Šola: Dokument o kojem govori Porfirije nije originalan, već selektivan i očito prepisivan

Nakon što je patrijarh Porfirije izjavio da ima pisma koje je Stepinac pisao Piu XII. i koja imaju neka mjesta koja su “duboko problematična”, prvo, razložno pitanje mnogih od nas bilo je koja su to pisma, a da bi donijela nešto novo što već nije tijekom samog procesa istraženo. Takav, nedorečen, Porfirije je ostavio dojam da ima nešto novo, nepoznato, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

Suprotno dogovoru s Vatikanom i međusobno, da se s onim što se događalo tijekom rada Mješovite komisije ne ide u javnost, Porfirije je prekršio dogovor i doturio ih Hrvoju Klasiću, poznatom po tome da ima kvalitetan odnos sa studentima, zbog čega ga hvale.

Po toj Porfirijevoj prijevari dogovora o tajnosti onoga što je izneseno tijekom rada Komisije, odmah sam reagirao u medijima postavivši pitanje (!) a ne tvrdnju: “Korespondencija u to vrijeme bila je na službenom jeziku, latinskom, otkud sada pisma na talijanskom?” Budući da je Klasić, nervozni poštar beogradske čaršije, nakon (!) te moje izjave dijelove (!) tih pisama objavio uistinu na talijanskom i to insinurajući neke nove “spoznaje”, kao i Porfirije, imao sam materijal za istraživanje nakon početnog pitanja, pa stoga hvala Klasiću.

Pofuk, Klasić i tzv. velečasni Tolj

U svom tekstu Klasić tvrdi ispravno da sam upotrijebio riječ “vjerojatno” kada sam rekao “vjerojatno lažna pisma”. To sam ponovio i u intervjuu kod Dujmovića, dodavši da, ako Porfirije i ima nešto, to nije ništa novo što nije izvedeno tijekom procesa beatifikacije/kanonizacije. I, ovo je bitno spomenuti, sam Porfirije pri susretu s nuncijem je rekao da u pismima nema ništa novo, a pred kamerama – drugačije.

Dakle, bijah u pravu. Ta “duboko problematična” pisma nisu ništa novo niti upućenima nepoznato. Ta pisma su još 1993. izvedena i naznačena u procesu beatifikacije, prošla su “votum” (mišljenje stručnjaka raznih znanstvenih polja i grana, C.T., A.B., P.T., B.J., itd). Komisija stručnjaka, analizom teksta, jezika i konteksta (pa i glagola liquidare koji se na hrvatskom ne može prevesti s likvidirati) donijela je sud da u njima nema ništa “duboko problematično” u pogledu vjere i morala. Na temelju (i) toga sveti Ivan Pavao II. Stepinca je proglasio blaženim.

>Šola: Ako nam je srpski kapital ušao u mainstream medije to je pitanje nacionalne sigurnosti

K tome taj dokument o kojem govori Porfirije nije originalan, već selektivan i očito prepisivan pa, samo jedan primjer, umjesto riječi “ampi elogi” prepisano je “ambi elogi”. I to otvara, da parafraziram Porfirija, “duboko problematičnu” znanstvenu sumnju. Tko je uopće vidio od njih original?

Osim Klasića, na moje sumnje koje su se pokazale razložnima reagirao je i Pofuk, i ponavlja Klasićeve duboko samouvjerene tvrdnje i “analize”, Pofuk koji je kao i Klasić, pa i njegov gazda, tzv. velečasni Tolj, bio u Zagrebu dio Porfirijeva kruga, lista u koji je Porfirije plasirao srpski kapital.

U “Slobodnoj” sam prije tri tjedna raskrinkao i laž režimskog Vučićeva novinara Milomira Marića, koji je smjesa propagandista i diletanta, kako on nikada nije bio u arhivu Zavoda sv. Jeronima kojeg Marić naziva “ustaškim gnezdom”.

Falsifikati i prijevare

E budući da sam onda, kao pitomac toga zavoda ustaša, nazvao sam jednog od svojih bivših rektora, danas biskupa Bogdana, koji mi je potvrdio da Marić tamo nikada nije bio, da su puno veće srpske face od njega htjele u arhiv, ali im nije bilo dozvoljeno. Inače, kako sam bio đakon Ivana Pavla II., samo da kažem: Mariću, govore papi nije pisao Simčić, niti je postavio Bozanića, a o arhivu Maksa Luburića u Jeronimu nema ništa, ne postoji! Laž! Kada budu objavljeni dokumenti iz tog arhiva, Marić će se jako iznenaditi kako su “ustaše” iz tog “gnezda” spašavali – srpske izbjeglice nakon 45. Čudne neke ustaše.

I za kraj, idemo malo u 19 stoljeće.

Kada je Lav XIII. ustao protiv podizanja spomenika Giordanu Brunu kao heretiku, javili se na talijanskom Srbi “katolici” iz Beograda, tako su se predstavili, i dali podršku papi. To pismo je objavio L’Osservatore Romano u broju od 3. srpnja 1889. Kako u tom listu nisu znali srpski, mislili su da su u potpisu Srba koji daju podršku papi slavenska imena pa nisu provjeravali, dogodilo se da se ti Srbi papu potpisuju ovakvim imenima: “J. Jebenti Papa, Anton Picka…, Ciorava Posla, Viste Magarac, P. Kurac…, Tisi Svinja, Jedi Govna, Idi u Kurac…, Veliko Kurac…, Debelo Kurac”.

Od 19. stoljeća, povijest velikosrpstva je povijest falsifikata, manipulacija i prijevara. Ne vidim razlog, u skladu s dijagnozom Dobrice Ćosića da Srbi ne mogu bez laži, zašto bi tandem Porfirije – Vučić mijenjao tu svijetlu tradiciju, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr