Nakon velike pobjede u ratu držim da je ovo najveća pobjeda u „miru“! Po svom značaju i okolnostima u kojima je ostvarena usudio bih se kazati gotovo jednako Važna. Uoči izbora Hrvatska je bila opasno podijeljena na one okrenute budućnosti i zajedništvu i one okrenute avetima prošlosti. Podijeljena do mjere koju karakterizira neprikladna izjava premjera Milanovića , nakon objave rezultata prvog kruga izbora : „ili mi ili oni“. Milanović kao da je zaboravio na svoju premijersku funkciju. Na žalost ne po prvi put. Svaku dvojbu oko toga tko nam je boje državno vodstvo i kuda vodi „pravi put“ Ive Josipovića , razriješio je sam Josipović ponosno naglašavajući ,da u kampanju nije slučajno krenuo sa Trga maršala Josipa Broza Tita . S druge strane, gospođa Kolinda Grabar Kitarović , smireno je naglašavala da se obraća svim građanima Hrvatske da želi biti predsjednica svima . Nastavila je sa tom retorikom čak i nakon Milanovićeve isključivosti izražene sa „ili mi ili oni“.
Pobjedom u ratu iskazali smo svoju vjekovima neostvarenu želju da konačno imamo svoju državu. Gotovo četvrt stoljetna lutanja , usponi i padovi , i teška kriza društva u cjelini , dokaz su da to nikako nije dovoljno. Preostalo je stvoriti državu na dobrobit svih slojeva društva , a ne tek nekolicine pojedinaca , u kojem će najniži slojevi društva moći ostvariti život dostojan čovjeka . Do sada u tome nismo uspjeli, jer smo se nakon rata opasno podijelili ali i stoga , jer su oni koji su stvorili Hrvatsku prije svega branitelji, hrvatski domoljubi gurnuti u stranu, marginalizirani u poslovima upravljanja Hrvatskom i jer su novokomponirani hrvatski korumpirani oligarsi na čelu sa Sanaderom kompromitirali ideju hrvatske državnosti do neprepoznatljivosti. SDP s Milanovićem na čelu nastavio je je razgrađivati Hrvatsku , osim na gospodarskom planu , i ubijanjem nacionalnih osjećaja, destrukcijom nacionalnih interesa. Rezultat – gospodarstvo na koljenima , poplava siromašnih, gladnih, nezaposlenih, i ono najgore vojska razočaranih, beznadnih, bezidejnih, frustriranih građana i političkih dezorijentiranih. Stanje pred izbore to potvrđuje. Upravo stoga je povijesno važna pobjeda ideje dosada jedinog predsjednika -državnika dr.Franje Tuđmana, ideja pomirbe i zajedništva .Različiti ljudi različito će vidjeti značaj ove pobjede gospođe Kolinde Grabar Kitarović. Ja je vidim kao pobjedu optimizma , pobjedu nade i nove šanse za sve nas.
Bojim se i pomisliti što bi bilo s našom Hrvatskom da nismo pobijedili. Kao što je danas svima jasno da u ratu ne bi pobijedili da u njemu nismo bili svi zajedno , tako svima mora biti jasno da nam je zadaća, nakon ove pobjede raditi na dovršenju ideje pomirbe i zajedničke akcije. To međutim ne znači da je ovo kraj , da smo ostvarili konačnu pobjedu . Pobjeda koliko god velika ali s motrišta cilja ovo je tek prva faza. Konačnu pobjedu Hrvatske države moći ćemo slaviti tek kada ostvarimo državu blagostanja, a od toga cilja smo još jako daleko. Ovom pobjedom smo , kao što je predsjednica tijekom kampanje naglašavala odredili tek pravac kojim ćemo kročiti u budućnost, do konačne pobjede. To pak znači da nas čeka čitav niz mjera koje predstavljaju conditio sine qua non moderne Europske Hrvatske, države blagostanja.
Najkraće, „lijevi“ moraju osuditi komunistički totalitarni režim i odreći ga se bez dvojbe i fige u džepu, te se ispričati za zločine Partije i njenog totalitarnog režim, čiji su sljednici , te obiteljima žrtava tog režima.
