Prof. Miliša: ‘Odgovorno tvrdim, Slavonci i Baranjci su među najgostoljubivijim ljudima!’

Zašto slavim deset godina dolaska u Osijek, moju oazu mira?

Kada bi se radilo istraživanje o tome gdje su u Europi ljudi najgostoljubiviji, odgovorno tvrdim, Slavonija i Baranja bila bi u samom vrhu.

Na današnji da slavim u srcu Slavonije 10 godina otkako sam došao iz Dalmacije! Tu je sada moj dom i MIR! Zašto nikada nije kasno za nove početke?

U procesu oslobađanja prvi je korak potreba za promjenama. Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne izazove kroz koje prolazimo.

Sami odlučujemo o svojim izborima, kada dignuti sidro, hoćemo li dopustiti da nas određena sredina ili ljudi (za)prljaju. Sebi sam dao zadatak: “Ako me (u)prljaju pomakni se. Što dalje to bolje. Neću biti panj ukopan u zemlju)!

U kojim situacijama bježim

Bježim od situacija na koje ne mogu utjecati ili ih mijenjati.” Od kada sam donio tu odluku mičem se ljudi koji nisu spremni za promjene. Volim biti otvoren i svima kazati što ih pripada, ali i od drugih očekujem isto. Tada ne moram misliti što sam kome rekao. Oni koji taktiziraju stalno misle kome su što rekli. Takvi govore ono što drugi žele čuti. To je put u smoobmanjivanje. Bježim od energetskih vampira, stresnih situacija, onih koji vazda kukaju, kritizera, onih koji glume žrtve, stalno u su problemima, narcisa… Mičem se od svih koji probleme ne vide kao izazove. Dižem sidro onda kad osjetim negative vibre.

Jesmo li spremni za promjene?

Ljudi žive u zabludi da nemaju poticaja za nove početke. Životna iskustva nas upozoravaju da imamo nove izazove te da nikada nije kasno za nove izbore. Edith Eva Eger, u knjizi Izbor konstatirala je da “koliko god naše iskustvo bilo frustrirajuće… uvijek možemo odabrati kako ćemo reagirati. Samo tada počinjemo uviđati da imamo mogućnost izbora“.

Nikad nije kasno za nove početke. Ukopavanjem na jednom mjestu starim(o) u svakom pogledu, fizički, duhovno i emocionalno. Zato nisam i ne želim biti panj. Zašto bacati sidro samo u jednoj luci, osobi…?  Takvi se boje  izazova. Ljudi nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti” (Lou Ann Smith). Oni koji bježe od promjena navode brojne “razloge” svoje neaktivnosti , a zapravo se radi o izgovorima!

Ja upravo na današnji da slavim u srcu Slavonije 10 godina otkako sam došao iz Dalmacije! Tu je sada moj dom, moj stan, adresa stanovanja, moj MIR!

Najveći izazov je ostati svoj i što manje se oslanjati na druge. Rekoh sam sebi: “Očekivanja i čuđenja trebaš sahraniti!” Priznajem, još nisam u ome uspio. Ali, radim na tome!

Od Trogira i Zadra do Osijeka

Iako sam rođen u Trogiru gdje sam imao sjajno djetinjstvo, ja sam mladost svoju, kao što pjesma kaže, Zadru dao. No, moj (rodni) Trogir i Zadar su doživjeli “tsunami modernizma” i sustavno pokopavaju tradiciju i sve ono što su naši stari stoljećima gradili. Duša me boli kako se devastacija prostora i kulturocid širi kao kuga. Iako su brojni vrhunski intelektualci koji žive u Trogiru, od bivšeg rektora sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Ive Babića, uglednog psihijatra Gorana Dodiga, pokojnog mog prijatelja, vrhunskog etnomuzikologa prof. dr. Nikole Buble, i drugih, oni kao da ne postoje u tom gradu.

Neki od velikana Trogira su gotovo ridikulizirani od arogantnih i nekuturnih sumještana. Veću nekulturu u prometu rijetko gdje ćete naći. Predlagao sam i zadnjem gradonačelniku otvaranje prvog fakulteta. Ponudio sam mu gotov elaborat. Prvo je prihvatio, a onda je sve zaboravio. Taj (sdepeovac) nije vrijedan spomena imena! On kao ni njegov partijski drug ex ministar policije koji je zaboravio vrhunskog intelektualca, kojemu ni na sahrani nije došao. O tome sam davno pisao za Vjesnik. Nije uzalud svojedobno jedan biskup u Trogiru kazao: “Neću ti dozvoliti voljeni grade, da moje kosti budu pokopane pod tvoje utvrde.”

Najljepše godine i znanstvenu afirmaciju doživio sam u Zadru. Zadar je uistinu grad ZA DAR. Međutim, (i) tamo sam bezuspješno pokušavao implementirati neke projekte, poput oživljavanja napuštenih škola ili centra za mlade, a kada su se u rektoratu Sveučilišta oglušili na moj prijedloge jačanja jednog dislociranog Odjela, onda sam donio (konačno) odluku da odem. Naravno, bilo je i osobnih razloga, ali to je bio sam zadnji okidač!

