Morbidni tekstovi o pokojnom gradonačelniku Bandiću, kao i nebrojeni komentari frustriranih internetskih anonimusa – hejtera su “demonsko emotivno pražnjenje frustriranih ljudi”, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.
Mržnja se na različite načine manifestira, ali svi njeni oblici su razarajući. S internetskom revolucijom došli smo do verbalnog terorizma, a epidemija blaćenja „protivnika“ postaje internetska zabava i internetsko zlostavljanje. Ljutnja “dolazi iz frustriranih očekivanja” (Eliot Larenson). Zašto je mržnja otrov, a prezir prema drugome projekcija nezadovoljstva sa sobom? Na ovo pitanje Herman Hessse ima intrigantan odgovor: “Ako nekoga mrzimo, onda u njegovu liku mrzimo ono što je usađeno u nama”.
Hejteri i kritizeri
Ovih dana, povodom smrti gradonačelnika Milana Bandića svjedočili smo na pojedinim portalima nizu izljeva mržnje i morbidnih komentara. Svojom mržnjom otkrivaju svoju patologiju. Vlastite frustracije su sijali danima nad preminulim čovjekom čiji je grad umnogome postao primjer kako treba izgledati svjetska metropola. Oni koji svoju “karijeru” grade permanentnim višegodišnjim napadima na gradonačelnika Bandića sad gube tlo pod nogama! Takvi tipovi svoj profil izgrađuju kritizerstvom “zbog dubokog osjećaja praznine i zbog nesposobnosti da svojem životu dadu smisao.” (Salvo Noè u knjizi Zabranjeno kukanje – Promijeni nabolje svoj život i život drugih). Austrijski filozof Karl Popper zbog takvih upozorava: “Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva”. Hejteri su primjeri netolerantnih osoba. Oni se naslađuju na tuđoj nesreći i smrti, siju mržnju, ismijavanju neistomišljenike… To su virtualni ratnici. Otvaraju hejterske Facebook skupine ili stranice na kojima pozivaju na linč i poznatih i nepoznatih.
Vukušić: »Demonsko emotivno pražnjenje frustriranih ljudi«
Svojom šutnjom dajemo legitimitet takvima, ali i sve većem broju frustriranih internetskih anonimusa – hejtera! Kada sam pitao našeg poznatog psihijatra Hermana Vukušića kakvi su to ljudi i u čemu se tu radi, odgovorio mi je: “To je demonsko emotivno pražnjenje frustriranih ljudi, koji u svojoj osnovi najviše mrze sami sebe pa to projiciraju na druge, pri čemu, u ogromnoj većini slučajeva nemaju dovoljno hrabrosti ni karaktera predstaviti se imenom i prezimenom“. I onda se čudimo zašto su nam djeca i mladi na stvarnom i na “virtualnom igralištu” zatrovani mržnjom! Naravno da jesu jer su isti obrazac preuzeli od odraslih. Evo samo nekih primjera….
Činjenica je da su Facebook i/ili blogovi postali arene za napade, uvrede, mržnju ili poticaj na nasilje. Sve su učestalija autodestruktivna ponašanja djece koja nisu mogla trpjeti svakodnevno omalovažavanje i verbalno zlostavljanje svojih „prijatelja/ica“ u virtualnom prostoru. Sve su učestalije i eksplicitne fotografije obnaženih djevojaka, koje (najčešće) nakon prekida veze, frustrirani bivši momci prosljeđuju drugima iz osvete. Takvi tipovi misle da »lajkovima« za svoja nemoralna ponašanja na internetskim mrežama izgrađuju ili potvrđuju svoj status.
Kao primjer ovome navodim događaj od prije nekoliko godina kada je jedan azilant prijetio samoubojstvom pored hotela Porin u Zagrebu. Tu vijest ubrzo su popratili brojni komentari užasnog sadržaja: Neka mu netko pomogne da skoči, Nek skoči, Ma pustite ga nek se ubije, Kila kruha više, Njih treba otjerat odakle su došli, Samo da ne padne na nečiji auto… Gotovo nigdje suosjećanja, a i kada netko apelira na savjest onda su toga ironizirali. S pojavom “društvenih” mreža ekspandira bezobzirnost i u takvim situacijama, jer anonimnost interneta potencira osjećaj da za neprimjereno ponašanje neće biti nikakvih sankcija. Podsjećam da je prije deset godina objavljena vijest Facebook skupine pod naslovom “Tko je za da ubijemo učiteljicu?”, a koju su pokrenuli učenici 5. i 6. razreda jedne bjelovarske osnovne škole.
Video snimka koja je uzburkala javnost prikazuje nekoliko momaka u Kaštelima koji se iživljavaju nad dječakom s posebnim potrebama. Dok su se dvojica “junaka” iživljavali nad žrtvom, druga dvojica su sve to ležerno snimala. Sramotni čin su podgrijali komentari na “društvenim” mrežama, poput onih da će nasilnike (uskoro) likvidirati.
