Mediji bruje: Pljačka stoljeća u Ini! Ma, dajte.
Povijest krađe Ine počela je još u komunizmu, od strane “crvenih menadžera”, kako ih je nazvao Đureković. Dovoljno je pročitati presudu njemačkog suda u slučaju Perković-Mustač i sve će vam biti jasno. Zbog kratkoće prostora navest ću ono što se od strane crvenih menadžera preobučenih u demokrate događalo samo nakon devedesete. Iz onoga što slijedi vidljivo je da su za Inu od lopova gori samo nesposobnjakovići, ponajprije Račan i Milanović, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomično prenosimo.
Velika naftna polja Bijele noći, zahvaljujući vizionarstvu predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika, Ina je kupila krajem 1998. u Sibiru. Vlada premijera Ivice Račana 2002. godine prodala ih je nepoznatoj švicarskoj tvrtki PBS. Odluku o prodaji Bijelih noći bez natječaja predložio je tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Ine i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Slavko Linić, a Vlada prihvatila.
Bijele noći i štetočine
(…)
Kupnja Bijelih noći bila je s poslovne strane najuspješniji potez Ine u inozemstvu.
Kao što je SDP-ova Račanova vlada zbrljala s Bijelim noćima i prodajom Ine MOL-u pod kretenskim uvjetima, tako je opet SDP-ova vlada na čelu s Milanovićem i Vesnom Pusić jednako štetočinski napravila s naftnim poljima u Siriji. A odluke o plinskom biznisu za vrijeme Milanovićeve vlade i ministra Vrdoljaka su pak posebna tema. Zato Milanović oko ove zadnje afere u Ini i nije baš prčast kao inače.
Puno imena…
Posebna priča u procesu uništavanja Ine jest Inina londonska tvrtka kćer (InterIna) od koje je kupovala naftu po prevelikoj cijeni. Kao svjedok pred saborskim Povjerenstvom Linić je rekao da su najveći dobavljači u to vrijeme bili Ina Industrija nafte d.d. London (InterIna) koja se bavila transakcijama kupnje nafte. Naglasio je da Nadzorni odbor Ine nije bio zadovoljan tim procesima s obzirom da su nabave bile neredovite, tzv. kupnje na “spot-tržištu”, odnosno bez dugoročnih ugovora, dakle, skuplje.
(…)
Inače, oko kontroverzne InterIne motalo se mnoštvo njih, među inim: Ivan Kliček, Bojan Milković, Tomislav Dragičević, Milan Ujević (sin generala JNA), Leo Dolezil, Ivan Đerek, kao i Dragutin Biondić, vlasnik Centar banke koja je otišla u stečaj, iako je država, tj. Linić, neposredno prije odobrila i učinila dokapitalizaciju banke preko fondova gospodarske suradnje (FGS), te “zanimljiv” tip Andrija Kojaković. O načinu kako su Kojaković, Dragičević i ekipa funkcionirali u kontekstu “dobrobiti” Ine i RH, najbolje bi bilo upitati Davora Šterna, da se ne izlažem tužbi.
Dakle, što se Ine tiče, ovi uhićeni ovih dana, kao i Sanader, u odnosu na crvene menadžere kroz povijest uništavanja Ine od komunizma do danas, gotovo su nebitan fenomen. Za razliku od njih, od obitelji Špiljak do obitelji Broz, pa i dviju SDP-ovih vlada, Milanovićeve i Račanove, koje su ključne u upropaštavanju Ine, nitko nije odgovarao. I neće, a mentalitet crvenih menadžera se nastavlja.
Eh, lustracija…, zaključuje Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
