Profesor Mihajlović Milanoviću: Moli oprost od Boga i hrvatskoga naroda za sve uvrede koje si nanio protekle teške četiri godine

epa04978789 Croatian Prime Minister Zoran Milanovic arrives at EU Summit in Brussels, Belgium, 15 October 2015. EU Heads of State or Government gather to focus on migration. The completion of the Economic and Monetary Union and the state of play on the UK referendum are also topics to be discussed. EPA/LAURENT DUBRULE

Profesor Krešimir Mihajlović dobio je pismo koje SDP šalje po kućama, a odlučio je i on uzvratiti pismom. On je bivši ravnatelj zagrebačke Osnovne škole Petra Zrinskog koji je ostao bez posla jer je na školski pano stavio slike dvojice tada nepravomoćno osuđenih generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Njegov odvjetnik je tvrdio kako je najprije po političkom uvjerenju diskriminiran pri postupku imenovanja ravnatelja, raspisanom u prosincu 2011. Nije izabran, a dobio je i otkaz iako je prije dvaju mandata na dužnosti ravnatelja u toj školi godinama bio u stalnom radnom odnosu kao profesor zemljopisa. Općinskome radnom sudu u Zagrebu zbog toga je podnio tužbe kojima traži utvrđenje i zabranu diskriminacije te poništenje odluke o izboru ravnatelja i povratak na posao.

“Nakon medijskog iživljavanja, na školskoj sjednici sam pod točkom razno želio informirati kolege o novonastaloj situaciji. No, tad su oni pokazali pravo lice. Gospodin Zukanović rekao je da se o tome mora raspravljati jer mu je jedan visoki dužnosnik rekao da se to obavezno učini i tražio je da smjesta skinem plakat, ali ja to nisam htio učiniti! Na to me je dovoljno glasno da svi na sjednici čuju upitao: Gospodine Mihajloviću, jeste li vi ustaša? Počeo je nešto spominjati i Vukovar, pa kako drugi ratni zločinac, Mirko Norac, uskoro izlazi iz zatvora i tome slično. Ja sam mu odgovorio da škola nije mjesto za njegove političke govore jer je Zukanović u Vijeću SDP-a, a pouzdano znam da se o meni govorilo i na Iblerovon trgu. Znam i da je premijer Milanović rekao: ‘Treba maknuti plakate i smijeniti Krešu’, iako me svojedobno molio da mu primim dijete u školu’, tvrdio je ranije Mihajlović.

Evo što je napisao:

“Zorane Milanoviću,

iznenadio si me pismom upućenim članovima moje obitelji i meni osobno. Obraća mi se predsjednik vlade i SDP-a, stranke koja predvodi Koaliciju Hrvatska raste. Prvo što sam se zapitao radi li se o zabuni, ali očito nije. Piše moje ime i prezime i točna adresa stanovanja. Na pismu piše Krešimire, a potpis Vaš Zoran Milanović. A i pismo je ubačeno u moj poštanski ormarić.

Pismo više nego dirljivo, puno brižnosti i suosjećanja kao: „da štitimo slabije, pod uvjetom da se borimo za socijalnu pravdu …” i iskreno priznanje: „Neću Vam lagati, ove četiri godine bile su teške.” Zaista Zorane, bile su teške četiri godine. Razbolio sam se od tumora. Preživio tešku operaciju. Borio se protiv širenja tumora na unutrašnje organe. Borio se protiv svakodnevnih bolova i svaki novi dan zahvaljivao Bogu na milosti što sam otvorio oči, što mi je daje snagu ustati iz kreveta i otići raditi kako bi prehranio svoju obitelj.

A sjećaš li se gdje sam radio? U OŠ Petra Zrinskoga, u Zagrebu, u Krajiškoj ulici. Bio sam ravnatelj škole. Ti i Sanja, došli ste upisati sina, a kasnije ste i doselili u Krajišku. I onda si došao na vlast, ti i SDP. Preko noći postao sam loš čovjek, ratni zločinac kod kojega na ulazu u školu vise slike ratnih zločinaca Markača i Gotovine da pozdravljaju đake za dobro jutro.

