Prof. Marin za Narod.hr o papi Benediktu, njegovom odnosu prema Stepincu, Hrvatskoj…

Detalj naslovnice knjige Emilija Marina "AD 2012-2013", foto: unicath.hr

“Povezalo nas je, kako se kaže, bratimstvo, u Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, premda u različitim razredima, do kojega je kardinal Ratzinger osobito držao. Osim toga, svojevrsnu aureolu mom veleposlaničkom statusu, dala je okolnost da je Ratzinger, tad i dekan Kardinalskog zbora, bio naš gost u rezidenciji hrvatskog veleposlanika, na večeri, 28. veljače 2005., pedeset dana prije nego je bio izabran za Papu. Govorilo se da je to bila njegova posljednja večera u nekom laičkom ambijentu u Rimu prije konklava. Nezaboravno je, kako mi je na sam svoj rođendan, a tri dana prije izbora za Papu, uputio pismo u kojem je evocirao odnos Ivana Pavla II. i Hrvatske! (…)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Govorilo se u šali da su kardinali izabrali pametnu glavu, a da je Duh Sveti otvorio srce. I doista, doživio sam Benedikta XVI., rekao bih zbog silnog znanja, a gotovo djetinje vjere, kao izuzetno poniznu i skromnu osobu. To nije bilo opće mišljenje, pa ni u njegovoj Njemačkoj, čini mi se da ga je to osobito žalostilo.” – istaknuo je u razgovoru za Narod.hr prof. dr. sc. Emilio Marin, nekadašnji hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici koji je tu dužnost obnašao od 2004. do 2011. (za vrijeme Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.) kada ga je tadašnja hrvatska vlast, neposredno prije posjeta pape Benedikta Zagrebu, naglo opozvala s veleposlaničkog mjesta.

> Prof. dr. sc. Emilio Marin imenovan članom Papinskog odbora za povijesne znanosti
> Pavičić: ‘Benediktovo nasljeđe je ogromno, teolozi su ga već nazvali crkvenim naučiteljem’
> Predstavljena knjiga Emilia Marina “AD 2012-2013”

O papi Ratzingeru iz prve ruke

Prof. Marin govorio je, između ostalog, o odnosu nedavno preminulog pape Benedikta XVI. prema Hrvatskoj, prema blaženom kardinalu Stepincu i blaženom Ivanu Merzu. Bivši hrvatski veleposlanik iznio nam je kako je iz prve ruke doživio Benedikta XVI., a otkrio je i zanimljive detalje iz svoje komunikacije s papom kojega je poznavao još iz vremena prije nego što je na konklavama 2005. došao čelo Katoličke Crkve.

Dr. sc. Emilio Marin znanstvenik je arheolog, donedavni prorektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, član Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Ovih dana, neposredno nakon smrti pape emeritusa, više puta je gostovao u medijima govoreći o pokojnom papi – u Dnevniku Nove TV i Otvorenom HRT-a, gdje također iznio zanimljiva zapažanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narod.hr: Nekadašnji ste veleposlanik RH pri Svetoj Stolici, a tu ste dužnost obnašali od 2004. do 2011., tj. u zadnjoj godini pontifikata Ivana Pavla II. te kroz 5 godina pontifikata Benedikta XVI. Kao znanstvenik arheolog donedavno ste obnašali dužnost prorektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, a prije manje od mjesec dana, odlukom pape Franje, imenovani ste članom Papinskog odbora za povijesne znanosti. Možete li nam se još ukratko predstaviti?

Prof. Emilio Marin: Pa možda bih samo dodao da sam paralelno bio veleposlanik RH i kod Suverenog viteškog Malteškog reda. Između brojnih ostvarenja u razdoblju moje rimske ambasade, možda bih sad samo spomenuo da sam bio organizirao dolazak Diplomatskog zbora pri Svetoj Stolici i Papinske Sikstinske kapele koja je i nastupala u katedralama u Splitu, Dubrovniku i Zagrebu. Od 2011. do 2022. bio sam redoviti profesor u trajnom zvanju Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, a onda sam izabran za prvog profesora emeritusa tog Sveučilišta.

