Povjesničar Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest objavio je u Časopisu za suvremenu povijest pregled biografije Mike Špiljka autora Hrvoja Klasića, o kojoj je Narod.hr već pisao.
> Revizija komunističke prošlosti: Klasić Špiljka predstavlja kao državnika
Barićeva analiza razotkrila je Klasićevo nepoznavanje događa o kojima piše, nedostatak odgovarajuće metodologije te stalno iznošenje ničim potkrijepljenih tvrdnji.
Donosimo tri kratka izvatka i preporučamo našim čitateljima da pročitaju cijeli pregled.
“Dakle, ne temeljeći to na izvorima, nego na svojem „čitanju” Špiljakovih misli, Klasić ga je zapravo pretvorio u provincijalca koji je bio dovoljno oportunist i karijerist da napreduje, da drži visoke funkcije, da ima miran život (dok druge trpaju u zatvor) i da s Titom ide na ljetovanje, u lov i na proslave nove godine. Sve to zapravo ne govori ništa o samom Špiljaku, ali govori o Klasićevoj „metodologiji” i načinu razmišljanja…”
“Posebno je zanimljivo kako Klasić analizira provedbu jugoslavenske komunističke represije u gradu Zagrebu neposredno nakon rata, točnije tko je za nju bio „zapovjedno odgovoran”. To je Klasiću važno jer je junak njegove knjige, Špiljak, tada bio na čelu zagrebačke partijske organizacije. Zato Klasić ne zaboravlja naglasiti da su prvih „nekoliko dana” nakon ulaska komunista u Zagreb u njemu glavnu riječ vodili Komanda grada, odnosno pukovnik Većeslav Holjevac, i Ozna pod vodstvom Marijana Cvetkovića (str. 87). A Cvetković se, kako nas ne propušta obavijestiti Klasić, „nikada” nije „konzultirao” s partijskim rukovodstvom u gradu, pa tako ni sa Špiljakom, nego ih je samo „informirao” o aktivnostima Ozne. To ipak, priznaje Klasić, ne znači da se ostali „nisu slagali s poduzetim radnjama”. A jasno je da su se slagali, doda-je Klasić, jer su ostaci ustaša i reakcije i dalje povremeno pružali otpor (str. 93–94).Dakle, prema Klasiću, čini se da je komunistička represija nad poraženim snagama bila manje-više „osveta” ili/i kazna za zločine i kolaboraciju tijekom rata. Osim toga, ustaški ostaci nastavili su pružati otpor i nakon završetka rata, pa prema tome, ako je nova vlast bila oštra, imala je za to dobre razloge. To bi, čini se, bilo nekakvo Klasićevo šire objašnjenje tih događaja. O tome da je represija bila važan element revolucionarnoga preuzimanja vlasti i preobrazbe društva po mjerilima komunista baš i ne piše…No, kada se problemu pristupi konkretno, kada se postavi pitanje eventualne odgovornosti Špiljaka za likvidacije u Zagrebu neposredno nakon ulaska Jugoslavenske armije, Klasić će zaboraviti širu „kontekstualizaciju” i svu odgovornost strpati na leđa Holjevca (Armije) i Cvetkovića (Službe). Neka se oni u bespućima povijesne zbiljnosti pred nekim surovim sudištem za komunističke zločine opravdavaju što su radili u Zagrebu u svibnju 1945., važno da Špiljak nikada o tome nije bio „konzultiran”. Pa nije li Partija osnovala i tu Armiju i tu Službu za važne revolucionarne zadatke i nije li Špiljak bio poslušan vojnik Partije?Metodologiju Špiljaku „ne pakovati” Klasić prakticira i kasnije. Kada on misli da je Špiljak napravio nešto „dobro”, to će istaknuti. Kada je riječ o nečemu što možda „nije dobro”, onda Špiljak nije ni luk jeo ni luk mirisao. Primjerice, što se tiče uklanjanja spomenika bana Jelačića sa središnjega zagrebačkog trga, s time Špiljak nije imao nikakve veze, sve se to rješavalo na višim razinama i on o tome uopće nije odlučivao (str. 101)”
“U uvodu će Klasić napisati da je Špiljak kao funkcionar u socijalističkoj Jugoslaviji svojim „jednostavnim izražavanjem” pridobio „simpatije” jugoslavenskih radnika, koji su u njemu „prepoznali iskrena borca za svoje interese” (str. 10). Ostaje nejasno na temelju kojih izvora Klasić ovo tvrdi. Kako on zna što su jugoslavenski radnici „prepoznali” u Špiljaku? Jesu li uopće išta prepoznali u njemu? Primjerice, da su zagrebački Vjesnik ili beogradska Politika proveli anketu među radnicima o popularnosti društveno-političkih radnika i da su rezultati te ankete pokazali Špiljakovu popularnost, ili da je primjerice Savez sindikata Jugoslavije proveo nekakvu anketu koja bi pokazala da radnici Jugoslavije imaju velike simpatije upravo prema Špiljaku, i da je takve izvore Klasić citirao, onda bi njegova tvrdnja imala nekakva temelja. Ovako je riječ o proizvoljnom Klasićevu pisanju…”
Analizu u cijelosti čitajte OVDJE:
https://hrcak.srce.hr/ojs/index.php/casopis-za-suvremenu-povijest/article/view/10459/5588
