Grdno bi pogriješio svatko tko bi iz hrvatskoga političkoga područja, bez obzira na razinu vlasti koju predstavlja, pripisao sebi brojnost okupljenih na ovogodišnjem spomenu na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Pogrješna je sama pomisao da je oko 150 000 ljudi došlo u Vukovar, i još nekoliko tisuća u Škabrnju, kako bi se politički legitimiralo »za« ili »protiv« nekoga, piše Branimir Stanić u komentaru Glasa Koncila.
Sa svojim ranama i ponosima…
Ljudi su onamo došli ponajviše osjetivši gotovo otajstven poziv da se umorni od života, sa svojim ranama i ponosima, oslone na stup koji danas predstavljaju Vukovar i Škabrnja. To je stup patnje, ali i pobjede u Domovinskom ratu, koji se pokazao čvršćim od bilo kakva političkoga paktiranja ili kadroviranja.
Njegova je uloga tim važnija što se danas najavljuju politički planovi EU-a za slabljenje suvereniteta država članica, čemu se pridružuje razmahivanje utjecaja rodne ideologije, umjetne inteligencije, ratnih huškača i ekonomske krize.
Naoko su to tek društveni i politički utjecaji, ali u korijenu imaju i nastojanja da se izbriše osjećaj čovjeka za transcendentno, za Boga, za činjenicu da je stvoren za više od ovozemaljskoga gliba.
Vrijednost nasuprot lutkarskom kazalištu
Čovjek bez transcendentnoga uporišta postaje lutka kojom se lako može manipulirati, a narod veliko lutkarsko kazalište.
Zato je ono što se u Hrvatskoj svake godine događa 18. studenoga veliki znak nade da još postoji vrijednost koja može hrvatskoga čovjeka i narod učiniti neovisnima o koncima koje drugi vuku u aktualnim svjetskim predstavama.
Hrvatski narod danas, ma koliko to bolno zvučalo nekima u politici koji si pripisuju mesijansku ulogu, u društvenom smislu ima dva temeljna stupa na kojima gradi zajedništvo.
Prvi stup simbolizira, dakle, Vukovar u kojem se sastaju sve patnje i pobjede u Domovinskom ratu. Vukovarska bol ima lica svih gradova i mjesta koji su doživjeli velikosrpsku agresiju; ondje su i Škabrnja i Knin, i Osijek, i Dubrovnik, i Slavonski Brod, i Pakrac, i Okučani, i Lipik, i Petrinja i Šibenik i Zadar i Gospić…
Okupljena sva lica Hrvatske
Ondje svoja lica imaju i svi hrvatski krajevi koji na svojem području nisu imali ispaljenoga agresorskoga metka, ali su njihovi sinovi i kćeri branili domovinu i ginuli za nju, od Istre preko Hrvatskoga zagorja pa do Međimurja, ali i brojni iz iseljeništva.
Ako jedan grad na hrvatskom istoku, koji nije ni gospodarsko ni kulturno ni turističko središte, a nije ni nositelj demografskoga oporavka, može i danas povezati sve što je hrvatsko, to doista ima malo veze s političarima i politikama koje »danas jesu, sutra nisu«, ali ima veze s križem.
Drugi je pak stup spomenuo i apostolski nuncij u propovijedi na Ovčari, a toliko je prisutan i živ da ga nije izrekao imenom i prezimenom. Kada je u propovijedi citirao rečenicu: »Moja je savjest čista«, dodao je: »Znate na koga mislim.«
Stepinca se ne mora ni imenovati
To što nije spomenuo ime mučenika i blaženika Crkve Katoličke zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca može biti plod svijesti da je on toliko prisutan u hrvatskom narodu da se i ne mora imenovati.
Zacijelo je to bio i retorički manevar da se na spomen njegova imena opet ne uznemire dežurni stepincofobi u susjednoj državi. Nedvojbeno je stoga da su Stepinčeva patnja, njegovo uzništvo i njegova mučenička smrt također otajstveni stup današnjega hrvatskoga zajedništva, pogotovo među vjernicima.
Stoga ne treba čuditi da se već godinama raznim metodama iz raznih krugova pokušavaju prepiliti ta dva stupa zajedništva hrvatskoga naroda, a znakovito je da upravo s područja današnje Srbije dolaze osporavanja i bl. Stepinca i čistoće hrvatske pobjede u Domovinskom ratu.
Naslanjanje na patnje kao najveća sigurnost
Pravo je čudo da uz krhku hrvatsku ekonomiju, veliku ovisnost o fondovima Europske unije, demografsku katastrofu u koju se srlja – narod i dalje opstaje. Drže ga u zajedništvu zapravo ta dva stupa, stepinčevski i vukovarski, oba utemeljena u križu.
Svi dosadašnji pokušaji da se sruše ti stupovi, a bilo ih je i bit će ih, ciljaju dovesti narod i uopće hrvatsku opstojnost u stupicu u kakvu su već upali neki narodi.
Kako god čudno zvučalo, upravo naslanjanje na velike hrvatske patnje postalo je naša najveća sigurnost. Pa neka netko kaže da u križu nije spas.
O autoru
* Branimir Stanić je od 6. rujna 2020. urednik Glasa Koncila, hrvatskih katoličkih tjednih novina s polustoljetnom tradicijom. Završio je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, teološku kulturu na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu u Salzburgu. U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. je i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Predavao je na Fakultetu Hrvatskih studija, uredio je više knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
