Osumnjičeni za sudioništvo u okrutnom ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu pokraj Münchena konačno su došli pred lice pravde 17. listopada prošle godine. No, javnost, i hrvatska i svjetska, ostala je zatečena sredinom prošle godine kada je postalo jasno do kuda su bile spremne ići hrvatske političke elite kako se optužene ne bi izvelo pred lice pravde. Od neslavnog ‘lex Perković’, do pokušaja izmjene Ustava Republike Hrvatske i sukoba s Europskom unijom.
“U istočnoj i jugoistočnoj Europi iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarha, koji je preuzeo vlast nad državama, strankama i medijima”, upozorio je tada ugledni Frankfurter Allegemeine Zeitung.
Slučaj Đureković i aktualno suđenje u Münchenu za Hrvatsku javnost važni su stoga ne samo radi pravde za Stjepana Đurekovića i razotkrivanja kako je djelovao represivni sustav bivše Jugoslavije, već i za suočavanje sa stvarnošću da i danas, u demokratskoj Hrvatskoj, netko skriva zločine i kriminal počinjene u bivšoj državi, a netko, po svemu sudeći i danas od tih zločina ubire profit. Mnogi polažu nade kako će aktualno suđenje u Njemačkoj imati svoj pravni epilog i u Hrvatskoj, te da ćemo se konačno suočiti s našim ‘kosturima iz ormara’, koji čini se još drže u svojim rukama važne konce u našoj državi.
Sudski proces Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću, koji su osumnjičeni da su kao djelatnici komunističke tajne službe sudjelovali u ubojstvu Đurekovića, pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu, zbog novih dokaza i širenja istrage već je produživan – po posljednjoj najavi suda trebao bi trajati do prosinca ove godine. No nije isključeno da će se postupak protegnuti i na početak 2016. godine.
O dosadašnjem tijeku suđenja, najvažnijim trenucima, o tome što nas dalje očekuje u procesu, ali i poteškoćama s kojima se susreće odvjetnički tim Gizele Đureković, sutužiteljice u ovom procesu, uoči nastavka procesa u Münchenu (koji se nastavlja ročištem u ponedjeljak, 23. ožujka) razgovarali smo s odvjetnikom Sinišom Pavlovićem iz odvjetničkog ureda Pavlović&Pavlović.
Možete li istaknuti najvažnije trenutke dosadašnjeg sudskog postupka?
Teško je u dosadašnjem postupku izdvojiti nešto kao najvažnije, ali istaknuo bih velik broj novih dokaza koje su prikupili poznati publicisti Bože Vukušić i Roman Leljak. Radi se o većem broju dokumenata, video i audio zapisa, te, posebno, o gotovo svim pravilnicima kojima je bio uređen rad Udbe u bivšoj Jugoslaviji. Sve to je rezultat više od dvadeset godina strpljivog, kontinuiranog i iznimno vrijednog rada Bože Vukušića i njegovih kolega iz Slovenije Romana Leljaka Igora Omerze koji su sve te godine proveli u arhivima i razgovorima sa svjedocima. Veći dio te dokumentacija predan je sudu, trenutno se obrađuje i prevodi te će uskoro biti predmet rasprave na sudu. Ostaje još dio dokumentacije koju očekujemo da će Roman Leljak predati tijekom svojeg svjedočenja sredinom svibnja. Ta dokumentacija i općenito novi dokazi daju puno jasniji uvid u sustav i metode djelovanje Udbe, posebno u dijelu koji se odnosio na fizičke likvidacije protivnika političkog režima bivše Jugoslavije.
Na posljednjem ročištu u Münchenu sudac Dauster kazao je kako dvoje svjedoka ne želi svjedočiti zbog toga što im prijeti kazneni progon u Hrvatsko. Sudsko vijeće je zatražilo mišljenje uglednog međunarodnog Max Planck Instituta, te nije isključeno da će intervenirati i Njemačka – država i diplomacija. Kako ocjenjujete djelovanje DORH-a u ovom slučaju?
