SDSS Milorada Pupovca dio je vladajuće većine u Hrvatskoj, a predstavnik te stanke, Boris Milošević, ima čak visoko mjesto potpredsjednika Vlade. Unatoč tome, za određene visokopozicionirane članove SDSS-a postoje sumnje o povezanosti s ratnim zločinima tijekom Domovinskog rata.
Jedan od njih je i Vojislav Stanimirović o čijoj se ulozi u Domovinskom ratu mnogo govorilo. Iako je ta tema pomalo nestala iz javnosti, ostaje činjenica da je on i dalje predsjednik Glavne skupštine SDSS-a i da nikada nije odgovarao za zločine s kojima ga se povezuje.
Vojislav Stanimirović, kao pripadnik agresorske JNA zajedno sa suprugom Ljeposavom bio je povezan sa zločinima u Tovarniku. Osim toga, Stanimirović je obnašao funkciju u okupatorskoj vlasti, tzv. RS Krajini, gdje je imao ministarsko mjesto.
Zločini u Tovarniku
Srijemsko selo Tovarnik, na samom istoku Hrvatske, među prvima se našlo na udaru velikosrpske agresije 1991. U Tovarniku su Hrvati pretrpjeli teške progone, mučenja i ubojstva. Nakon okupacije sela, JNA i četničke postrojbe 22. rujna 1991. ubile su 68 mještana, a u danima koji su slijedili i mnogo više. Preostalo nesrpsko stanovništvo, a uglavnom se radilo o starcima i ženama, moralo je nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti. Među ubijenima bio je i tovarnički župnik Ivan Burik.
> Zločin bez kazne: Za barbarska ubojstva u Tovarniku još nitko nije odgovarao
Prema svjedočenjima mještana, veliku odgovornost za provođenje i prikrivanje zločina kroz krivotvorenje mrtvozorničkih isprava, snosi Vojislav Stanimirović, sadašnji predsjednik glavnog odbora SDSS-a, a tada pripadnik agresorske JNA.
Antun Ivanković, iz udruge Ante Starčević iz Tovarnika, ističe kako je „Stanimirović 1991., kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti ‘komandanta saniteta i organizatora zdravstva za Srijem’ sudjelovao zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“ te je bio nadređen „svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj i ratni zločin u Tovarniku, naknadno bez pregleda tijela ubijenih Tovarničana i danima nakon stvarne smrti, izdavali krivotvorene i lažne potvrde o smrti i uzroku smrti“ o čemu svjedoče i mnogi preživjeli mještani.
Slavica Popović iz Tovarnika, supruga hrvatskog branitelja Marijana Popovića, svjedočila je kako je za vrijeme okupacije u njihovu kuću, gdje je skrivala ranjenog supruga, došao dr. Vojislav Stanimirović i doslovce joj rekao: „Slavice, gdje ti je Marijan? Mi ga već tri dana tražimo, on je ratni zarobljenik, ja ga moram predati i poslat ću po njega.“ Nakon toga u kuću su došla trojica naoružanih milicajaca i u njezinoj nazočnosti odvela supruga. “Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu. Danima nakon što je Marijan odveden, dr. Ljeposava Stanimirović mi je lagala kako je moj suprug u Sremskoj Mitrovici i da se oporavlja, a u to vrijeme on je već bio ubijen”.
U rujnu 2016. osiječko županijsko odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu protiv Vojislava Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, koju su podigli novinarka Karolina Vidović-Krišto i povjesničar Josip Jurčević, navodeći da kako nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti. O tome više možete pročitati ovdje.
Stanimirović je 1995. primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banjoj Luci. U procesu mirne reintegracije bio je predsjednik prijelaznog Izvršnog vijeća za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem. Jedan je od osnivača Samostalne demokratske srpske stranke 1997. godine u Vukovaru i njen predsjednik od osnutka.
Stanimirović je bio zastupnik u Hrvatskom saboru u nekoliko saziva, član saborskog Odbora za europske integracije, Odbora za ravnopravnost spolova, Odbora za financije i državni proračun i Odbora za razvoj i obnovu.
Danas se nalazi na funkciji predsjednika Glavnog odbora SDSS-a.
Stanimirovićeva uloga u okupatorskoj vlasti
O Stanimirovićevoj ulozi u ratu, za Narod.hr svojevremeno je govorio dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata:
“O tome je li netko počinio ratni zločin ili je povezan s ratnim zločinima u Domovinskom ratu ne bi trebali odlučivati ni političari ni povjesničari, ni „nevladine udruge“, nego za to mjerodavna tijela i ustanove.
Stoga, kao povjesničar, mogu samo podsjetiti da izvori o velikosrpskoj agresiji i okupaciji dijela Republike Hrvatske u Domovinskom ratu pokazuju da je prim. dr. Vojislav Stanimirović imao istaknutu ulogu za vrijeme srpske okupacije Vukovara, da je autor sramotne izjave o Vukovarskoj bolnici kao „posljednjem uporištu ustaške vlasti u Vukovaru“ (Vojska Krajine – list Srpske vojske Krajine, broj 7-8, oktobar-novembar 1993., str. 43), usprkos tome što je znao da su njegove kolege, hrvatski liječnici u toj bolnici, u nemogućim uvjetima rada tijekom srpske opsade grada liječili sve pacijente i ranjenike koji su primljeni u bolnicu, uključujući i ranjene pripadnike neprijateljskih snaga, te da je uoči VRO „Oluja“ 1995. postao „ministar bez lisnice u Vladi Republike Srpske Krajine“.
Dakle, u „vladi“ na okupiranom području Republike Hrvatske koja je, odbivši prijedloge Vlade RH o mirnoj reintegraciji, zaključno s pregovorima u Ženevi 3. kolovoza 1995., izravno odgovorna za vojnu opciju povratka okupiranoga hrvatskoga teritorija u sastav Republike Hrvatske i stradanje koje je neizbježno u svakoj vojnoj operaciji.
“Mnoge su činjenica iznimno otežavajuće za političko djelovanje Stanimirovića”
Prema tome, činjenica je da njegova uloga u životu Vukovara tijekom okupacije nije bila beznačajna, kao što je činjenica da se razmjeri mržnje srpskih okupacijskih vlasti u okupiranom hrvatskom gradu Vukovaru prema Hrvatima i Hrvatskoj očituju i u promjeni imena ulica u srpnju 1992., kojom su promijenjeni svi hrvatski nazivi ulica i trgova, a zloglasni, zapravo zločinački karakter te promjene i tadašnjih okupacijskih vlasti posebno naglašava podatak da je ulica Stjepana Radića preimenovana u ulicu njegova ubojice, srpskoga radikala Puniše Račića („Rešenje o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“, „Izvršni savet Opštine Vukovar“, 16. srpnja 1992.).
