Razmjerno neiskusan, pritisnut sa svih strana na frustriranoj ljevici da preko noći ostvari uspjeh koji je realno nemoguć jer mu je prethodnik stranku ostavio u moralnom i finanijskom stečaju, medijski reketiran o potrebi hitne šire koalicije na ljevici, inače će mu Josipovićevi ljudi u SDP-u, poput Freda Matića, organizirati puč, perspektivni Davor Bernardić na najboljem je putu da koalicijom s Ivom Josipovićem napravi svoju fatalnu političku pogrešku.
Naime, Bernardić je krenuo časno: tražio je dogovor s glavnom vladajućom strankom oko nacionalnih prioriteta što smo od ljevice sanjali desetljećima, ponosi se sudjelovanjem u Domovinskom ratu, zgrožen je kad ga novinar pita je li mu bilo mjesto u katedrali za Božić, s obzirom na to da ne bježi od svojih vjerskih uvjerenja, u riječ, da ima vremena i mira, Davor Bernardić bi zacijelo odveo SDP tamo gdje je Partija bila davnih dana s Hebrangom ili pak na staze Savke i Tripala iz sedamdesetih.
Kuvertirani poraz
Ali, i dandanas, podjednako tvrda anacionalna struja na ljevici nije tako nešto dopustila ni Hebrangu ni Savki koji su bili puno iskusniji, pa neće niti mladom Bernardiću. Koalicijom s Josipovićem koju sam Josipović vješto plete, Bernardić može samo izgubiti, jer će se u tom slučaju momentalno aktivirati Josipovićevi spavači, SDP će zapravo imato vrlo brzo dvije frakcije i sve skupa će voditi nakon lokalnih izbora, koji ne mogu biti pobjedonosni, prema izvanrednim izborima u stranci.
Na tim isforsiranim prijevremenim stranačkim izborima vrlo se lako može dogoditi da će tvrda anacionalna struja podržati Josipovića i zbaciti mladog Bernardića. Naime, ovo mahnito inzistiranje Bernardiću da „izvoli hitno nešto napraviti“, zapravo je početna podvala prvog reda.
Jer, jedino što može hitno napraviti jest ujedinjavanje s Josipovićem, možda laburistima ili eventualno Orahom. Ali s obzirom na to da on nema karizme vladati tim društvom, ta koalicija je zapravo kuvertirani Bernardićev poraz. Postavlja se pitanje što uopće nakon deset godina Milanovića može preko noći napraviti novi čelnik hrvatske ljevice. Kojim to SDP-ovim kadrovima Hrvatska može preko noći povjerovati s obzirom na to da su do jučer bili na vlasti i pokazali sve što znaju?
Dakle, Bernardiću treba vremena, najprije da pronađe nove ljude kojima bi javnost mogla povjerovati, pa da potom prestroji stranku i da pritom kritički progovori o Milanoviću. Bez toga, bez te katarze, niti on niti SDP nemaju nikakve šanse. Ali, Bernardiću se upravo to ne želi dati: vremena da presloži stranku! I u tom procjepu, u tom presingu, sada mu Josipović nudi tijesnu suradnju!
Međutim, niti on, niti stranka baš ništa ne može dobiti s najavljenom suradnjom s Josipovićem jednostavno stoga što, da je Hrvatska htjela Josipovićevu političku opciju, nagradila bi ga najprije na predsjedničkim izborima, a svakako bi u parlamentarnim izborima nagradila njegovu stranku koja je, međutim, doživjela čak dva potpuna debakla. Prema tome, Josipoviću je suradnja, a posebno koalicija sa SDP-om, dar s neba! Koalicija SDP-a s Josipovićem ili, još gore, njegovo utapanje u SDP nije ništa drugo nego potpisivanje političke smrtne presude najprije Bernardiću, a onda i ovakvom SDP-u.
No, glavni hrvatski borac s ustaškim zmijama shvatio je da je ovo njegova fantastična prigoda da se časno izvuče s nizbrdice niz koju ide njegova stranka i sve će napraviti da ne prokocka tu šansu. I to se vidjelo na tribini koju su zajedno držali on i Bernardić. Lukavo, mudro, mitno, perfidno i dakako prijetvorno, Josipović će reći: “Sad je vrijeme da dođe do promjena i da se ostvari jedinstvo koje ne mora biti formalne naravi.“
Kakva sjajna rečenica, ugodna za uho mladog izgubljenog lidera, nagovještaj suradnje koja izgleda kao izlaz s obzirom na unutarstranačke pritiske, ali u isto vrijeme tu je i normabel: ne bojte se, neću tražiti koaliciju!
Naime, Ivo Josipović je već bio u SDP-u. Kada je Ivica Račan, čini mi se 1993./1994. godine, radio nešto slično onome što sada planira Bernardić, kada je dakle davao stanoviti nacionalni štih stranci jer bi sve drugo u doba stvaranja hratske države bilo kolektivno samoubojstvo, Ivi Josipoviću je smetala ta okrenutost nacionalnom. Tada su i zbog toga su on i još jedna grupa istomišljenika koji su bili na tragu onoga što sada propagira Markovina, razočarani i deprimirani tom nacionalnom crtom u stranci, napustili SDP i Račana. Zamislite svjetonazor političara kojemu je Račanov SDP bio pretjerano nacionalan!