(Ne)ostvareni projekti na području Zadra

Zadarska javnost znade da sam na Dugom otoku imao (pilot) projekt revitalizacije dviju napuštenih škola, godinama sam se zalagao da Zadar dobije Centar za mlade. Zadarska županija ima preko 2000 napuštenih školskih objekata. Ništa do dana nisu napravilo po tom pitanju. Što sada radi jedna članica ZD poglavarstva? Pročelnica za kulturu, gđa Bušić ne odustaje da se isti zove Centar za umjetnost, kulturu i  mlade.

Svojim neznanjem i okupljanjem samo istomišljenika oko sebe stvorila je dodatnu zbrku, a meni bi imputirala za opstrukciju otvaranja Centra; meni, koji sam sa suradnicima napisao monografiju “Zašto Zadru treba centar za mlade“, a sve moje argumente sustavno je odbijala! Hvala većini gradskih vijećnika što su poslušali moje sugestije (u nekoliko javnih apela) i nisu dopustili njenu samovolju.

Kada me je nedavno (po ovom pitanju) nazvao gradonačelnik Dukić, rekao sam mu svoje iskrene namjere te ga upitao: “Zašto se sve moje sugestije u Poglavarstvu Grada, vezano uz Centar za mlade uporno odbijaju? Podržava li sve moje argumente koje sam i u medijima objavio te konfuzni naziv novog Centra od pročelnice Bušić? Zar umjetnost nije dio kulture mladih? Koji je pojam nadređen kojemu? Pitao sam ga zašto se djeci nema mjesta u radu budućeg Centra, a mladi iz naziva centra stavljaju na zadnje mjesto. Rekao sam mu da kada uvjeri da je spreman na promjene da će dobiti “zeleno svjetlo” i od vijećnika opozicije. Nisam se više interesirao oko toga jer sve sam napisao u javnim apelima.

Iz Zadra nisam otišao s gorčinom, a(li) ima radosti u tome što me u Zadru pamte (i danas) po mojim iskrenim istupima, kritičkom pristupu, što sam kritizirao, ali i nudio izlaze. Ovdje u Osijeku sam prihvaćen od prvog dana dolaska, nisam doživio niti jednu neugodnost…, a na Filozofskom fakultetu gdje sam zaposlen sve moje inicijative su prihvaćene.

Osijek je grad s najboljim domaćinima, najljubaznijim i najsrdačnijim ljudima

Kada sam iz Zadra odlazio i birao između Splita i Osijeka, izabrao sam Osijek i ni trenutka nisam požalio.

Osijek je grad po mjeri čovjeka. To je grad s najboljim domaćinima, najljubaznijim i najsrdačnijim ljudima. Slavonci su pristojni, najempatičniji i najsolidarniji i najskromniji ljudi. Osijek je grad s vjerojatno najjeftinijom tržnicom, s najrazvijanijem biciklističkim stazama, s fascinantnom šetnicom uz Dravu gdje stari i mladi voze bicikl, grad u kojem je bila i ostala živjeti ideja interkulturalnosti. Osijek je napravio pravu revoluciju na području IT tehnologija. Osječka IT scena je svijetli primjer privatne inicijative, rezultata rada osječkog sveučilišta i poduzetnika – mladih intelektualaca koji su svoje obrazovanje i povoljnije tržišne uvjete iskoristili kako bi Osijek stavili na europsku i svjetsku kartu IT industrije. Uz pomoć javne uprave i sinergije sa Sveučilištem, mladi poduzetnici pokrenuli su niz tvrtki koje su svoj uspjeh polučile i na svjetskom tržištu. U Osijeku se radi zadnje dvije godine kao nigdje drugdje. Prava revolucija u stanogradnji i obnovi Grada.

Kada bi se radilo istraživanje, a ovo govorim kao znanstvenik, o tome gdje su u Europi ljudi najgostoljubiviji, Slavonija i Baranja bila bi u samom vrhu. Oni koji su otišli u inozemstvo  priznaju da je na Zapadu nemoguće naći “lege” i prijatelje. U Osijeku i Županiji možete naći smještaje u kojima vas domaćini drže kao kap vode na dlanu.

Tsunami modernizma je pokopao Dalmaciju. Danas se tamo svodi na to – dođi mi i odi što prije, ali ostavi što više novca. U Slavoniji toga (Bogu hvala još) nema.

Zaključno

Tamo gdje je došao tsunami modernizma (čitaj pohlepe) spaljena je ideja društvenosti. U Bilju pokraj Osijeka vlasnik etno-imanja znakovita naziva Orlov put svojevremeno mi je rekao: “Kad se vratim iz Zagreba uhvati me panika jer mi je Zagreb tako blizu. Nepuna tri sata vozilom do moje oaze mira.”

O autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.

Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.