Iako nemamo baš nikakvih, pa ni najmanjih simpatija za Vinka Sindičića kao osobu, moram reći da je priča s DORH-om u cijelom ovom slučaju, pa posebno i u slučaju kaznenog progona Vinka Sindičića i potencijalnog kaznenog progona svjedokinja Jelene Vitezice i Marie Rodriquenz, vrlo kompleksna i ima cijeli niz činjeničnih, pravnih, pa i političkih konzekvenci. S naše strane, samo se nadamo da nije ponovno riječ o postupanju DORH-a sličnom onom kakvo smo imali prilike vidjeti tijekom postupaka po europskom uhidbenom nalogu za Mustača i Perkovića koji su se u Hrvatskoj vodili početkom prošle godine. Tada smo samo zbog izuzetno kvalitetnih odluka Županijskih sudova u Zagrebu i Varaždinu, te Vrhovnog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske prošli bez još ozbiljnijih posljedica za Republiku Hrvatsku.
Na vaš zahtjev sud će putem međunarodne pravne pomoći tražiti od Srbije dokumente za koje su prvo tvrdili da su nestali, kako bi se kasnije utvrdilo da su u posjedu srbijanske BIA-e. Kakav je daljnji postupak?
Postupak međunarodne pravne pomoći reguliran je međunarodnim ugovorima zaključenim na multilateralnoj razini, dakle između više država, ali i bilateralno, između dviju država. Pojednostavljeno rečeno, pravosudno tijelo jedne države, u ovom slučaju Visoki zemaljski sud u Münchenu, temeljem važećeg međunarodnog ugovora, diplomatskim kanalima, upućuje zahtjev nadležnom tijelu druge države za pribavljanje određenih dokaza, saslušanje svjedoka, uručenje poziva i sl. koje onda, temeljem svojih obveza iz međunarodnog ugovora, provjerava je li udovoljeno svim uvjetima iz ugovora i, ako jest, pruža pomoć državi koja je pomoć zatražila.
Kao i uvijek kada su u pitanju odnosi dviju ili više država i međunarodno pravo, stvari imaju pored pravne i političku pa i cijeli niz drugih dimenzija. Zato će biti zanimljivo za vidjeti kakav će odgovor dati Srbija nakon što je postalo jasno da se traženi dokumenti nalaze u Srbiji i nakon što ih je njemački sud zatražio.
Tijekom ovog suđenja dogodilo se nešto što se događa iznimno rijetko u demokratskim društvima – pretraga odvjetničkog ureda. Zašto je sud smatrao potrebnim naložiti takvu pretragu?
Suštinski, Krunoslav Prates,postupajući očigledno pod utjecajem i u dosluhu s obranom Perkovića i Mustača, svojim iskazom na suđenju Perkoviću i Mustaču nije sudu ostavio puno izbora. Prates je, nakon niza svojih izjava kojima je u istrazi i u sudskom postupku višekratno jasno izjavio da je predao ključ od garaže Perkoviću, naime odlučio promijeniti svoj iskaz i zanijekati predaju ključa. Uz to je dodao da je on to govorio svojim odvjetnicima i tijekom suđenja ali da su mu oni savjetovali da o tome šuti jer mu nitko neće vjerovati ako promijeni svoj iskaz.
Prema njemačkom pravu, sud je dužan svaki, pa i najnevjerojatniji navod svjedoka dodatno provjeriti, pa je to učinjeno i u ovom slučaju. Za pretpostaviti je da se sud odlučio na pretragu kako bi se izbjegla svaka eventualna manipulacija dokumentacijom, te je još dodatno i pozvao Pratesove odvjetnike kao svjedoke. Jedan od njih već je svjedočio, potpuno zanijekao sve Pratesove navode, a svjedočenje drugoga očekuje se sljedećeg tjedna. Ako se ne dogodi neko zaista veliko čudo, rezultat cijele te priče mogao bi biti vrlo ozbiljan za samog Pratesa. Ako se potvrdi da je cijela ta njegova predstava pred sudom bila lažna, lako bi mu se moglo dogoditi da zaboravi na uvjetni otpust iz zatvora u dogledno vrijeme, ako ikada.
