Naslovnica srbijanskih novina, kao i jučerašnjih srpskih Novosti vrišti: „Belgija osudila tri naša bezbednjaka!“. Naime, belgijski sud donio je presudu kojom proglašava krivim trojicu Srba: Veselina Vukotića, Andriju Draškovića i Božidara Spasića. Oni su po nalogu jugoslavenskih komunističkih tajnih službi ubile 1990., pred sam raspad Jugoslavije, Envera Hadrija. Hadri je bio humanist i borac za demokratizaciju Jugoslavije, kao i predsjednik Odbora za zaštitu ljudskih prava na Kosovu. Kazne za ovu trojicu pripadnika jugoslavenskih komunističkih tajnih službi biti će izrečene naknadno.
Jugoslavenski agenti osuđeni u Belgiji zbog ubojstva kosovskog aktiviste 1990.
Udbina ubojstva – zašto stvari ne rješava država nego privatne tužbe?
I ovog puta, kao i u slučaju Perković-Mustač, riječ je o privatnoj tužbi koju je podnijela Hadrijeva kćerka Teuta, što govori da sve zemlje bivše Jugoslavije štite ubojice i nalogodavce koje je Jugoslavija činila diljem svijeta. U tim zemljama je jednostavno toliko jaka ostavština bivših struktura da si ne pomišljaju progoniti takvi zločinci niti napraviti nužno potrebna lustracija.
Još je zanimljivije da osuđeni komunistički agenti Veselin Vukotić i Andrija Drašković kriminalci europskog ranga koji su istovremeno radili za jugoslavenske tajne službe kao egzekutori političkih protivnika. Treći osuđeni – Božidar Spasić – bio je visoko rangirani obavještajac jugoslavenskih tajnih službi (SDS ili UDBA), a osuđen je kao organizator u ubojstva.
Hrvatske putovnice u rukama srbijanskih kriminalaca i Udbinih ubojica
Srbijanski kriminalci su šakom i kapom dobivali lažne hrvatske putovnice. Tako je Udbin ubojica Veselin Vukotić uhićen je 2006. u Španjolskoj s hrvatskom putovnicom na ime Ludvig Bulić. Iako nikada nisu stekli državljanstvo, hrvatske putovnice imali su svi koji su nešto značili u srbijanskom podzemlju: Milorad Luković Legija, Sretko Kalinić, Vladimir Milisavljević Budala, Veselin Vukotić, Luka Bojović, Stanko Subotić Cane, Ratko Knežević Crnogorski narkobos Darko Šarić i najbliži suradnici između ostalog su se koristili hrvatskim putovnicama. No, priča o lažnim (odnosno pravim) putovnicama koje posjeduju oni bez državljanstva puno je šira i uključuje i mnoge aktere iz Hrvatske.
Tko je ikada proveo istragu o ovom teškom kriminalu i šteti za Hrvatsku kao što se revno provodi kada se treba pronaći tko je zapalio srpsku zastavu u Kninu ili vikao Za dom spremni na utakmici?
Drugog ubojicu Andriju Draškovića se povezivalo s Arkanovim likvidacijom, pa nakon što je bio pokušaj ubojstvo došao gdje bi drugdje nego u – Hrvatsku. Često je boravio u Opatiji, mjestu Kvarnerske rivijere, za koju se inače zna da su Udbini egzekutori dolazili u „mirovinu“, te im je država otvarala velike restorane kao nagradu za „vjernost“.
Prošle 2015. je uhićen u Splitu zbog međunarodne tjeralice u svezi ovog ubojstva u Belgiji, ali je pušten uz jamčevinu od 100.000 eura. Naravno, poslije toga je nestao i nije bio izručen u Bruxelles. Mnogi hrvatski mediji su izvještavali da je Andrija Drašković „srpski biznismen koji je nestao iz Splita“.
Da li je tko zatražio odgovornost onih koji su pustili iz zatvora Andriju Draškovića ili je opet bilo važnije što je Torcida vikala Mariću ili tko je na rivi vikao na gay prideu?
Andrija Drašković bio je povezan s Hrvatskom i preko slučaja Đureković: kad je bio uhićen u Frankfurtu zbog šverca cigareta, njemačkim tužiteljima je ispričao da je Josipu Perkoviću nalog za ubojstvo dao Stane Dolanc i da je Perković za ubojstvo angažirao Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Glišku. Ova dvojica su također kriminalci koji potječu iz obitelji čiji su roditelji bili „oficiri JNA“. Opće je poznato da su se djeca srbijanskih oficira JNA često bavila kriminalom (i to na visokoj europskoj razini), a da su mnogi od njih radili kao egzekutori nepoćudnih Hrvata i Albanaca u inozemstvu. Istovremeno, kroz sport su bili uključeni u Udbine aktivnosti kao Arkan u Zvezdi ili Drašković u Partizanu. Slična situacija je i danas među navijačima u Srbiji. Navijačke skupine Delije i Grobari pune su i danas kriminalaca i policijskih doušnika, za razliku od hrvatskih navijačkih skupina, a zauzvrat djeluju „slobodno“ u svijetu kriminala poput droge, šverca oružja, reketarenja itd.
2006. izjavio je da se u Hrvatskoj osjeća kao kod kuće .
Hoće li novi premijer Plenković „otvoriti vrata“ da se istraže barem neki od ovih slučajeva, zbog kojih (lažne putovnice) imamo i vize za neke zemlje, te kroničan nedostatak povjerenja ljudi u hrvatsko pravosuđe i društvo u cjelini?
