Na današnji dan prije 28 godina JNA je zračnim napadom htjela obezglaviti hrvatski državni vrh – bio je to klasični atentat na predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Bila je to prekretnica u borbi za neovisnost koja je bila proglašena 25. lipnja, odlukom Hrvatskog Sabora, a koja je konačno stavljena na snagu dan nakon atentata, 8. listopada, na tajnom zasjedanju sabora u podrumu Inine zgrade u zagrebačkoj Šubićevoj ulici.
O kontekstu i okolnostima raketiranja Banskih Dvora i što je to značilo kasnije za Hrvatsku, u Temi dana HRT-a govorili su pomoćnik ministar obrane RH 1991. godine Stjepan Adanić te prvi čovjek Kriznog stožera za obranu grada Zagreba 1991. godine, Mladen Vedriš.
“Bio sam tri puta na sastancima s predsjednikom Tuđmanom toga dana. U 10 ujutro smo razgovarali o stanju na bojištima. Potom od 13 do 15 sati, a navečer sam imao sastanak s predsjednikom oko pregovora s Borisom Rašetom i to u atomskom skloništu. Na tom famoznom ručku, predsjednik Tuđman nagovarao Antu Markovića da se stavi na stranu Hrvatske što on nije htio. Mi smo par minuta prije 15 sati izašli iz svečane dvorane. Ja sam se spuštao, a onda se dogodio taj strašan pokušaj atentata Tuđmana”, priča Adanić o 7. listopadu 1991. godine.
Dodaje da je očito da je JNA putem KOS-a i “domaćih izdajnika” dobila točne informacije o kretanju Franje Tuđmana.
“Oni su imali jednu borbenu grupu, ta se akcija već ranije danima planirala. Jedino što je bila sretna okolnost je da nas nisu pogodili dok smo mi bili unutra.”
Zašto se JNA uopće odlučila na takav radikalan korak, pokušaj likvidacije hrvatskog državnog vrha, pojašnjava Mladen Vedriš.
“Shvaćali su da nemaju snage za jedan dugoročniji rat, a pogotovo ne protiv naroda koji je bio spreman do zadnjega stati u obranu. Drugi je bio faktor iznenađenja, šoka i panike. Treći razlog je taj, oni su mislili da bi time međunarodna javnost prihvatila “politiku svršenog čina”, to bi se možda pretvorilo u neke pregovore ili međunarodnu konferenciju. Ja bih rekao da je to bilo jedno otrežnjenje za sve političke čimbenike i kod kuće i vani.”
Vedriš dodaje da mlade generacije treba educirati o ovom događaju.
“Da shvate u kakvim je okolnostima ova država stvarana i da se zna što je sve pokušano da se mirnodopski riješi situacija. S druge strane, da se pokaže što znači “memorandum SANU”, da postoje oni koji od toga koncepta ne odustaju, kako u povijesti, tako i u sadašnjosti. Oni koji su i bili skeptični su tada shvatili da je priprema za agresiju i odgovor na nju, jedino što je realno.”
Adanić dodaje da se pokušavalo mirnim putem razriješiti konflikt, čak i kroz moguću konfederaciju, no da velikosrpska politika nikada na to nije htjela pristati.
“Mi smo od 1990. znali da ćemo stvoriti svoju hrvatsku državu. Mi nismo nikoga napali, već smo samo branili svoje. Oni da su uspjeli ubiti Tuđmana, onemogućili bi stvaranje hrvatske države.”
“Presudan je bio napad na skladišta oružja JNA, još u rujnu. Hrvatska se naoružala, to je bio presudan događaj. Odgovor JNA je bilo granatiranje hrvatskih gradova. U tih mjesec dana stvorena je podloga za Hrvatsku vojsku te je to presudilo u obrani.”
“Da su ga ubili rat bi bio krvaviji i teži te s neizvjesnim ishodom, ističe Vedriš.”