A u školi bio je izvješen samo domoljubno intonirani plakat s hrvatskom zastavom, fotografijama Hrvatskih generala Mladena Markača i generala Ante Gotovine i natpis Hrvatski mučenici, od pobjede, preko istine do pravde. Napali ste me medijski, napravili javni linč, a tvoji sitne sluge i sluškinje u sprezi s „moćnicima” Iblerovog trga izbacili me na ulicu, bez posla i prihoda.

I zaista, kažem ti, zaista ne lažeš. Protekle četiri godine bile su teške. Borba za zdravlje protiv tumora, borba protiv loših tumorskih markera, borba protiv svakodnevnih bolova, umora, iscrpljenosti. Borba s ovrhama, prijetnjama banaka da me izbace iz stana van zbog neplaćenih rata za kredit …

Zaista, kažem ti, upoznao sam tvoju i vašu borbu za socijalnu pravdu. I kažem ti ne hvala, zadrži je. A ja ću već polako Zorane, bez tebe, kraju svoga puta, kao i meni draga moja hrvatska sirotinja dragih božjih anđela na nebu, mojih pokojnih prijatelja, za koje si kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata izjavio: „Dali su sve, odnosno život jer drugo nisu imali.”

I sada se sjetim njih Zorane, sjetim se onih davnih devedesetih, slavnih. Sjetim se dana kada su se vrata pakla rastvorila i kroz njih sukljao plamen topova i granata. Komadi rastrganog ljudskog mesa i crijeva visjeli s drveća oko mene, a svinje su žderale umiruće i mrtve. Osjetim smrad ratišta i sjetim se kada je prijatelj pucao u najboljeg prijatelja da mu skrati muke boli rasparanog, gelerima unakaženog, tijela.

Ali i sjećam se Zorane kako je hrvatsko srce talio čelik tenka i gasio oganj pakla. Hrvatsko srce Zorane, hrvatskih vitezova i junaka kakvo ti nikada nisi imao i nećeš imati. Srce puno ljubavi i božjeg mira koje je kucalo za jedinu nam Hrvatsku.

Mnogih mojih prijatelja danas nema. A imali su itekako što dati. Imali su svoje obitelji, žene, djecu, majke i očeve, imali su svoja imanja i svoj dom, hrvatski dom. I najvrjednije, imali su vjeru u Boga, vjeru u svoj hrvatski narod. Imali su srce puno božjeg mira i ljubavi. Imali su srce koje je kucalo za jedinu nam Hrvatsku. To srce je palo za Hrvatsku kojoj si nezasluženo četiri teške godine bio predsjednik vlade i SDP-a.

I zaista kažem ti Zorane, ne, hvala za tvoju brigu za malog čovjeka. Ne, hvala za tvoju brigu za hrvatsku obitelj. Ne, hvala za tvoju brigu za moje poginule prijatelje, hrvatske vitezove Domovinskog obrambenog rata. Ne, hvala za tvoju brigu za moje preživjele prijatelje, invalide. Ne, hvala Zorane za tvoju brigu za udovice mojih poginulih prijatelja. Ne hvala Zorane svemu što ti i SDP, stranka kojoj si predsjednik, nudiš.

Ja siromašni, božji čovjek, domoljub i rodoljub, tebe i takve kao ti ne trebam. Draži mi je križ siromaštva što dao mi je nositi Bog na hvalu i slavu svojega imena. A ti Zorane idi u crkvu Svetog Blaža, crkvu župe u kojoj živiš. Pokaj se. Ispovjedi svoje grijehe. Moli oprost od Boga i hrvatskoga naroda za sve uvrede koje si nanio protekle teške četiri godine dok si bio predsjednik vlade i SDP-a. Spasi svoju grješnu dušu Zorane.

Bog i Hrvati! Za Dom, hrvatski Dom!
Mir i dobro, božji blagoslov tvojoj obitelji.

Zorane, sretan put u ropotarnicu zaborava.

Krešimir Mihajlović, prof.
Zagreb, 5. Studeni 2015.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: fah

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.