Presuda hrvatskim uznicima iz Herceg-Bosne nije ni pravedna ni pravična i pokazala je da Haaškom sudu nije ni do pomirenja, ni do mira, ni do pravedne istine – izjavio je u Bujici Z1 televizije general HV-a i HVO-a Zlatan Mijo Jelić.
S ovom presudom taj sud dokazao je još jednom da je nepravedan i njome želi falsificirati povijest. Žrtvu želi proglasiti agresorom, a agresora želi nagraditi i proglasiti ga žrtvom! Ne želim reći da zločina nije bilo, bilo ih je i za to odgovorni moraju odgovarati, ali isto tako odgovorno mogu reći da ova šestorka nije počinila ni jedan zločin, nije ga zapovjedila, nije ga organizirala i nije ga planirala – nastavio je Jelić.
U emisiji su po prvi puta na nekoj od hrvatskih televizija prikazana potresna svjedočanstva hrvatskih majki iz srednje Bosne čiji su sinovi i muževi ubijeni od strane pripadnika Armije BiH, za što je bošnjačko vodstvo znalo. Objavljena su i šokantna svjedočanstva logoraša muslimanskih logora, a o teškim zločinima Armije BiH svjedoči i ekskluzivni dokument objavljen u emisiji o napadu na Žepče koji govori da ‘sve ustaše treba hapsiti, u nemogućnosti odmah ubiti! Žene i djecu voditi u zatvor… Pobiti sve ranjene ustaše… Prikupiti ratni plijen – bijelu tehniku i zlato”… Naređenje Štaba Armije BiH s potpisom komandanta Drocić Narcisa od 20. lipnja 1993. godine, nosi oznake ‘vojna tajna’ i ‘strogo povjerljivo’, imao ga je i Haag, no zločinci nisu procesuirani…
Praljkov potez – čin ostavljenog hrvatskog branitelja
General Jelić je u Bujici poslao i jasnu poruku hrvatskom državnom vrhu koji je ublažio stavove nekoliko dana nakon presude: “Pitajte gospodina premijera i gospođu Predsjednicu zašto priznaju presudu?! Ponavljam – ja ne priznajem presudu! Za zločin u Stupnom Dolu već je ranije netko osuđen, a za to se sada ponovno sudilo šestorci – pa oni nisu imali nikakve veze s tim zločinom! I sada bi netko trebao priznati takvu presudu?!”
Prisjetio se lika i djela generala Praljka.
“Ponosan sam što sam bio njegov prijatelj, on je bio moj suborac i ratni zapovjednik… Ovo je čin ostavljenog i zaboravljenog hrvatskog branitelja. Pokazalo se da sve vlade za vrijeme suđenja nisu bile uključene u procese i nisu pomogle obranama šestorke. Nisu pomogli ni hrvatski politički predstavnici u BiH! Praljak je napisao više od 20 knjiga, prevodio ih na engleski jezik, ali na te knjige, dokaze i sve činjenice na koje je ukazivao nitko nije reagirao,” bio je kategoričan Jelić, a voditelj je još jednom prozvao aktualnu ministricu kulture Ninu Obuljen koja je knjige generala Praljka proglasila ‘šundom’ još dok je bila državna tajnica, o čemu je Bujica već objavila dokumente. Jelić je i to komentirao: “Pa svi koji su mogli poduzeti određene korake i učiniti nešto dobro za generala, a to nisu učinili – danas se čude zašto je ovakva presuda!”
Bujanec je i u ovoj emisiji podsjetio na knjigu ‘Demokracije i diktature’ Vesne Pusić u kojoj je Hrvatsku na više mjesta nazvala agresorom, a ista knjiga bila joj je ‘referenca’ za kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a. U prošloj emisiji otkriveno je da je dokument u kojem je ta knjiga bila ‘referenca’ 2016. potpisao i Zoran Milanović, no istina je da su Pusićkinu kandidaturu prešutno podržali i na Pantovčaku i na Zrinjevcu!
“Licemjerje hrvatske politike je podržati osobu koja sve vrijeme govori o agresiji Hrvatske na BIH i koja uopće nije sudjelovala u stvaranju RH, a već 20 godina konstantno optužuje vlastitu Domovinu za agresiju na susjednu državu iznoseći laži i neistine,” rekao je Jelić, koji već godinama upozorava na katastrofalnu poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini na tribinama diljem Hrvatske, na kojima se govorilo i o teškim zločinima nad Hrvatima u BiH za koje nitko nije odgovarao, a koje su počinili muslimani.