Sada sam predsjednik Hrvatskog diplomatskog kluba. Osim što sam francuski akademik, dopisni sam član Papinske rimske akademije za arheologiju i Kraljevske akademije za humanističke znanosti u Barceloni te redoviti član Europske akademije znanosti u Salzburgu. Nositelj sam brojnih inozemnih visokih odličja. Nagrađen sam s pet nagrada za životno djelo i to Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita, Grada Metkovića, Nagradom Frane Bulić Slobodne Dalmacije te Državnom nagradom u humanističkim znanostima. Dodijeljena su mi tri počasna građanstva: Pučišća na Braču, Dubrovačko-neretvanske županije i Grada Zagreba, kao i počasni doktorat pariškog Sveučilišta.

Narod.hr: Što je Papinski odbor za povijesne znanosti, koja je njegova uloga i koliko je značenje Vašeg nedavnog imenovanja u to tijelo?

Prof. Emilio Marin: Papinski odbor za povijesne znanosti osnovao je papa Pio XII. 1954. godine. Odbor u nastajanju je bio u idealnom kontinuitetu s inspirativnim linijama koje su bile u skladu s perspektivom koju su u međuvremenu postigle povijesne znanosti, koje su zahtijevale radikalnu obnovu u sektoru crkvene povijesti, koju je sankcionirao sam Papa, koji je svojim obraćanjem sudionicima Rimskog kongresa, 7. rujna 1955., označio napuštanje polemike i apologetike iz devetnaestog stoljeća i bezrezervno prihvaćanje rezultata povijesnih proučavanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U sedamdeset godina postojanja Odbora u njegovu su predsjedništvu bile slavne ličnosti crkvenih povijesnih znanosti: Pio Paschini (1954. – 1962.), Michele Maccarrone (1963. – 1989.), Victor Saxer (1989. – 1998.), Walter Brandmüller (1998.-1909.) i Bernard Ardura (od 2009. do danas). Naravno, i članovi Odbora su bili vrhunski znanstvenici, pretežno iz zapadnoeuropskih zemalja. Aktivnost Odbora bila je raznolika i varirala je tijekom desetljeća. Rad Odbora karakterizira stalna pažnja posvećena crkvenoj arhivskoj baštini, a u posebno značajnoj mjeri i vatikanskim arhivima.

Doprinos Odbora proširen je i na suradnju s drugim crkvenim i inim institucijama, posebno na međunarodnoj razini, kao i na suradnju s nadnacionalnim znanstvenom inicijativama (UNESCO), djelatan je Odbor u ažuriranju priručnika povijesti, kao i u programima i realizaciji raznih međunarodnih povijesnih kongresa.

Sam Odbor promovirao je brojne kongrese, konferencije, kolokvije, simpozije i studijske sastanke, čiji je historiografski doprinos lako prepoznatljiv i objavljen u svescima serije “Atti e documenti” objavljene u Libreria Editrice Vaticana. Mnoge su aktivnosti Odbora potaknute željom za ekumenizmom, koji osobito gaji Rimokatolička crkva. Naposljetku, Odbor podupire i potiče raznim didaktičkim sredstvima sve humanističke znanosti, posebno filološke, time što potiče na proučavanje klasičnih jezika (latinskog i grčkog), u skladu s potrebnom primjenom na povijesna istraživanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narod.hr: Cijeli katolički svijet posljednje dane života pape emeritusa molio je za njega, a o tome koliko je on bio poštovan svjedoči nepregledan broj ljudi koji se okupio na njegovu pogrebu na Trgu svetog Petra u Rimu. Odlazak pape Benedikta bila je tužna vijest ne samo za vjernike katolike nego i šire. Vi, s obzirom da ste bili hrvatski veleposlanik tijekom najvećeg dijela njegovog pontifikata, zasigurno možete iz prve ruke mnogo toga reći o njemu kao i o njegovom odnosu prema Hrvatskoj. No, ono što je zanimljivo jest da ste papu, tj. kardinala Ratzingera, upoznali još prije nego što je izabran za papu, s obzirom da ste i Vi i on bili članovi Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Kada ste se prvi put susreli s kardinalom Ratzingerom i kakav je bio Vaš odnos i komunikacija s njime? Je li se taj odnos izmijenio nakon što je kardinal izabran za papu, a Vi postali veleposlanikom?

Prof. Emilio Marin: Za razliku od njegova prethodnika, kojega sam i prije nego sam postao veleposlanik tri puta susreo, dva puta u Apostolskoj palači, treći put sam bio njegov vodič u Dioklecijanovoj palači i Katedrali u Splitu, ali isključivo kao papu, upoznao sam Josepha Ratzingera kao kardinala, u Kongregaciji za nauk vjere, gdje je kao prefekt naslijedio kardinala Franju Šepera, nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa. Povezalo nas je, kako se kaže, bratimstvo, u Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, premda u različitim razredima, do kojega je kardinal Ratzinger osobito držao.