Prije nekoliko godina u Sloveniji su dvojica mladića premlatila 26-godišnjaka, koji je dan nakon toga preminuo. Jedan od zlostavljača iživljavanje je objavio na svom Facebook profilu. Zastrašujući su prizori kao i znatiželja “posjetitelja”, jer je snimka u samo nekoliko sati pregledana preko 230.000 puta. Šutnja bez empatije, osude i pomoći je potpora mržnji i nasilju.
Gdje je krvi, tu si prvi
Sve se više mladih odlučuje živjeti po devizi “gdje je krvi, tu si prvi”. Poznata je činjenica da adolescenti preferiraju ponašanja kojima pomiču granice. Percepcija je sve većeg broja djece i mladih da je zabava bolja što su alkohol i droga dostupniji. Ovu vrstu ljudske znatiželje otkiva latinska izreka: “Što je dopušteno nije zanimljivo, a ono što je zabranjeno, postaje privlačno”.
Zabave poprimaju sve ekstremnije oblike. Najnovija zabava mladih se sastoji od scenarija da učenik legne posred ceste i izmakne tek kad se automobil primakne tik blizu njega. Taj novi trend je potekao s relativno nove kineske društvene mreže TikTok. Sve učestalije se na TikToku pojavljuju “igre” opasne po život. Konkretno, kada se pokaže zeleno svjetlo za vozila, a za pješake crveno tada mladi istrče na cestu i bacaju se na pod i izluđuju vozače. Promatrači – vršnjaci plješću ili se smiju, a prestravljeni vozači strahuju da će neko dijete stradati pod njihovim kotačima. I to zovu novom igrom!? Sve više je takvih primjera destruktivnog korištenja suvremenih tehnologija.
Raniji izazov na istoj mreži je bio Blackout challenge gdje je cilj gušenje do nesvijesti. Skupine tinejdžera pod nazivom XDW-Outsiders izmislile su “sport” kao vrstu showa u kojemu pred vršnjacima u improviziranom ringu tzv. kečeri demonstriraju borilačke vještine. U tome “sportu” mladi priznaju: “Ovo smo preuzeli od vršnjaka. To nije sport i hobi. To je postao naš način života.” Prije nekoliko godina mediji su izvještavali o opasnom trendu kada se tinejdžeri opijaju do nesvjestice. Sjetimo se tragičnog događaja od prije nekoliko godina kada je dječak poginuo od strujnog udara dok je na vagonu snimao selfie.
U Hrvatsku je došla i morbidna igra Plavi kit. Dvadesetjednogodišnji mladić Philipp Budeikin iz Rusije je od prosinca 2016. pritvoren zbog optužbi da sa svojom opskurnom igrom Blue Whale (Plavi kit) navodio najmanje šesnaest tinejdžerica na suicid. Mjesec dana nakon toga dobiva u zatvoru desetke pisma podrške zaluđenih srednjoškolki. I nakon njegova pritvora, skupine koje potiču na samoubojstvo nastavile su se širiti.
Djeca i mladi zrcale sliku odraslih, a problem je u tome što odrasli u tome „ogledalu“ ne žele vidjeti sebe. Mladi se ne osjećaju kao subjekt u društvu pa svoj prostor traže na ulici, u drogama i nasilju kao zabavi ili stilu života.
Današnja su djeca sve sklonija bizarnijim zabavama maltretiranjem vršnjaka, posebno onih koji su po nečemu drukčiji, druge vjere, nacionalnosti, boje kože, s posebnim potrebama… Agresivnost postaje poželjna jer tako dobivaju viši status u skupini. “Pozitivan stereotip” prema vlastitoj skupini stvara se homogenizacijom diskreditirajući druge i drugačije. Bizarnostima se ne nadzire kraj.
Zaključno
Na internetskim stranicama objavljuju se uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari nebrojenih anonimusa, što se naziva “slobodom medija/govora”.
Mi dandanas nemamo sustavne programe prevencije rizičnih ponašanje mladih niti obvezujuće programe kojima bi se minimaliziralo opasne trendove među mladima. Škole su odavna zanemarile odgojnu ulogu. Mladi znaju da moraju pratiti trendove na tzv. društvenim mrežama da bi bili coool, a problem je što stariji smatraju da im ne mogu davati savjete jer se mladi “bolje razumiju u Internet” Zaboravljaju da se oni bolje razumiju u život.. Učitelji se služe izlikama da nemaju dovoljno vremena za odgojne sadržaje, stručno – razvojne službe sve manje rade s učenicima a sve više su zatrpanim administrativnim poslovima, a resorna ministarstva su postali socijalni nojevi nezainteresirani za ova pitanja.
I koga onda od nas odraslih mladi imaju za sugovornike? Tko će s njima raditi na kritičkom mišljenju i preventivnim programima?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