Svjedočanstvo hrvatskih majki iz srednje Bosne
Bujica je donijela potresne priče dviju majku iz srednje Bosne, kojima je Armija BiH pobila cijele obitelji, za što nitko nije odgovarao…
Anici Jurić iz Kaknja 13 lipnja ’93. pred očima su ubili tri sina i muža: “Ja sam bila ranjena, samo smo trebali sklopiti ruke da nas poubijaju. Djeca su mi govorila da nam neće ništa, da su s njima išli skupa u školu… Svoju Lidiju od dvije godine uzela sam u ruke, moja nevjesta, njena majka, nije mogla ni ustati, samo je govorila, čuvaj mi Lidiju… Lidija joj je bila u naručju kad je ranjena! Osmero su ih pobili odjednom… Svi su morali leći, jedan vojnik udarao mi je sina u glavu i u leđa nogom. Nisam smjela ni progovoriti, moj muž nije htio leći, a svi smo ležali… To su nam sve napravili susjedi iz Zenice i Kaknja…Oni ne odgovaraju ništa, a naši ljudi se ubijaju u Haagu! Zna se tko je to učinio, sve nam ubiše… Prije devet godina podnijela sam prijavu Tužiteljstvu BiH u Sarajevu, došli su i razgovarali sa mnom, ali nitko nije reagirao… Kada sam kasnije saznala koje su nacionalnosti bili istražitelji sve mi je bilo jasno. Da sam znala, ne bi ih nikada primila u kuću.”
Sarafini Lauš iz Travnika 9. lipnja ’93. ubili tri sina i muža, od toga dvojicu sinova pred njenim očima kao ratne zarobljenike: “Napala nas je Armija BiH. Glumili su da nas nitko ne poznaje, no te muslimanke su s nama pile kavu skupa prije…Kad smo došli u kuću, odvojili su mi djecu. Bilo je zarobljenih žena koje su uhvaćene po okolnim selima. Nitko nije preživio, samo ja… Govorili su kako im je Alija rekao da zarobljenih ne smije biti! Sina su mi ubili, a mužu Dragi jedan Safer rekao je da ga neće ubiti i pustio ga je ‘pobjeći’, no malo dalje ga je čekala zasjeda… ‘Jebali su nam majku ustašku’, pljačkali kuće, odvozili stoku, govorili ‘što se čeka s ustašama, zar ima netko živ’… S time se nosim dan i noć, spašava me jedino kada uzmem krunicu u ruke…”
Jelić je na to dodao kako čovjek teško ovakva svjedočanstva može uopće komentirati…
“Stalno se vrte Ahmići i Stupni Dol, koje također osuđujemo, no hrvatska javna televizija na stotine puta spomenula je ta dva mjesta, dok oni i hrvatske političke elite ne žele spominjati zločine nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini koje su počinili muslimani. Na desetke je Ahmića i Stupnih Dolova za koje nitko ne odgovara i koje nitko ne istražuje. Ovo što je pričala gospođa Jurić – pa tamo su ubijena 34 hrvatska civila! U BiH za ovakve zločine još nitko nije odgovarao iz vojnog vrha Armije BiH, a organizirali su ih, zapovijedali, planirali, postoje dokumenti i dokazi, čak i individualno rijetko tko odgovara za ovakve monstruozne zločine. Armija BIH ubila je 1051 hrvatskog civila, 121 dijete, 644 zarobljenih vojnika HVO-a, to je sve skupa bilo van borbenih djelovanja… Ukupno 1.695 nevinih Hrvata!”
Izetbegović je znao za zločine
U Bujici je u objavljena zapovijed napada na Žepče od strane Armije BiH od 20. lipnja 1993. godine u kojoj je pisalo: “Sve ustaše treba hapsiti, u nemogućnosti odmah ubiti, žene i djecu voditi u zatvore, pobiti sve ranjene ustaše, prikupiti ratni plijen i donijeti u džamiju. U potpisu komandant Narcis Drocić!”.
JELIĆ: Sud u BIH provodi određene ciljeve međunarodne zajednice, žrtva se želi proglasiti agresorom, ne želi se osuditi one koji su stvarno činili zločine i koji su sustavno planirali izvršenje ovakvih zločina i kojima je cilj bilo etničko čišćenje Hrvata u središnjoj Bosni, a onda i u Hercegovini.
U Bujici je prikazan i drugi dokument koji je također zaprimljen na Haškom sudu, a iz kojeg se vidi kako je zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović obavijestio Aliju Izetbegovića i bošnjačko vojno i političko vodstvo o počinjenim zločinima nad Hrvatima. Riječ je o pismu od 01. svibnja ’95. godine.
