Brojne su ubijene hrvatske obitelji i djeca tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a o njima nitko ništa ne zna. O njima ne pišu novine, ne snimaju se dokumentarni filmovi, ne rade se kazališne predstave i ta zaboravljena djeca ne predstavljaju nikakav javni biljeg i teret Srbima u Hrvatskoj. Onakav nepravedni i namjerno utisnuti biljeg kakav nesretna obitelj Zec predstavlja nad cijelim hrvatskim narodom i državom Hrvatskom.
Srbijanski „slučaj Zec“ za koji nitko ne zna – pogubljena hrvatska obitelj Matijević
I južna Hrvatska ima brojne ubijene obitelji s djecom, a možda najstravičniji slučaj se dogodio u mjestu Ervenik između Knina i Obrovca. U zaseoku u kojem nikada nije bilo Hrvatske vojske, u čijoj blizini nikada nije bilo nikakvih borbi i na koje nikada ni blizu nije pala ili ispaljena nikakva granata.
Četveročlana obitelj Čengić mučki je ubijena 18. siječnja 1992. Tada su pripadnici tzv. Krajinske milicije (domaći Srbi) ni krive ni dužne, zvjerski u podrumu obiteljske kuće ubili, te zatim polili benzinom i zapalili 39-godišnjeg oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovu dvojicu maloljetnih sinova, 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Majku Nevenku su ranjenu izboli nožem kada je htjela zaštititi najmlađe dijete.
„U 19 sati u prizemlje kuće našeg sina Drage Čengića navalili su Srbi iz našega mjesta, a u kući su se nalazili sin Drago (1953.), supruga Nevenka (1960.) i njihovi sinovi jedanaestogodišnji Slobodan i Goran koji je imao četiri godine. Na sredini kuhinje zaklali su sina mi Dragu i jedanaestogodišnjeg Slobodana, koji su poliveni benzinom i zapaljeni, a u tom kaosu snaha Nevenka, iako je bila ranjena, pokušala je spasiti sina Gorana koji je imao četiri godini, zaštitivši ga svojim tijelom, no jadnica nije uspjela. Ubijena je ispred svoje kuće, a i njezin sin Goran koji nije imao niti četiri godine. U isto vrijeme dok je jedna grupa ubijala u kući moga sina Drage, druga je grupa krenula u našu kuću u kojoj smo živjeli ja i moj muž. Igrom slučaja smo uspjeli pobjeći na sporedna vrata, a istog trenutka zapaljena nam je kuća, gospodarske zgrade i uništeno u jednoj večeri sve što smo imali“, rekla baka ubijene djece Marija Čengić koja sa sinom Vladom živi u Kninu, prisjetivši se kako su se tada skrivali cijele noći u šumi, a ujutro u strahu krenuli put Knina.
Srbi nemaju, kao Hrvati, kolektivni teret i biljeg zbog obitelji Čengić i brojnih drugih hrvatskih obitelji koje su ubili izvan zona ratnih sukoba. Zašto je tako ako Hrvati imaju zbog obitelji Zec?
Imaju li sve obitelji i djeca bez obzira na nacionalnost, pa i naše hravatske, pravo na ime u javnosti, ulice, trgove, kazališne predstave, novinske članke i prepoznavanje da su i njihova djeca nevine žrtve rata?
Tekst se nastavlja ispod oglasa