Osim toga, svojevrsnu aureolu mom veleposlaničkom statusu, dala je okolnost da je Ratzinger, tad i dekan Kardinalskog zbora, bio naš gost u rezidenciji hrvatskog veleposlanika, na večeri, 28. veljače 2005., pedeset dana prije nego je bio izabran za Papu. Govorilo se da je to bila njegova posljednja večera u nekom laičkom ambijentu u Rimu prije konklava. Nezaboravno je, kako mi je na sam svoj rođendan, a tri dana prije izbora za Papu, uputio pismo u kojem je evocirao odnos Ivana Pavla II. i Hrvatske!

“Držao je do tradicije, to je bio dio njegova europskog identiteta”

Narod.hr: Kako biste ukratko opisali papu Benedikta?

Prof. Emilio Marin: Govorilo se u šali da su kardinali izabrali pametnu glavu, a da je Duh Sveti otvorio srce. I doista, doživio sam Benedikta XVI., rekao bih zbog silnog znanja, a gotovo djetinje vjere, kao izuzetno poniznu i skromnu osobu. To nije bilo opće mišljenje, pa ni u njegovoj Njemačkoj, čini mi se da ga je to osobito žalostilo.

Neki su kritizirali i papinski ornat koji je ponekad hipertrofirao u njegovu pontifikatu, vraćajući se, po mišljenju kritičara, u povijest. Mislim da to nije imalo nikakve veze s njegovim osobnim ponašanjem, već da je to za njega bilo nešto što ide Papi, u okviru tradicije do koje je Ratzinger osobito držao, to je bio dio njegova europskog identiteta, neki su možda i pogodili kad su rekli da je to zadnji europski papa. A to je bilo vezano uz njegovo posvemašnje oduševljenje za umjetnost koja je stasala u krilu Crkve, govorio je da su ta umjetnost i životi svetaca ono najvrijednije što je Crkva dala svijetu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kosor i Josipović zaključili mandat veleposlanika prije posjeta pape Zagrebu

Narod.hr: Najvažniji događaj kojega ste pripremali tijekom svog veleposlaničkog mandata bio je posjet pape Benedikta Hrvatskoj do kojega je došlo u lipnju 2011., samo nekoliko mjeseci nakon što ste prestali obnašati dužnost veleposlanika. Što nam možete reći o odnosu pape Benedikta prema našoj domovini? Na koji način je gledao na Hrvatsku i što je za njega značio posjet Zagrebu?

Prof. Emilio Marin: Pripremao sam i posjet Benedikta XVI. Hrvatskoj te ga doveo do objave, ali se naša tadašnja vlast (predsjednik Ivo Josipović, premijerka Jadranka Kosor) iskazala da je upravo tada zaključila moj mandat, na veliko iznenađenje samog Pape, tri mjeseca prije njegova pohoda Zagrebu. Doduše, nezavisno od toga, bio sam šest godina i tri mjeseca veleposlanik, pa je prema tome to dosad najduži mandat nekog hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici.

Bio mi je nezaboravan dan kad je Benedikt XVI., u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, osobno razgovarao s nekoliko osoba iz društvene, kulturne i znanstvene sfere, a u taj broj sam na prijedlog Vatikana bio uključen. Svojevrsna, ako smijem reći, osobna kruna je došla u vidu Benediktova imenovanja kojim sam, prvi put u povijesti, kao netko iz Hrvatske, uključen u redovito članstvo Papinskog povjerenstva za sakralnu arheologiju, što je u skladu s pravilima Svete Stolice potrajalo deset godina.

Narod.hr: Karol Woytila i Joseph Ratzinger, iako su vrlo blisko surađivali, bili su iznimno različite osobe. Kao hrvatski veleposlanik komunicirali ste najprije s papom Woytilom, a kasnije s papom Ratzingerom. Kako biste ih usporedili? Što biste izdvojili kao upečatljivo za svakog od njih dvojice?

Prof. Emilio Marin: Kad bih se želio najkraće izraziti, već sam o tome opširnije i govorio i pisao, onda bih kazao da je Ivan Pavao II. bio prorok Crkve, Benedikt XVI. naučitelj Crkve, a da je papa Franjo, pastir Crkve.

