U Pakracu su 1. ožujka 1991. godine srpski pobunjenici postavili barikade. Te je noći s 1. na 2. ožujka 1991. oko 3 sata ujutro na barikadi zaustavljen civil iz sela Levinovac pokraj Virovitice koji je putovao prema Pakracu. Na sjevernom ulazu u grad (Zukva) srpski pobunjenici su ga zaustavili, ranili u ruku i vratili u selo Badljevina. Taj događaj bio je povod za intervenciju specijalaca.
Dva sata kasnije, specijalne postrojbe iz Bjelovara dolaze u selo Badljevina i kreću prema Pakracu. Pratio ih je bager koji je trebao raskrčiti barikade i put do Pakraca. No specijalci su probili barikade sami i oko 5:45 već su bili u Pakracu. Prvo su ušli u praznu zgradu Općine, a zatim, bez otpora, i u zgradu Policije u kojoj također nije bilo nikoga. Postalo je jasno da je pobunjenicima dojavljeno da dolaze specijalci.
Srpski pobunjenici su se povukli u povišene dijelove grada – Vinograde i Gavrinicu, te sela Šeovica i Japaga.
Specijalne postrojbe rasporedile su se na području općine i policije. U 9 sati ujutro srpska paravojska počela je pucati na Policijsku postaju i Općinu s okolnih brda. Specijalci su uzvratili, a sve završava nakon nekih pola sata kada dolazi JNA. Poslije pucnjave dolazi i specijalna jedinica iz Lučkog pod vodstvom Mladena Markača. Također, oko 10 sati iz Čazme dolazi Stjepan Kupsjak koji je postavljen za novog načelnika PP Pakrac jer se dotadašnji načelnik Jovo Vezmar, zajedno s pomoćnikom Brankom Pavićem, pridružio pobunjenicima i povukao na polože izvan centra grada.
Uhićene su 32 osobe pod sumnjom da su sudjelovali u pobuni te su prebačeni u policijsku postaju u Bjelovaru radi ispitivanja. Tijekom dana, hrvatski specijalci stavili su pod nadzor ulaze u grad te su često pri kontroli vozila u automobilima pronalazili oružje. U Lipiku je zaustavljen i dr. Jovan Rašković, koji je putovao za Jasenovac.
U 14 sati u policijsku postaju dolazi nekoliko oficira JNA, među kojima i general Dobrašin Praščević (načelnik Štaba V. vojne oblasti), a u 16 sati dolaze i Stjepan Mesić (potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Vlade RH) i Slavko Degoricija (predsjednik Vijeća općina Sabora RH).
Na sastanku nije dogovoreno ništa konkretno, osim nastavka sljedeći dan. Nakon što su visoki predstavnici otišli, oko 18 sati s okolnih brda počela je pucanjava po gradu, hrvatske su postrojbe uzvraćale vatru te su tri branitelja bila ranjena.
O događajima u Pakracu srpski su mediji izvješćivali potpuno netočno. Beogradske „Večernje novosti“ pišu o “masakru srpskog naroda u Pakracu, mitraljeskom gnijezdu u zvoniku katoličke crkve i ubojstvu pravoslavnog svećenika”, a u istim novinama Veljko Džakula je izjavio kako su hrvatski specijalci upali u klopku te kako su ih sve mogli pobiti da su htjeli. „Politika ekspres“ piše o 11 mrtvih, a titogradska „Pobjeda“ o 40 mrtvih i desetine ranjenih.
Zanimljiva je izjava jednog pakračkog Srbina objavljena taj dan u „Borbi“: „To o ugroženosti, to su priče. Nitko nije bio ugrožen. Jednostavno, uzrok su (hrvatska) zastava i grb. Samo to, i to neće ostati ovdje. Kad – tad ćemo ih skinuti. Kako su oni postavili, tako ćemo mi skinuti“.
Nakon ovih događanja, situacija se smirila, vjerojatno zbog zakazanog sastanka, o kojemu nešto više sutra. Ipak, pobunjenici pribjegavaju puno podmuklijem načinu ratovanja – terorističkim akcijama, koje će u Pakracu postati svakodnevne sve do općeg napada na grad 19. kolovoza 1991. Ova događanja u Pakracu 1. i 2. ožujka 1991. s pravom se smatraju početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj jer se ovdje dogodio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih snaga sa srpskim pobunjenicima.
 srpski pobunjenici su ga zaustavili, ranili u ruku i vratili u selo Badljevina. Taj događaj bio je povod za intervenciju specijalaca.){kind=link}