Klavir za Dodika
Potom se vraća na scenu, ulazi u Sabor, ali osim kontroverznog zakona o ZAMP-u osobitog traga nije ostavio. Kao predsjednik države ostat će zapamćen po manijakalnoj regionalnoj politici uz kuriozitet da je bio jedini državnik na kulgi zemaljskoj koji je posjetio Dodika. Možda jednoga dana Dodika neki državnik i posjeti, ali teško da će se ikada naći nekoga tko bi toliko zatomio nacionalno dostojanstvo da će Dodiku u čast svirati na klaviru, što je Josipović napravio!
Kompletna ljevica, kompletan državni stroj i dobar dio diplomatskog zbora nisu mu bili dovoljni da pobijedi na predsjedničkim izborima i to je poraz koji nije zaboravio, taj poraz je adrenalin za nastavak njegovih napada na Kolindu, taj poraz, to poniženje, to ga motivira da ide dalje. Jer, sve je imao na dlanu, pa ipak je izgubio! Tome je tako jer je Josipović čovjek kabineta, neupitni intelektualac, sjajna građanska persona, ali lišen elementarnog političkog erosa, svake uvjerljivosti i svih nosivih greda karizmatske osobe. Ali, svakako iskusniji je, mudriji i vještiji od mladog Bernardića koji djeluje kao srdela pred morskim psom! Osim toga, cijela jedna struja u SDP-u koju šira javnost prepoznaje kroz nastupe Freda Matića, Bojana Glavaševića, zacijelo i Rajka Ostojića, ali i još nekih čelnika u SDP-u, sutra je spremna prihvatiti Ivu Josipovića na čelu SDP-a.
Potrebno je samo privoliti Bernardića dok je na čelu stranke na malo čvršću suradnju, da ne bi ispalo da se radi o puču, pričekati rezultate lokalnih izbora i konstatirati da je novo vodstvo podbacilo.
Naime, SDP nakon Milanovića, nakon svih propuštenih šansa i izgubljenih godina, nema nikakve šanse za veliki rezultat na lokalnim izborima. Najprije stoga jer ga čeka posve konsolidirani HDZ s moćnim Plenkovićem, koji je kao i svojedobno Sanader posve eutanizirao lijevi centar, čeka ga stranački ustrojeni Most i čeka ga medijski najmanje oštećeni član Milanovićeve vlade, a to je HNS.
Bez kritičkog diskursa prema Milanoviću, bez priznanja njegovih kapitalnih političkih pogrešaka, Bernardić ne može očekivati osobitu naklonost birača. I zato bi mogao biti lak plijen za Josipovića i njegove spavače u SDP-u. Način na koji Fred Matić provocira Bernardića u stranci sve govori! Svjestan da se ljulja među konopcima, Matić ga gađa točno u arkadu koja je već prsnula: u zagrebačke izbore i izborne kandidate, uništavajući mu ono najvažnije: atmosferu u stranci, pričama da je situacija u SDP-u danas takva da se prema njemu neki ponašaju lošije nego srpski čuvari u logorima.
To je metak za Beru, jer se hoće reći da je zahvaljujući njegovoj nesposobnosti nered u stranci neopisiv. Stanovitu podršku mu daje i Bojan Glavašević koji će isto tako avanzirati stigne li Josipović u stranku. Način na koji je nekidan napao Andriju Hebranga, činjenica da se njemu usudio reći, da on ne zna što znači izgubiti najmilije u ratu, premda je Andrija Hebrang upravo metafora za neviđenu golgote koju je prošao, to pak govori o kapacitetima Bojana Glavaševića.
Kad se posluša kako je brutalno s jedne strane te neupućeno i nepismeno s druge strane nasrnuo na Hebranga, postaje jasno da Bojana Glavaševića njegov otac, jedan od najvećih heroja Vukovara, s obzirom na to da su ga četnici ubili dok je Bojan bio dijete, nije imao kada naučiti tko je Andrija Hebrang. No, kako ga se u formativnim godinama dohvatio Milorad Pupovac, koji Bojana Glavaševića uzima k sebi jedno vrijeme za asistenta na fakultetu, čini se da ga je formirao upravo Pupovac.
Zacijelo je tu tajna neobične i neshvatljive, ali uporne retorike sina jedne velike hrvatske legende koju su ubili četnici. Može se pretpostaviti da ga je Pupovac podučio vlastitoj istini o Domovinskom ratu i da je tu negdje nastala Glavaševićeva podjednaka empatija za hrvatske i srpske ratne vojne veterane i ono znamenito pitanje kako to da srpski veterani nemaju toliko PTSP-a kao hrvatski ratnici.
Presuda: Propast!
To pitanje ga je očito u određenim krugovima ovjenčalo slavom, ali je s druge strane ta izjava, odnosno ta uvreda, bila jedan od glavnih razloga za podizanje šatora u Savskoj, jer je tom tezom taknuta zadnja crta obrane dostojanstva hrvatskih branitelja. I gle čuda, s kim se Glavašević odmah povezao, komu je bio desna ruka? Fredu Matiću koji u Vladu dolazi zapravo kao bivši savjetnik Ive Josipovića!
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