Narod.hr: Ovih ste dana spominjali u medijima kako ste se s djelom kardinala Ratzingera najprije upoznali čitajući njegove knjige. Koju biste njegovu knjigu izdvojili kao Vama posebno značajnu i zašto?

Prof. Emilio Marin: Kardinal Ratzinger je bio svjetski poznati autor još od svojih mladih dana, naravno, prvenstveno kao teolog, ali i kao govornik ili pisac iz tematika koje se odnose na povijest civilizacije, na kulturna, etička i pravna pitanja, poglavito u svezi s europskom prošlošću i sadašnjošću, stoga bih spomenuo upravo ta djela, pa i neka teološka, ali koja nisu usko specijalistička, ostavljajući ona njegova isključivo teološko-znanstvena djela specijalistima.

Dakle, ovo bi bio moj izbor njegovih djela, navest ću na jeziku na kojem sam ih ja čitao (te su knjige u mojoj biblioteci), premda ona postoje na mnogim jezicima, pa je i na hrvatskom objavljen veliki broj djela Josepha Ratzingera odnosno Benedikta XVI. Evo tih djela:

“Razgovor o vjeri” s Vittoriem Messori, “Svjetlo svijeta – Papa, Crkva i znakovi vremena” s Peterom Seewaldom, “La mia vita – Autobiografia”, “La benedizione del Natale”, “Uvod u kršćanstvo”, “Perche sono ancora Cristiano – Perche sono ancora nella Chiesa” s Hansom Ursom von Balthasarom, “Etica, religione e Stato liberale” s Jurgenom Habermasom, “Senza radici – Europa, relativismo, cristianesimo, islam” s Marcellom Perom, “Europa – I suoi fondamenti oggi e domani”, “Posljednji razgovori” s Peterom Seewaldom.

I, naravno, trilogija “Isus iz Nazareta” (“Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća” i “Djetinjstvo Isusovo” na hrvatskom, dok prvu knjigu koja se pojavila, na talijanskom, u Rimu 2007., s povjesničaru osobito zanimljivim predgovorom koji je datiran na svetkovinu sv. Jeronima, 2006.!)

O kanonizaciji blaženog Stepinca

Narod.hr: Za kraj, tema koja posebno u fokusu interesa hrvatske javnosti jest kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Papa Benedikt iznimno je štovao blaženog Stepinca, a poznata je i njegova izjava: “Ako kardinal Stepinac nije svet, tko je onda svet?”. Osim Stepinca, papa Benedikt gajio je posebnu pobožnost prema još jednom hrvatskom blaženiku, Ivanu Merzu, kojega je uvrstio među 18 najvećih svetaca Crkve kao uzor štovanja Euharistije. Možete li nam reći nešto o odnosu pape Ratzingera prema ovoj dvojici Hrvata i prema njihovoj kanonizaciji, koju još uvijek iščekujemo?

Prof. Emilio Marin: Mislim da je taj odnos, poglavito s bl. Stepincem, pa i na simboličkoj razini, izvrsno ocrtao kardinal Josip Bozanić u homiliji na misi za papu emeritusa Benedikta XVI., u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, do zagrebačke katedrale, 12. siječnja. Tome ne bih znao što dodati.

> Kardinal Bozanić: ‘Papa Benedikt prepoznao je Stepinčevo svetačko svjedočanstvo

Možda, jednu misao, koja bi mogla biti kao kolateralni odgovor, više naznaka, u svezi s Vašim pitanjem. Proteklih dana sam već spomenuo, ali sad naglašavam da to ne činim s teološkog aspekta, u kojem nisam mjerodavan, pa ni s unutarcrkvenog, već s povijesno-filološkog aspekta analize Papine homilije, jer sam uočio upravo u tom segmentu nešto što nisam opazio da je pobudilo neku refleksiju u komentarima ovih dana (premda su, naravno, mnogi davali do znanja, da Benedikt XVI. ima osobine naučitelja): izravnom usporedbom dva temeljna navoda pape sv. Grgura Velikog, naučitelja Crkve, i Benedikta XVI., papa Franjo, u homiliji na misi za Benedikta XVI., na Trgu sv. Petra, 5. siječnja, je de facto priznao Benediktu XVI. status naučitelja. A to, čini mi se, može povući i zaključke u svezi s drugim Benediktovim stajalištima. Pa tako i u svezi s dva blaženika, o kojima me pitate.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.