U najpotresnijoj Bujici do sada, na Z1 televiziji gostovao je vukovarski dragovoljac, 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš Zdenko Štefančić – Plavi. Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, pod okriljem mraka, u ožujku 1992. godine, ubili su srpski teroristi. Za smrt majke i četverogodišnjeg djeteta, Zdenko Štefančić, koji se u Vukovar došao boriti iz Njemačke, saznao je u srpskom koncentracijskom logoru, a strašnu vijest potvrdio mu je mlađi brat Slavko, tijekom razmjene u Nemetinu 14. kolovoza ’92.
Ubojice djeteta radili u MUP-u?
Pred Vojnim sudom u Beogradu Štefančić je osuđen na smrt zbog “rušenja ustavno-pravnog poretka SFRJ“, a njegov progon nastavilo je hrvatsko pravosuđe: “Zvali su me na DORH, ali da mene terete. Nisu me pitali o ubojicama moga djeteta. Ispitivali su me radi ratnih zločina nad Srbima u Vukovaru.”
Vrhovni sud Republike Hrvatske u travnju 2015. godine odbio je isplatiti obitelji Štefančić odštetu od 400.000 kuna za ubojstvo djevojčice Martine i bake Bernadice, a isti taj Vrhovni sud u veljači 2019. godine pravomoćno je oslobodio Radenka Alavanju, ‘komandanta Štaba Teritorijalne obrane Borova Sela’ kojem se sudilo za ubojstva hrvatskih civila na okupiranom području. U izjavi za Bujicu saborski zastupnik Stevo Culej rekao je da je upravo Alavanja spriječio obitelj Štefančić da ode iz Borova Sela, nakon čega su brutalno likvidirani: “Činjenica jest da su od Radenka Alavenje tražili propusnice da izađu iz Borova Sela, što je on odbio, iako je znao što će se dogoditi. Ostali su u logoru Borovo Selo zahvaljujući Alavanji”.
Štefančić sumnja da se ubojice malene Martine i danas nalaze u Borovu Selu: “Dvojica od ukupno četvorice počinitelja radili su u MUP-u kao policajci, nakon tzv. mirne reintegracije!”
Nikola Kajkić: Zločin je organizirao Veselko Maksimović
Pred kamerama Bujice, Nikola Kajkić, suspendirani istražitelj srpskih ratnih zločina i predsjednik Nacionalnog sindikata policije, kazao: “Taj zločin je organizirao i počinio zapovjednik interventnog voda iz Borova Sela. On se zove Veselko Maksimović, a nadimak mu je bio ‘Veso Palestinac’. Nakon što je zajedno sa svojom ekipom ubio malo dijete od četiri godine i njezinu baku, otuđio je golf jedinicu i taj je golf vozio po Borovu Selu. Svi su to vidjeli, a neki su mi o tome i svjedočili. Još četiri pripadnika Teritorijalne obrane sudjelovala su u tom zločinu prema tvrdnjama Kajkića.
“Ne znam što bih rekao,” komentirao je šokirani Zdenko Štefančić Kajkićevo otkriće: “Čovjek ima ime i prezime, a nitko ništa ne poduzima. To mi je nepojmljivo. Gdje smo mi to?!”
U Bujici je objavljena rekonstrukcija strašnog zločina. U noći s 20. na 21. ožujka ’92. godine, oko 3 sata, četvorica četnika iz automatskog oružja otvorili su rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu. U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da iskrvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili su na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ.
U malenu Martinu ispalili 7 metaka
Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“
U tijelu četverogodišnje Martine završilo je 7 metaka, a Zdenkova majka ustrijeljena je u glavu: “Njih četvorica nisu došli s glavne ulice, nego preko vrtova. To dokazuje da to nije učinio netko sa strane, već domaći Srbi, koji su poznavali teren. To su učinili sumještani. Ušli su unutra, odmah su počeli pucati, prvo su ranili brata Željka i ostavili ga. Malu i mamu odveli su u dnevni boravak i tamo su ih ubili. Mislili su da će brat umrijeti i ostavili ga da leži u krvi. Zadnje što je čuo – mama je molila da je ne ubiju, da ne diraju dijete. Ostavili su ‘ustašu’ da iskrvari, da se muči. No, želja im se nije uslišila i brat je ipak preživio. Odvukao se do susjeda i nekako su došli do bolnice. Kasnije je preko Beograda otišao u Mađarsku i došao do Hrvatske.
Štefančić nerado odlazi u Borovo Selo, na grobu djeteta nije bio deset godina
Kada je Zdenko Štefančić 1998. godine na mjesnom groblju u Borovu Selu pokopao svoju majku i malenu Martinu, primjetio je nešto vrlo indikativno kod svojih dojučerašnjih susjeda: “Tijekom prolaska pogrebne povorke, na svim kućama Srbi su spustili rolete.”