Što smatrate da je razlog ubojstva Stjepana Đurekovića?
Prerano je za govoriti o tome. Pitanje razloga ili motiva ubojstva je jedno od glavnih pitanja sudskog postupka i tek na kraju cijelog postupka sud daje odgovor na to pitanje zajedno s odgovorima o postojanju ili nepostojanju krivnje optuženika, okolnostima počinjenja i o primjerenoj kazni u slučaju osude. Do tada, svaki od sudionika u postupku ima različite teze i teorije u koje pokušava uvjeriti sud i predočiti dokaze za to. Prema optužnici, uz opći okvir politički motiviranog ubojstva, neposredni motiv za ubojstvo Stjepana Đurekovića usko je povezan s političko-koruptivnim kriminalom u INI osamdesetih godina prošlog stoljeća u koje su bili umiješani sinovi najviših tadašnjih političkih rukovodilaca SR Hrvatske. Nakon šest mjeseci suđenja optužnica je i dalje vrlo čvrsta jer postoji cijeli niz dokaza koji je vrlo snažno podupiru.
Što još možemo očekivati od procesa pred nama?
U ovom trenutku teško je predvidjeti što se još može očekivati. Prema rasporedu suđenja postupak bi trebao trajati do kraja ove godine, s tim da je moguće, pa čak i izgledno da suđenje debelo zađe i u slijedeću godinu. Već ova činjenica govori o tome koliko još novosti možemo očekivati do kraja postupka, posebno imamo li u vidu da sam sud i sudionici u postupku i dalje istražuju cijelu priču i slijede određene tragove koji se pojavljuju sa svakim novim svjedočenjem i svakim novim dokumentom u sudskom spisu.
Za javnost možda tek sad dolazi najzanimljiviji dio suđenja. Uz izvođenje najavljenih materijalnih dokaza, svoje iskaze bi trebao dati još cijeli niz svjedoka i vještaka koji bi svojim iskazima trebali pomoći sudu da dobije potpunu sliku o ubojstvu Stjepana Đurekovića, ali i da u najvećoj mogućoj mjeri razgrne maglu koja se već desetljećima sasvim namjerno pušta oko ovog i niza drugih slučajeva ubojstava hrvatskih emigranata u inozemstvu.
Spomenuli ste da će suđenje potrajati najmanje do kraja ove godine. Kako se snalazite s velikim financijskim troškovima koje traži sudjelovanje na suđenju?
Teško i svakim danom sve teže. Zapravo nedostatak novca jedini je zaista ozbiljan problem koji mi u ovom postupku imamo. Javnosti su poznate procjene da obrana u ovom predmetu košta oko milijun eura po optuženiku. Mi o takvim iznosima možemo samo sanjati i nedostaje nam novac za neke sasvim elementarne stvari. Novac kojima bismo zaposlili nekoliko ljudi za istraživanje arhiva, organiziranje dokumentacije, prijevode dokumenata, izrade sažetaka i sve ono što sada obavljamo odvjetnica Zrinka Pavlović i ja. Naravno da tih novaca nema ni gospođa Gizela Đureković niti mi, a bez obzira na zlonamjerne komentare koji se ciljano plasiraju u medijima. To su one poznate priče kojima podmeću ukradeni tankeri nafte i milijuni u raznim valutama razasuti po opskurnim bankama diljem svijeta kojima je cilj reći da Stjepana Đurekovića, kao, eto, notornog lopova i nije bilo šteta ubiti.
Ne smijem nikako propustiti reći da nam je velika pomoć to što njemačka država plaća odvjetničke troškove našeg njemačkog kolege i što nam je jedan dragi prijatelj dao besplatno na korištenje jedan mali stančić u Munchenu. Bez te pomoći naše učešće u postupku uopće ne bi bilo moguće i zato smo im iznimno zahvalni.
Za sada nekako krpamo, naporno radimo, štedimo na troškovima gdje god možemo, pa dok financijski i fizički izdržimo. Kad više ne bude išlo barem će nam ostati utjeha da smo napravili sve što se u takvim uvjetima moglo i dalo napraviti.
