pojedinaca ili određenih moćnih skupina koje su se nametnule kao “lučonoše” u svojoj sredini, a pripadaju kako vladajućoj stranci, tako i oporbi.

Zahvaljujući takvom ozračju, visokotiražne tiskovne i elektroničke medije doslovce su okupirali upravo oni na čije bi negativne aktivnosti, u interesu općega dobra, trebalo javno reagirati.

Javnim prostorom dominiraju oni kojima je primarni cilj sijanje gorčine

Uspostavivši dvostruka mjerila, naša su se dominirajuća sredstva javnoga informiranja opredijelila za duboku podjelu hrvatskoga društva. Javnim prostorom dominiraju oni kojima je primarni cilj sijanje gorčine, beznadnosti, tvrdnje da je Hrvatska promašena država, zemlja opsjednuta uštašoidnim idejama, zemlja bez budućnosti iz koje mladima valja što prije pobjeći… Oni sustavno izbjegavaju opširnije izvješćivati o nekom hvalevrijednom događaju koji bi mogao biti klica općega boljitka hrvatskoga društva. Kada se i dotaknu nečega takvoga, nastoje pronaći ponešto čime bi zasjenili važnost samoga događaja.

Tako su npr. “ugledni politički analitičari” važnost izgradnje Pelješkoga mosta zasjenili orkestriranim ismijavanjem blagoslova te građevine prije njezina puštanja u promet. Grijeh blagoslova učinili su toliko teškim da je postala besmislena činjenica da most uopće postoji. Jednako tako uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2022. godine sustavno nastoje umanjiti osuđujući Dalićevo isticanje važnosti obitelji, domoljublja, jedinstva nacije i vjere. U interesu izgradnje demokratskoga društva sada precizno preispituju djelovanje Izbornika jer se drznuo javno dotaknuti tema koje se ni u kom slučaju u “demokratskom društvu” ne smiju zvati vrijednostima!

“Moralne vertikale i žestoki protivnici govora mržnje”

Da su jednakim žarom te naše “moralne vertikale i žestoki protivnici govora mržnje” u sredstvima javnoga informiranja izvješćivali o izjavi saborskoga zastupnika po kome “45. godine naši nisu dovršili posao” ili, pak, o ismijavanju državne himne na naslovnici jedne tiskovine (koju, usput rečeno, financira Vlada RH), gdje bi našoj demokraciji bio kraj!

No pristup tim dvjema temama bio je bitno drukčiji. U tim su slučajevima glasovi i pera naših osviještenih pojedinaca, kako profesionalaca, tako i amatera, neovisnih političkih analitičara i dušobrižničkih civilnih udruga djelovali mnogo nježnije, suptilnije, diskretnije. Usklađenim tonovima, gotovo u maniri bogomdanih virtuoza, pokušavali su nas uvjeriti da mi kao plebs vulgaris ne možemo u svojoj neukosti i prostakluku prepoznati slobodu javnoga govora i autorovu kreativnost.

“U ime demokracije”

Skoro su nas tako neuke uvjerili da autor zamjenom riječi DOMOVINA riječju HAUBICA zapravo veliča Domovinu, ali na ironičan način. Uvjeravajući nas tako u sofisticiranost stila miroljubivih autora, one koji ” nisu dovršili posao 45.” i one koji jedini razumiju ekspresivnost riječi HAUBICA nazvali su demokratima i antifašistima, a onima koje su ti demokrati i antifašisti trebali 45. godine likvidirati dodali su predznake nacionalista, ustaša, tj. fašista. Njihovo im naprednjaštvo “u ime demokracije” dopušta uskraćivati narodu potrebu zaštićivanja temeljnih obilježja nacionalnoga identiteta – jer taj isti narod, po njihovu slobodoumnom mišljenju, u svojoj neukosti ne zna koja su njegova prava nacionalna obilježja.

Oni nas godinama velikodušno poučavaju da to zasigurno nisu nacionalna himna, zastava i jezik, stoga ih ljuti spoznaja da ih narod ne sluša, da im je trud uzaludan jer su oni koje žele preodgajati, a ne pripadaju društvenoj skupini NAŠI i državnu himnu doživljavaju kao potvrdu nacionalne opstojnosti, teško odgojiva kategorija. Takvi njihovi istupi u prostoru javnoga informiranja doista su vrhunac demokratskih nastojanja i sramota je da ga priprosti puk ne prepoznaje kao neprocjenjivi doprinos toleranciji i jedinstvu hrvatskoga društva!

Kafkijanski vrtlog

S druge strane imamo novinare koji pokušavaju objektivno izvješćivati javnost o promašajima svih sudionika na hrvatskoj političkoj sceni, kako HDZ-a, tako i oporbenih stranaka. No takvima su uskraćeni pristupi vodećim hrvatskim medijima. Njihov se glas čuje jedino na nekim neovisnim portalima ili manje gledanim TV kućama. Njihov glas gospodarima vodećih hrvatskih medija zvuči desničarski, primitivno, nacionalistički, prostački, nazadnjački, prostački, populistički… Tako etiketirane dežurni ih “branitelji demokracije” ciljano guraju na margine ne samo medija, već ih kao “primitivne sijače mržnje” nastoje držati podalje od svih aktualnih društvenih zbivanja.

U tom kafkijanskom vrtlogu naše medijske stvarnosti prepoznatljiva je činjenica da većinu prostora javnoga informiranja zauzimaju oni koji u svojim javnim istupima kritiziraju sve ono što sami sustavno provode.

Takvi svojom “demokracijom” stvaraju obrasce javnoga ponašanja i djelovanja koji svako spominjanje simbola nacionalne pripadnosti većinskoga naroda (a da ne govorimo o spominjanju vjere!) svrstavaju u kategoriju “nazadnjaštva, ustašluka, opasnih ideja…” Razumno ljudsko biće, koje ne mora biti novinar ili političar, mora se upitati: Kojoj je ovdje kategoriji novinara, pojedinaca ili skupina našega društva ograničena sloboda javnoga djelovanja?!

Sve dok se grijesi vladajućih i oporbe ne počnu prati istim deterdžentom i jednakim metodama, dok to pranje ne bude oslobođeno ideoloških predznaka, dok svakom društveno angažiranom pojedincu ili skupini ne bude omogućeno slobodno (ali argumentirano!) iznošenje stavova i promišljana društvenih događaja i pojava, hrvatsko će društvo biti duboko podijeljeno i funkcionirat će jedino po načelu “Quod licet Iovi, non licet bovi.”

O autorici

* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja Hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.