Zdenko Štefančić nerado odlazi u Borovo Selo. Na grobu djeteta nije bio deset godina i u Bujici je otvoreno rekao da mu je “žao što se u Hrvatskom Podunavlju nije dogodila Oluja”. Srpski teror nad njegovom obitelji nije prestao nikada: “Godine 2014. s naše obiteljske kuće u kojoj danas žive moja braća Željko i Slavko, skinuli su hrvatsku zastavu i raskomadali je. Počinitelji nisu pronađeni, baš kao ni ubojice moga djeteta.”
U Borovu selu prije rata bilo je oko 80 hrvatskih kuća – prisjetio se Štefančić: “Kada sam 1990. došao na godišnji, odmah sam primjetio da to više nisu oni isti odnosi od ranije. Rodio sam se tamo, živjeli smo, išli u školu zajedno… Godine 1991. digli su barikade i više se nije moglo unutra. Bio sam u Njemačkoj i nitko nije znao da sam se vratio. Došao sam u Vukovar, boriti se za Hrvatsku. U kući u Borovu Selu ostao je stariji brat Željko, mama Bernadica i Martina. S njima sam se čuo tri mjeseca prije nego što sam se vratio iz Njemačke, kasnije sam pokušavao, ali nije bilo moguće.”
U logoru su mu govorili da više nikada neće vidjeti svoju boitelj
Zdenko Štefančić u ratu je ranjen tri puta, a treći puta teško: “U vukovarskoj bolnici samo su mi sanirali rane, vratio sam se u Borovo Naselje i tamo sam nastavio biti na položajima.”
Plavi je ratovao na Trpinjskoj cesti i u Jadranskoj ulici, u smjeru Bršadina… Jedno vrijeme bio je i na Sajmištu: – Cijelo vrijeme pokušavao sam nekako doći do djeteta i majke, ali nisam uspio. Od susjeda im nitko nije htio pomoći.
Štefančić je zarobljen kod tvornice Borovo, nije htio ići u proboj, jer je bio ranjen i nije htio zadržavati suborce: – Potrpali su nas u autobuse i već smo tamo prošli torture. Maltretirali su nas uvezeni, ali i domaći četnici. Neke sam i prepoznao.
Zdenko Šefančić prošao je logor Stajićevo, Mitrovicu i Beograd: “Od 9 mjeseci logora, 7 mjeseci proveo sam u samici. Tijekom tortura došao sam do zaključka da mi se nešto dogodilo s obitelji i da nešto nije u redu… Govorili su mi da više neću vidjeti nikoga svoga. Jedan narednik me provocirao cijelo vrijeme.”
U Vukovaru je ubijeno 51 dijete, a za jednim se još uvijek traga
“U Vukovaru je ubijeno 51 dijete za vrijeme Domovinskog rata, a za jednim se još uvijek traga,” iznio je, komentirajući slučaj Štefančić, šokantne podatke Tomislav Josić, predsjednik gradskog Savjeta za branitelje: ”Najmlađa žrtva imala je samo 6 mjeseci! Nitko ne zna niti jedno ime od te djece, ali cijela Hrvatska zna za Aleksandru Zec.”
Ivica Marijačić, glavni urednik Hrvatskog tjednika, koji je priču o malenoj Martini Štefančić prvi objavio, dao je također izjavu Bujici: “U Hrvatskoj je stradalo 402 hrvatske djece. Riječ je o 402 teške sudbine, od kojih se ne zna koja je teža i koja izaziva više suza. Pored Martine Štefančić, tu su i djeca u Erveniku, tu je mala Verica Nikšić, koja je zajedno s majkom zapaljena u Širokoj Kuli, a imala je samo 13 godina. Tu su i dva brata – Tomislav i Dario Jurić, ubijeni u Sisačko-moslavačkoj županiji, a imali su dvije i četiri godine. Ne zna se koja je od tih priča teža, ali u Hrvatskoj nitko ne zna za njih. Svi znaju samo za jedno dijete. Ta inverzija Domovinskog rata kroz stradanje djece, došla je do točke da se sada čak rade filmovi o tzv. refleksiji slučaja Zec, pa se snima film ‘Srbenka’ o živućoj djevojčici, kojoj je “teško” živjeti u Hrvatskoj, u sredini s većinom hrvatske djece.”
Žrtva je žrtva, ali ispada da je 402 hrvatske djece manje vrijedno od jedne Aleksandre – kaže otac ubijene Martine i dodaje: “Mislim da je to strašno”.
Novinarka Bujice Mateja Jozeljić nazvala je Milorada Pupovca, Olivera Frljića i Antu Tomića i pitala ih je znaju li tko je Martina Štefančić? Razgovor s njima objavljen je bez cenzure, u posebnom prilogu. Ni Pupovac, ni Frljić, ni Tomić nisu znali tko je Martina, ali su zato znali tko je Aleksandra Zec.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
