Kukujevci su veliko hrvatsko selo u Srijemu koje se spominje još u 13. stoljeću kao etnički čisto hrvatsko selo. Oko 2.500 Hrvata živjelo je u tom bogatom selu prije Domovinskog rata, a broj Srba je bio jedan posto, uglavnom pridošlih ženidbama. Danas je to etnički čisto srpsko selo, a broj Hrvata je danas istovjetan broju Srba prije rata.
Hrvatska javnost ne zna da se u tom selu u vrijeme Domovinskog rata 1992. dogodio srbijanski „slučaj Zec“. Samo zbog nacionalnosti ubijene su dvije hrvatske obitelji – tročlane obitelji Matijević i Oskomić. Uz njih, ubijen je još Kukujevčanin Živko Litrić. Ubijeni su pred selidbu i deportaciju u Hrvatsku, a neki od ubijenih su prije i silovani. U jednom od tih ubojstava sudjelovali su i tadašnji čelnici Radikalne stranke, a članovi te stranke bili su u vrijeme ovih zločina današnji premijer Srbije Vučić i predsjednik Nikolić.
Osim, toga, više od 50 Hrvata u tom selu teško je pretučeno i zlostavljano od strane srbijanskih „ratnih pasa“ Vojislava Šešelja, a sve kuće su pretresene i opljačkane.
Srbijanski „slučaj Zec“ – potvrda riječi urednika TV kalendara
Otac Franjo Matijević, majka Ana i 14-godišnji sin Franjo odvedeni su u travnju 1992. iz Kukujevaca u blizinu mjesta Mohovo gdje su ubijeni, a tijela su im pronađena u grobnici s još nekoliko ubijenih Hrvata. Za ubojstvo u srbijanskom „slučaju Zec“ ne samo da se nije čulo u javnosti, već nikada nije niti provedena istraga niti je itko osuđen. Premda je javna tajna da su selom tih dana žarili i palili šešeljevci.
1993. ubijena je u Kukujevcima i obitelj Oskomić, supružnici Nikola i Agica Oskomić, te Agičina tetka 80-godišnja starica Marija Tomić. Oni su okrutno i zvjerski masakrirani u ubijeni, a nakon sprovoda im je opljačkana kuća. Njih su ubili Goran Vuković i Pavke Drašković, koji je ubio još i Slovaka Stevana Koršlaka, te su osuđeni na zatvorske kazne. Ovo je jedini slučaj za koji su počinitelji sudskom presudom kažnjeni. Nakon ovog slučaja brzo se odselilo preko 150. obitelji.
Katolička Crkva u Kukujevcima služila je četnicima kao pilana.
Ovo nisu jedina ubojstva Hrvata u Srbiji: ubijeni su i dva brata Abijanović iz Morovića, Mijat Štefanac iz Hrtkovaca, mlada djevojka Marija Purić iz Golubinaca u 20 sati dok je gledala TV, u Petrovaradinu Marko Holik i Martinović, i još mnogi drugi.
U mjestu Nikinci Srbi su minirali crkvu svetog Antuna Padovanskog, u Rumi je demolirana crkva, u Irigu miniran župni ured, u Sremskoj Mitrovici minirane kuće Hrvata, u Petrovaradinu (100 posto hrvatskome mjestu) ubijeni su i maltretirani ljudi, iz Srijemske Kamenice i Karlovaca protjerani su svi Hrvati koji su opstali nakon progona 1945., u Slankamenu su premlaćivani ljudi, pa i starice, u Golubincimasu je bilo ubojstava i premlaćivanja, o Zemunu ne treba trošiti riječi, kao ni o Šidu iz kojeg je otišlo tisuće Hrvata, o Kukujevcima koje se danas zove Lazarevo i Gibarcu koje se danas zove Dušanovo sve se zna.
A hrvatska javnost, kao i političari, o srbijanskom „slučaju Zec“, tragediji i egzodusu Hrvata iz Srijema i Srbije ne zna – ništa.