“U njemu se Halilović žali jer je Rasim Delić, tadašnji zapovjednik Armije BiH, 06. ožujka ’94. godine u intervjuu ‘Globusu ‘optužio Sefera da je odgovoran za zločine u akciji ‘Neretva ‘93’ u kojoj je bio zapovjednik. To pismo u posjedu ima i Haag i tužiteljstvo BiH. Cilj im je bio izlazak na luku Ploče. Pisao je da je već 20. rujna ’93. godine upoznao Predsjedništvo BiH, zapovjedništvo Armije BiH, ministra obrane muslimanskog dijela, ministra unutarnjih poslova i kompletan Izvršni odbor SDA sa zločinima koji su se dogodili u toj operaciji. Ako je išta UZP, onda je to! U tom pismu Aliji piše da je tražio odgovorne počinitelje da budu kažnjeni za zločine u Grabovici, gdje su ubijena 32 civila, a u Uzdolu 29 civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a…”
Ispovijest Josipa Drežnjaka
U emisiji je objavljena i šokantna ispovijest Josipa Drežnjaka, Hrvata iz Grabovice: “Zar se netko može zvati vojnikom dok ubija dijete kad ga majka drži u naručju i ubija nedužnu ženu i starce?! Od 33 žrtve iz Grabovice, ubijeno je 18 žena, 15 muškaraca. Nije tu u pitanju bio metak, lubanje su im bile smrskane, bilo je tijela bez glave… Silovatelju to nedjelo ni dan-danas nije stavljeno na teret i slobodno šeće… Osamnaest tijela iz Grabovice nismo pronašli… I danas pogledam oko kuće hoću li pronaći još neku kost, nekog susjeda ili nečiju majku…”
Stanko Krezić bio je zatočenik muslimanskog logora u istočnom Mostaru. Za Bujicu je rekao: “U Potocima je bilo 108 logoraša, od toga 54 žene, 14 djece i 40 muškaraca. Od toga 20-ak zarobljenih vojnika, a od njih je sedmero poginulo… Ljudi koji nisu mogli nositi teret, padali su, tako su ih ubijali, jedan je ubio svoga kuma… Poubijali su ih na zvjerski način i govorili da mogu biti sretni što nemaju noža… Tijela smo morali vući niz brdo, nisu nam dali ni da napravimo nosiljke, a onda smo na ta tijela morali bacati kamenje. Časne sestre slikali su u porno pozama, radili im strašne gadosti… Čini mi se da sam bio životinja, ne čovjek…”
Mirko Zelenika bio je zatočenik muslimanskog logora Jablanica: “Na Malu Gospu zarobili su me i odveli u Zujinu bazu u srednjoj Jablanici. To je bilo skladište za gorivo, dva i pol s dva i pol, visine metar i 20, podzemna prostorija… Nas je tu dovedeno devetero, da bi nakon dva dana bila dovedena još dvojica, nas ukupno 11… Zbog skučenosti prostora u svakom momentu netko je na nekome ležao, naši mučitelji našli su inspiraciju iz vremena ćuprije na Drini… To je slično kao da vas netko baci u kanalizacijski šaht! Govorili su nam neka izađe onaj što je radio u ‘opštini’, neka izađe onaj mesar, odveli su nas u Jablanicu, stali pred stan mog oca i tražili pare. Rekao sam da nemam, a on meni da će me ubiti. Ja sam se ohrabrio, pa rekao da me ubije, no nije… Lizao sam čizme nekom Džemi, dobivao batine… Nakon rušenja starog mosta, udarali sun as lopatama…”
Jelić se nadovezao: “U Haagu su bili zatvoreni Rasim Delić i Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH čija je zona odgovornosti bila središnja Bosna te Emir Kubura, zapovjednik 7. brigade gdje su bili mudžahedini. Njih trojica odgovarali su za zločine u pet općina – Bugojno, Travnik, Zenica, Vareš i Kakanj. Sedmoj muslimanskoj pripadala je i općina Žepče. U ovih pet općina u samo dva mjeseca ubijeno je preko 400 hrvatskih vojnika i civila. Nakon pada Bugojna ubijeno je 80 civila. Postoje dokumenti gdje se spominju sadašnji savjetnik Bakira Izetbegovića Selmo Cikotić i Hadžihasanović, gdje traži da mu iz Bugojna pošalju 23 vojnika i da oni neće ići u razmjenu, da će se natezati s međunarodnim predstavnicima… Njih se 19 još vode kao nestali! Cikotić je najvjerojatnije dogovarao njihovu likvidaciju, on ih je proslijedio u Zenicu! Haaški sud utvrdio je da u BiH nije bilo mudžahedina, a oni su imali kamp za obuku na planini Rostovo. U završnoj fazi obuke dovođeni su im ratni zarobljenici iz Bugojna, završni čin bilo je ritualno skidanje glava i mučenje zatvorenika!”
Delić je za zločine dobio svega tri godine, Hadžihasanović tri i pol godine, a Kubura dvije godine zatvora!
“Protjerano je preko 70 tisuća Hrvata, spaljeno preko 10 tisuća hrvatskih kuća, a naša petorka nije optužena ni za pet posto ovih zločina! Nitko nije odgovarao za zločine nad Hrvatima,” rekao je Jelić.
Spomenuo je i napad na hrvatsko selo Ravno ’91. godine koje je snagama JNA bilo ‘usput’ na putu prema Dubrovniku, čime je praktički započeo rat u BiH. Alija Izetbegović na Televiziji Sarajevo tada je rekao da to nije njihov rat… “91. godine u BiH smo doživjeli velikosrpski udar, a 92. Velikobošnjački,” zaključio je general Jelić svoj nastup u još jednoj Bujici.
Cijelu emisiju pogledajte u nastavku:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