Najčešće se ističe povijesna dimenzija ovog slučaja, no ovaj slučaj osim povijesne istine, te zadovoljštine obitelji i prijateljima ubijenog – ima i svoje značenje i za sadašnjost i budućnost Hrvatske. Koliko je važan mogli smo naslutiti kada je donesen Lex Perković i kada su pokušane izmjene Ustava ne bi li se spriječilo izručenje osumnjičenih za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića. Možete li nam nešto više o tome reći?
Mi koji radimo na ovom predmetu svjesni smo svih njegovih današnjih političkih implikacija, pa i implikacija, kako ste rekli, na budućnost Hrvatske. Ali to je dio priče kojeg se u tijeku ovog postupka sasvim namjerno klonimo koliko god je to moguće. Ne zato što tih implikacija ne bismo bili svjesni, zato što o tome ne bismo imali svoje mišljenje ili zato što nas to ne bi zanimalo, već zato što svako politiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića objektivno odmaže sudskom postupku i utvrđivanju istine. Sudski postupak za svako ubojstvo, pa i za ubojstvo s očiglednim političkim motivom, polazi uvijek od jedne jednostavne istine: I tada i sada bilo je zabranjeno ubiti čovjeka bez pravednog suđenja. Nitko, ali baš nitko nema pravo samovoljno oduzeti ljudski život, a posebno ne u sačekuši, s ispaljenih 5 metaka u leđa, s ispaljenim šestim metkom u zatiljak u času kad žrtva već leži potpuno nemoćna u lokvi krvi i uz završno masakriranje mesarskom sjekirom. Politika koja bi to i takvo ubojstvo mogla na bilo koji način samo i pokušati opravdati, u svoj svojoj biti je duboko nehumana i posve neprihvatljiva.
Kako ocjenjujete praćenje suđenja u hrvatskim medijima?
Ukratko rečeno: moglo bi i puno bolje. Svjesni smo da je besparica svugdje, znamo da mediji financijski ne stoje baš sjajno i teško je očekivati da će sudnica biti uvijek puna novinara iz Hrvatske. Ali istina je da se i u postojećim uvjetima dalo napraviti puno više. A o tome što pojedini mediji prenose ili prešućuju o suđenju, ne bih komentirao. To je stvar svakog novinara i svakog urednika i njihove profesionalne savjesti. Kao i njihovih čitatelja.
Na kraju, jučer je Vlada RH donijela dvije odluke povodom vašeg zahtjeva za uvid u dokumentaciju državnih tijela SR Hrvatske, a za potrebe sudskog postupka. Kako komentirate najnovije odluke?
U ovom času, dok ne primimo te odluke Vlade RH zajedno s detaljnim popisima gradiva za koje je dopušten uvid, prerano je za neki detaljniji komentar.
Nažalost, ono što je već sad moguće zaključiti, iz samih materijala dostupnih na internetskim stranicama Vlade, jest da nam je dopušten uvid u jedan, vjerojatno manji dio, traženog arhivskog gradiva ali ponovno po sistemu Crvenkapice, kako smo to već doživjeli u slučaju Udbinog osobnog dosjea Stjepana Đurekovića. Znači vjerojatno ćemo ponovno u ruke dobiti dokumente u kojima su sva imena i drugi osobni podaci izbrisani, ukratko jednu bajku s kojom na suđenju malo što možemo početi.
Zanimljiv je i onaj dio odluke Vlade RH u kojoj se navodi da arhivsko gradivo koje nije predano Hrvatskom državnom arhivu i za koje se samo djelomično navodi gdje se uopće nalazi. Iz same odluke vidljivo je da su dokumenti Sabora još uvijek u pismohrani Hrvatskog sabora, dok ostaje nejasno gdje se nalaze dokumenti Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, tijela zaduženog za usmjeravanje rada i nadzor tajnih službi, te dokumenti Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske odnosno tadašnje hrvatske vlade.
No, ponavljam, vidjet ćemo kad, preko Hrvatskog državnog arhiva, primimo te odluke i odlučiti treba li i, ako treba, što treba još poduzeti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
