“To je bilo i za očekivati – samim time to je krenulo sve pravim putem do završetka”, rekao je Nikola Štedul nakon što je jučer Državno odvjetništvo Njemačke zatražilo doživotni zatvor za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
Državno odvjetništvo Njemačke zatražilo je doživotni zatvor za Perkovića i Mustača
“Pretpostavljam da će se oni još uvijek boriti i zavlačiti sa mogućim konačnim odlukama suda o presudi”, rekao je dodavši kako je njihova glavna briga da se to ne dogodi prije izbora u Hrvatskoj.
“Međutim, ne znam hoće li oni u tome uspjeti, ima raznih mogućnosti kojima oni pokušavaju. Vjerojatno će pokušavati do kraja, no ja se nadam da neće uspjeti. Oni će sada pokušati zavlačiti s njihovim završnim govorima Perkovića i Mustača, kojekakvim trikovima oko bolesti”, rekao je Štedul dodavši: “Sve sad ovisi o sudskim odlukama”.
“Njihova glavna taktika je da se odugovlači što je više moguće”, zaključio je.
Nikola Štedul rijetki je emigrant koji je preživio UDBA-in atentat koji je na njega 1988. u Škotskoj izvršio Vinko Sindičić. U to vrijeme predsjedavao je hrvatskim državotvornim pokretom, a njegovo je ubojstvo naručila hrvatska UDBA po nalogu centralnog komiteta Jugoslavije. Sindičić je u njega ispalio šest metaka, ali je zahvaljujući intervenciji medicinskog osoblja uspio preživjeti. Sindičić je sve ovo prvi put javno priznao na suđenju Perkoviću i Mustaču u Münchenu i rekao da iza pokušaja ubojstva Nikole Štedula stoji Josip Perković i da je upravo on bio glavni organizator atentata.
Podsjećamo, gostujući u emisija Bujica, Štedul je izjavio: “Sindičić je u mene ispalio šest metaka, a Perković je sve organizirao… Kad sam se vratio u Hrvatsku, Tuđman me poslao upravo kod Perkovića! Kada sam ga pitao stoji li on iza ubojstva Stjepana Đurekovića, on niti to nije htio priznati, nego je sve pokušao prebaciti na Franju Vugrineca. Rekao je čak da su u partijskom sjedištu, tzv. Kockici organizirali slavlje zbog ubojstva Đurekovića. Na domjenku povodom likvidacije, Ivica Račan je prišao Franji Vugrincu koji je tamo došao pred sam kraj i čestitao mu na dobro obavljenom poslu! Račan je Vugrincu pružao ruku i čestitato čim je otvorio vrata, pred svima, tako da su to čuli i drugi! To su riječi Josipa Perkovića, ja u njih sumnjam glede toga tko je obavio posao, a to da su slavili – to je činjenica…”
Štedul je pokazao i pisma koja je Sindičić iz zatvora u Edinburghu pisao predsjedniku Franji Tuđmanu, u kojima govori protiv udbaških šefova Perkovića i Mustača, ali i pismo Sindičičeve sestre: “Ona je pisala Sindičiću u zatvor u Škotskoj. Zapravo, pismo je bilo šifrirano i diktirao joj ga je Josip Perković osobno. To je bio način komunikacije između njih dvojice. U pismu Sindičića upozoravaju da ne priča previše i nagovaraju ga da ne tuži riječki Novi list. Perković doslovce kaže da je Novi list njihov, dakle udbaški i da ne treba ulaziti u sukob s tim novinama, jer su im korisne i biti će jedine na Sindičićevoj strani kada izađe iz zatvora!”
Štedul je rekao da je ovo prvi puta da Sindičić prihvaća kombinaciju da je atentatora u Škotsku poslao Perković, no on niti sada nije priznao da se radi upravo o njemu, da je on bio taj koji je išao njega ubiti. “Ali ipak, prvi puta je sada u Muenchenu izravno povezao Josipa Perkovića s atentatom. Istragu oko svega radio sam i osobno te došao do zaključka još 1994. da je iza svega Perković. On je Sindičića poslao u Edinburgh s nalogom da me ubije!”
Nikola Štedul dobro je zapamtio atentatora: -“Sindičića se jako dobro sjećam. Vidio sam ga kad sam prišao automobilu… Sagnuo sam se da vidim što čovjek želi, mislio sam da se izgubio u prometu i da me hoće pitati gdje je, u kojoj ulici… Ispalio je dva hica u mene… Iz prigušivača… Sjećam se da je dva puta bljesnulo, a nakon toga sam pao i izgubio svijest na pola minute… Više nisam mogao vidjeti što se događa… Ubrzo sam opet došao k sebi i on je nastavio pucati dok sam ležao na podu, ispraznio je cijeli okvir!”
Štedula je, tvrdi on sam, Udba planirala ubiti na desetu obljetnicu ubojstva Brune Bušića, a navodno, je u svemu sudjelovao i Željko Ražnatović – Arkan. “Jugoslavija je tada igrala sa Škotskom. Arkan je, navodno, bio među jugoslavenskim navijačima. On i još jedna osoba bili su identificirani od strane škotske policije kao sumnjivi i odmah su vraćeni u Beograd. Nisu niti smjeli sići u Glasgowu s aviona. Osobno nemam konkretne podatke o tome, ali pričalo se da me on trebao ubiti. Sindičić ih je u Kirkcaldyju trebao sačekati i predati im oružje te informacije o mom kretanju, s obzirom da je on već pet dana izviđao područje oko moje kuće. Plan im se izjalovio jer su Arkan i njegov suradnik vraćeni u Beograd. Kasnije sam saznao da je Perković rekao Sindičiću kako se plan obustavlja i neka se vrati doma. No, Sindičić je to odbio i išao je atentat izvršiti sam… Tako da u mene nisu pucali 17. listopada – na desetu obljetnicu atentata na Bušića – kako su planirali, nego 20. listopada, tri dana kasnije!”
Na kraju je Štedul dodao da Ivan Jarnjak njegovoj supruzi nije htio dati državljanstvo, da je Žarko Puhovski opstruirao nostrifikaciju njegove diplome, a Državno odvjetništvo je deset godina prijavu protiv Perkovića držalo u ladici. “Tužio sam atentatora i za naknadu štete, ali „hrvatsko“ pravosuđe ovrhu nije provelo 20 godina!”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
