Početak listopada 1991. u gradu na Dunavu, umjesto lijepih boja i mirisa jeseni,opori miris ili bolje rečeno smrad izgorenih ljudskih tijela. Taj miris teško je opisati onome tko nije bio pored uništenog tenka u kojem je posada izgorjela ili u izgorenom automobilu gdje su od putnika ostale samo kosti.
Taj miris mi je ostao urezan u mozak tako da ću s njim i umrijeti. Turbo vod je na svojem položaju na križanju Trpinjske ceste i Slavonske ulice,mnoge bitke su iza nas što zorno pokazuju izgorene grdosije na Trpinjskoj. Nema nikakvih lijepih zvukova odavno u gradu,ptice su otišle pa nema cvrkutanja,čak su zlotvori ušutkali i crkvena zvona pa su i ona utihnula.
Samo zvukovi granata tako da smo već po zvuku znali što pada po našim glavama,bude tu i grmljavine iz aviona tako da mi pucanje iz kalašnjikova zvuči kao lijepa glazba. Bio je relativno miran dan, nije bilo ništa drugo osim granatiranja nasumce s njihovih položaja,na što smo već navikli i nismo se previše obazirali na to. Postane ti normalno da par tisuća granata dnevno ispale na Vukovar, a mi normalno obavljamo svoje zadatke. Tog kobnog šestog listopada Turbo vod je u „svojoj“ kući gdje smo smješteni kada utrčava Tomislav Šestan sav zadihan i viče“ Robo pogodili su jedan auto i svi su mrtvi“.
Istrčavamo svi van na cestu kad prizor kao iz najcrnjih horor filmova. Automobil ,mislim da je bio Fiat „pezejac“, sav izgoren i još se dimi iz njega, negdje pedeset metara od našeg punkta. Dotrčali smo do auta i vidjeli četiri izgorena branitelja kako sjede u spaljenom automobilu. Osim njihovih tijela koja su izgorjela do neprepoznatljivosti ostale su samo cijevi kalašnjikova i olupina automobila.
To je bio šok i za nas koji smo se nagledali stvarno svašta tokom krvavog rata, taj miris izgorenog ljudskog tijela pomiješan s mirisom željeza, goriva i baruta. Samo spaljen tenk i transporter imaju takav smrad. Uspijevamo jedva prepoznati koji su to branitelji i kako se zovu. Neću imena spominjati radi njihovih obitelji ali ću napisati da je najstariji imao 22 godine. Robo je preko Motorole obavijestio Blagu Zadru da pošalje ekipu koja će ih odnijeti sahraniti,bar to što je ostalo od njih.
Ostali smo pored njih jedno sat vremena da čuvamo njihove ostatke od svinja koje su okolo lutale. Ne bi bilo prvi puta da vidimo svinju kako u ustima nosi ljudsku nogu u čizmi. Nažalost i svinje su u tom grotlu pakla koji se zvao Vukovar podivljale jer su lutale u potrazi za hranom. Ipak su bile pitomije od onih s crvenom zvijezdom i kokardom na glavi.
Taj prizor i miris ostati će mi do kraja života u sjećanju. Moram naglasiti da ovo nije ratni zločin, OVO JE SUROVA STVARNOST KOJA SE DOGAĐA NAŽALOST SVAKODNEVNO U RATU. Ova četvorica mladih branitelja stvarno su spaljena u paklu zvanom Vukovar, oni nisu bili „KRNJO“na nekom fašniku.
Oni su spaljeni zato što su branili svoj dom i domovinu. Od tog strašnog događaja još malo i biti će trideset godina da je prošlo, a nisam čuo niti njihove majke,očeve,braću i sestre. Nisu dobili niti četiri minute medijskog prostora da kažu kako se osjećaju,jer im je teško,da se čuje za ta četiri mlada života koja su se ugasila u sekundi.
Zato medijsku pažnju ima Milorad Pupovac, njemu je teško,njegovu masku su spalili na fašniku u Kaštelima,to je strašno a ne ova četvorica mladih branitelja. To nije vijest,to je vraćanje u prošlost,to bi najbolje trebalo zaboraviti. Gledao sam ga jučer cijeli dan na svim vijestima onako tužnog, usporenog, pomalo ljutitog kako prepričava da to nije satira i fašnik,nego skoro da je to zločin što su maškare napravile.
Satira je kada se Novosti rugaju sa svime što je Hrvatsko, to je onda ok, to manjina vrijeđa većinu i to je dozvoljeno.
Sve više mi se čini da kod nas cijele godine traje fašnik,da maškare imaju ključeve države. Momci iz Kaštela svaka vam je bila na mjestu i neka vas dragi Bog poživi. Svake godine se šalite s onima za koje mislite da trebate,ne dajte se zaplašiti. Ja ću pisati o stvarnim ljudima i istinitim događajima dok budem na ovom svijetu. Sigurno se neću umoriti,to mi je obveza.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