Na „desnima“ je da to prihvate. Tada slijedi postizanje nacionalnog konsenzusa, oko sustava vrijednosti (nacionalnih svetinja) temeljenog na tekovinama Domovinskog rata i dinamiziranje razvoja države i društva k pluralnoj demokraciji, na načelima vladavine prava i poštivanju temeljnih ljudskih prava. Sve to mora biti obavljeno uz poštivanje Europskih rezolucija o osudi i demontaži komunizma pa i na razini političke simbolike . Titova bista iz ureda predsjednika RH mora u kontejner taman da ju je izradio Dušan Đamonja ili neka si ju u dnevni boravak odnese Ivo Josipović.
Jednako tako država najžurnije mora obeštetiti svoje građane te im vratiti imovinu oduzetu u vrijeme bivšeg režima uključujući crkvenu. Demokracija se ne može niti smije graditi na imovini opljačkanih sugrađana za vrijeme komunizma jer je to suprotno načelu vladavine prava i temeljnim ljudskim pravima . Morat ćemo se zahvaliti svima onima , vjerujem malom broju onih ,koji neće moći ili neće htjeti prihvatiti novo formirani sustav vrijednosti.
U službi toga mora biti provedena i lustracija, no ne kao mjera osvete zbog onoga što se činilo u prošlosti , već kao nužna mjera uklanjanja onih koji bi mogli smetati u izgradnji Hrvatske budućnosti. To pak ne znači da će počinitelji zločina u prošlosti ostati nekažnjeni. Nikako! Bilo bi to suprotno moralu društva , načelu vladavine prava i opravdanim očekivanjima obitelji žrtava komunizma. No, taj posao nije na državnoj upravi, niti je to posao izvršne vlasti. Taj posao mora obaviti hrvatsko pravosuđe , koje mora početi funkcionirati kao Hrvatsko, a ne regionalno i ne rukovođeno dnevno političkim kriterijima . Jednako važno je ukloniti povijesne falsifikate i buduće generacije odgajati na tekovinama Domovinskog rata. Zajedno sa tim učinit sve što je nužno da se u narodu podigne razina svijesti o tome što se uistinu dogodilo za vrijeme komunističkog režima i koju je cijenu hrvatski narod platio, kako više nikada u hrvatskom narodu ne bi bilo potrebe o tome raspravljati. Revidirajmo prošlost i apsolvirajmo je jednom zauvijek ali ne na osnovama koje su nam drugi propisivali.
I konačno Hrvatska politika, u budućnosti mora prestati funkcionirati kao poligon dviju „lijevih“ i „desnih“ netrpeljivih političkih opcija i početi djelovati kao dvije srodne ali različite političke opcije koje izvan izbornih kampanja djeluju isključivo za dobrobit naroda. Dosadašnja praksa daje nam za pravo kazati da smo u kampanji već gotovo dvadeset i pet godina. To mora prestati! Demokratski je nakon izbora, da poraženi čestita pobjedniku i tijekom mandata djeluje kao opozicija u dobroj vjeri čineći sve da vlast bude uspješna na dobrobit građana. To je međutim gradivo iz predmeta demokracija , koje naši političari tek moraju savladati Osim toga , nisam siguran kako će Zoran Milanović i njegovi ministri prihvatiti predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović nakon ratoborne izjave „ili mi ili oni, naročito u kontekstu činjenice da su pobijedili „ONI“. Bojim se njegova karaktera , a naročito taštine. Naravno, ne bojim se za sebe . Bojim se za „njega i njegove“ jer Hrvatska je puna frustriranih, a oni iskušavaju njihove granice!Stoga budimo oprezni optimisti i nastavimo dalje sve do konačnog političkog preslagivanja nakon parlamentarnih izbora . Hoćemo li i na te izbore izići pod imperativom „ILI MI ILI ONI“ ili predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u vremenu koje nam preostaje može učiniti čudo i pripitomiti političkog mustanga Zorana Milanovića, ostaje da se vidi!
Već dugo vremena Hrvatsku vidim kao dvije ekipe koje povlače uže, čas lijevo čas desno, ali nimalo naprijed . Vjerujem da je došlo vrijeme da obje ekipe uhvate uže na jednoj strani , okrenu se prema naprijed i snažno povuku prema ujedinjenoj, europskoj Hrvatskoj.
