U ovim danima velikih odlazaka, otišao je iznenadno dr. Mladen Lončar. Za razliku od odlazaka gradonačelnika Milana Bandića i nogometne ikone Cice Kranjčara, odlazak dr. Lončara je od sustava ignoriran i u javnosti prešućen, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju u kolumni koju djelomice prenosimo.
Sjećam se kako su me negdje na prijelazu tisućljeća neki ljudi iz haaškog tužiteljstva više puta pitali: poznajem li dr. Mladena Lončara? Po intonaciji pitanja je bilo razumljivo da svatko tko se iole ozbiljno bavi Haaškim sudom, a pobliže srpskim ratnim zločinima u Hrvatskoj i osobito zločinima počinjenim u logorima u Srbiji, koji su bili ključ za optuživanje jugoslavenskog i srpskog vojnog i političkog vrha, ne može ne poznavati dr. Lončara. A ja sam morala priznati: nisam ga poznavala, niti sam znala tko je dr. Lončar. U hrvatskim je okvirima (i) tada bio potpuno anoniman.
(…)
Postupno sam saznavala da je dr. Lončar 1991. godine kao mladi liječnik radio u Iloku. I da je negdje u rujnu, kada su rat i opsada Vukovara već bili započeli, krenuo u nabavu lijekova i medicinskih potrepština preko mosta na Dunavu i granice sa Srbijom u Bačku Palanku. Putovi iz Iloka prema ostatku Hrvatske već su bili blokirani, a valjalo se opskrbiti zalihama medicinskih potrepština za crne dane. Računao je, naivno, da će ga liječnički status štititi. Uhićen je u Srbiji, odmah po prelasku granice i odveden u logor JNA, koji je već pripreman za hrvatske vojnike koji će tek biti zarobljeni. Dr. Lončar je bio jedan od prvih stanara logora i jedan od prvih na kojem su isprobali kako djeluje njihov program torture.
Kontakt sa žrtvama
Stasom sitni dr. Lončar postao je za logorske vlasti probni veliki ustaša. Kasnije je bio svjedok tortura nad drugim logorašima, hrvatskim ratnim zarobljenicima nakon pada Vukovara. Još kasnije, nakon što je razmijenjen u ekipi s medicinskim osobljem Vukovarske bolnice, specijalizirao je neuropsihijatriju u Zagrebu, a potom se i s ekspertne, medicinske strane, bavio žrtvama srpskih logora, njihovim torturama i traumama.
Vlastito logoraško iskustvo dodatno ga je motiviralo da ustraje u pokušajima da organizatori tih zločina budu kažnjeni. Zato je bio toliko dragocjeni suradnik prvim tužiteljskim ekipama u Haagu. (…)
Nakon onih prvih uzimanja izjava od logoraša poslije razmjene, koje je uredno obavila policija još u ranim devedesetima, nitko više nikada nije niti dotaknuo tu dokumentaciju. Sjetili su je se tek negdje prije desetak godina, kada je trebalo pripremati glavnu raspravu za hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. A sjetili su je se samo zato jer se nakon novinskih napisa više nije moglo ignorirati zatočeničke logore u Srbiji kao ključni dokaz za uključenost Srbije i vojnog vrha JNA u organizaciju zločina.
Znate li koliko je do tada DORH ispitao logoraša, slijedom onih prvih iskaza? 0 komada. Ili slovima – nula. (…)
Dr. Lončara osobno sam upoznala negdje u to vrijeme. Već je bio radio kao klinički psihijatar u bolnici, doktorirao je na temi trauma logoraša u srpskim logorima. Ali je pola radnog vremena i dalje provodio u Ministarstvu branitelja, u kontaktu sa žrtvama koje su trebale pomoć. I dalje je skupljao dokaze o zločinima u logorima, nadajući se da još nije kasno. Sjećam se kako je živnuo kada je, po odluci politike, Hrvatska ipak započela suđenje u odsutnosti generalu Vasiljeviću i suradnicima u Osijeku. Bio je sretan da može pomoći svojim saznanjima i dokumentima, nadajući se da će pravda jednom barem biti izgovorena. Ako već ne (zbog suđenja u odsutnosti) i izvršena.
Epilog je tužan, ali tipičan hrvatski. Politika je ubila to suđenje, jednako kako ga je i započela. Učinila ga je nevidljivim. A dr. Lončar je doživio kafkijanski progon u Ministarstvu branitelja, i tako je brutalno izbačen i iz Ministarstva i iz teme zločina u logorima, kako to samo najamnici duboke države mogu odraditi. Nastavio je dr. Lončar raditi u svojoj ordinaciji na KBC-u Rebro, postao je profesor na fakultetu… Ali poruka je bila jasna: ne dirati u logore, niti u krivce. To je samo za strogo kontrolirane hohštaplere, za političke klaunove i profitere. Eto, dr. Lončar više neće ometati “pravdu”. A ja se želim nadati da je nekoga ipak – barem malo sram.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
