Potaknuta spomenom moga komentara (Hina, 7. veljače 2016.) u kontekstu tribine koja je prošle nedjelje održana u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović na kojoj je gostovao ugledni francuski intelektualac, pisac i filozof Pascal Bruckner, odlučila sam javno reagirati. Na tribinu sam došla u uvjerenju da ću slušati europskog intelektualca, autora bogatog opusa kojega izuzetno cijenim još iz razdoblja kad se tijekom agresije na Hrvatsku angažirao da istina o tom zločinu stigne u svijet. Uostalom, to je svakome autentičnom intelektualcu moralni imperativ da zastupa istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka.
Nažalost, ostala sam razočarana, a vjerujem da nisam bila jedina jer je najmanje govora bilo upravo o Brucknerovu opusu, o njegovu posljednjem romanu (Un bon fils), o njegovu pogledu na ljubav, o krvniku i žrtvi, o europskom kompleksu krivnje i „demokratskoj melankoliji”. Naime, tribina je bila aljkavo vođena, dobar dio prijevoda nije se mogao čuti zbog nesnalaženja provoditeljice pri držanju mikrofona (Ingrid Šafranek), a pitanja koja smo čuli od uvaženoga književnika Dražena Katunarića djelovala su poput nasumce sročenih improvizacija. Na visini zadatka bio je jedino dr. Žarko Pajić koji nas je u uvodu u kratkim crtama upoznao s “novom francuskom filozofijom” i njezinim istaknutijim predstavnicima. Najveći dio vremena uzurpirala je za sebe gospođa Mani Gotovac svojim pola sata dugim solilokvijem (uglavnom) o vlastitoj personi i njezinim herojskim nastojanjima da dovede Brucknerov dramatizirani komad u Dubrovnik u doba najžešćeg Domovinskog rata.
Kad su na red konačno došla pitanja iz publike, Bruckneru je upućena zamolba da iznese osobno mišljenje o novoizabranom hrvatskom ministru kulture koji je, kako je rekla dama koja je otvorila ovu temu, “kontroverzna osoba ekstremno ideoloških stajališta” na što se Bruckner pohvalio da je s hrvatskom predsjednicom već razgovarao o Hasanbegovićevu imenovanju upozorivši je (dobronamjerno) kako bi ministrova stajališta o Anti Paveliću i Handžar diviziji, mogla utjecati na to da dio međunarodne javnosti “Hrvatsku ponovno vrati u prošlost”.
E, tu mi se učinilo da je i uvaženi gost prevršio mjeru dobroga ukusa i pristojnosti pa sam reagirala iznenađena ovakvim diskursom ovoga europskog intelektualca. Priznajem, već sam doživjela da su pojedini moji kolege u diplomaciji iznosili “prljavo rublje” pred mudre glave europskih i svjetskih birokrata tražeći “intervenciju”, ispričavajući se u svoje ime zbog nekih poteza hrvatskih vlasti ili se jednostavno dodvoravajući većima i moćnijima, ali nisam još čula ni vidjela da bi se gost u domaćinovoj kući odlučio docirati mu i to još o stvarima o kojima “nema cjelovite informacije” osim iz druge ruke ili iz medija.
Zato sam replicirala Bruckneru nastojeći mu predočiti obrnutu situaciju u kojoj bi jedan francuski intelektualac tražio pomoć hrvatskog kolege da mu kao gost u demokratskoj zemlji komentira vlastima i javnosti o izboru ovoga ili onoga vladina dužnosnika pa makar bilo iz plemenitih pobuda s ciljem spašavanja obraza zemlje kojega najčešće prljaju upravo oni koji je tužakaju po svijetu, a istaknula sam i to kako ne priliči koristiti gosta i tražiti od njega odgovore na pitanja o kojima nema dostatnih i valjanih informacija.
Filozof Bruckner mi je odgovorio da je pitanje Hasanbegovićeva imenovanja “međunarodno pitanje te da se o njemu može raspravljati bilo gdje, kao što se, primjerice i o Višijevskoj Francuskoj, može bilo gdje razgovarati”. Lijepo, ali ne vidim gdje je našao uporište za ovakvu usporedbu. Gotovo je sigurno da nije čitao znanstvene radove aktualnog ministra, a ako su mu ih prepričavali domaćini njegove hrvatske turneje, bojim se da to nisu bili vjerodostojni izvori. Čudi me da se uvaženi filozof toliko opustio te se uhvatio u ovakvu zamku.
Ne zanima me tko je novi ministar kulture ni kakav je njegov svjetonazor ukoliko će znati obavljati kvalitetno i savjesno svoj posao kao što me nije zanimalo niti me tko pitao zanima li me kad su tu dužnost obnašali Andreja Zlatar Violić, Berislav Šipuš ili njihovi prethodnici. Ali vrijeđa me kao građanina ove zemlje što se ponižavamo pred svijetom tužakajući i lamentirajući nad vlastitom sudbinom na ramenima europskih mudraca i dobronamjernih prijatelja dok sami izbjegavamo vlastitu odgovornost i demokratske instrumente koji nam stoje pri ruci.
Svjesna sam da se izlažem potencijalnom linču dežurnih čuvara istine i da će mi ti dušobrižnici kopati po biografiji ne bi li mi prišili neki od epiteta kojima danas kite sve one koji im nisu po volji. Izvolite gospodo. Toga se ni najmanje ne bojim. Jer otvoreni i argumentirani dijalog u ovoj maloj zemlji velikih cirkusa i marifetluka, negativne selekcije i javašluka ne može se ni očekivati doklegod intelektualci moraju podilaziti politici da bi preživjeli, političari tajkunima da bi se obogatili, a tajkuni isključivo služiti vlastitom probitku. Pitam se gdje je tu čovjek? Onaj prezreni i odbačeni čovjek izložen europskoj vjetrometini o kojemu hrvatska intelektualna krema uglavnom šuti, o kojem je Bruckner pokušao nešto natuknuti, no, bojim se, nedovoljno da bi opravdao svoj dolazak u Zagreb.
*Tuga Tarle je diplomatkinja i promotor hrvatske kulture u svijetu (Čile, Španjolska, Australija, Slovačka) i društveno angažirana publicistkinja; inicirala je i vodila Zakladu za skrb o djeci žrtvama rata — Dora 1991.-1996. — pokretač i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže. Sredinom devedesetih članica uredništva časopisa “Matica” Hrvatske matice iseljenika i suradnica više izdanja Hrvatskog iseljeničkog zbora. Osnovala je Hrvatsko-španjolsko društvo prijateljstva u Madridu te Diplomatski klub zamjenika veleposlanika u Bratislavi.
Objavila zbirku kratkih pripovijetki »Ariadnina nīt« i »Plesne kritike«, te je osmislila i priredila knjigu »Hrvatska —Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze«; autorica zapaženih eseja iz područja etike, identiteta i migracije kao i pripovijetki, poezije i neobjavljenih romana. Surađivala je u mnogobrojnim tiskanim i elektroničkim medijima.
