Ugostivši nedavno u Pentagonu hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića, njegov američki kolega, umirovljeni general James Mattis je očito imao potrebu poslati poruku. Reklo bi se, ničim izazvan, izgovorio je pred upaljenim kamerama tako jednostavnu i tako sveobuhvatnu kvalifikaciju hrvatske “Oluje”: “To je operacija koja se ovdje u Americi proučava i pokazuje što dobro predvođena, dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro predvođena, može napraviti i preokrenuti.”
Gledajući kako uoči obilježavanja 22. obljetnice Oluje, glasnogovornici “Olujom” poraženog velikosrpskog projekta i baštinici jugoslavenskog komunističkog naslijeđa i nasljedstva, još jednom uspijevaju u javnom prostoru nametnuti svoj tonalitet obilježavanju obljetnice oslobođenja države, izučavanje jedne druge operacije nameće se kao nužnost i potreba, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Lobotomiranje pobjednika
Operacija bi se mogla radno nazvati – Lobotomiranje pobjednika. Valjalo bi izučiti: kako je moguće da (vojno) poraženi projekt, unatoč minornoj potpori u hrvatskom narodu, nakon dvadesetak godina uspijeva upravljati glavom pobjednika. Pritom je iznimno važno da operaciju izuče upravo na američkim sveučilištima. Barem su dva razloga za to. Prvo, na hrvatskim sveučilištima operaciju “Lobotomiranja pobjednika” i ne mogu vjerodostojno izučiti jer su sami iznimno uključeni u njezinu provedbu. I drugo, američka politika nije bila samo hrvatski partner u operaciji “Oluja”, već je jednako toliko bila partner i u operaciji
“Lobotomiranje pobjednika”. Uz značajnu američku potporu i američki novac, aktivisti jugoslavenskog komunističkog režima u Hrvatskoj postali su glasnogovornici i mjerna jedinica slobode medija, ljudskih prava i demokracije, a suradnici komunističkih tajnih službi preobratili su se u humanitarne aktiviste.
Kao obrazac operacije “Lobotomiranja pobjednika” može poslužiti i ovogodišnje obilježavanje 22. obljetnice “Oluje”. Obljetnicu karakterizira mogućnost novih (ratnih) sukoba u najbližem hrvatskom susjedstvu. Ne može se isključiti niti nova runda oružanih sukoba na Balkanu. Uostalom, i američki potpredsjednik Mike Pence je ovih dana sa sastanka premijera država Jadranske povelje, iz Crne Gore poslao poruku o skorom raspletu (ili novom zapletu) na zapadnom Balkanu, kada će se vidjeti tko će poći prema Zapadu, a tko prema Istoku.
Hrvatska je ponovo pred značajnim sigurnosnim izazovom. Ali i pred mogućim buđenjem iz letargije. Obljetnicu obilježavanja “Oluje” karakterizira ponovno jačanje hrvatskog političkog savezništva i vojnog partnerstva s SAD-om, razvoj vojnog i sigurnosnog partnerstva s Izraelom, jačanje kapaciteta i operativnih sposobnosti hrvatske vojske, porast zanimanja mladih za vojsku, polako buđenje onog posebnog raspoloženja koje pamtimo iz “Oluje”, koje ne poznaje nesavladive prepreke, a bez kojeg nema niti jedne pobjede.
Malo, ili gotovo ništa o tome možete saznati iz hrvatskih medija. Ali zato smo iscrpno izviješteni o svim potezima operacije “Lobotomiranje pobjednika”. Koja je stvarna relevantnost bilo čega što o “Oluji” piše u Novostima (kolokvijalno Pupovčeve novosti), minornom časopisu koji se navodno bavi kulturnim i identitetskim pitanjima srpske manjine? U normalnom poretku uređene države ta bi relevantnost bila ravna nuli.
Jedino bi država kao financijer projekta trebala nadzirati troše li se sredstva namjenski (dakle, za promociju srpske kulture i identiteta), a sigurnosne službe nadzirati ne služi li možda naizgled minorni list, kojeg još k tome financiraju hrvatski porezni obveznici, kao platforma za vođenje hibridnog rata protiv hrvatske države.
Jednaka je relevantnost kaznenih prijava Vesne Teršelič i Documente ili prosvjeda tzv. Ženske mreže pod geslom “Zločini u ‘Oluji’ su odgovornost svih nas” i uz zanimljiv zahtjev “Sve za mir, zdravlje i znanje, ništa za naoružanje”. I jednaka bi institucionalna skrb u normalno funkcionirajućim državama trebala postojati i kada je o njihovom djelovanju riječ. Tim prije što je Hrvatska osobita meta hibridnog rata i tim više je rukopis ovog “mirotvornog” djelovanja vrlo sličan rukopisu “mirotvoraca” koje je u vrijeme agresije na Hrvatsku na vezi držala obavještajna služba JNA tzv., kolokvijalno KOS. Nije mi, dakako, poznato rade li hrvatske nadležne institucije svoj posao i kakve su njihove spoznaje.
Vratimo glavu
No ono što je vidljivo, a sa stanovišta normalno funkcionirajuće države sasvim nerazumno, jest potpuna perverzija relevantnosti u hrvatskom javnom prostoru, kada je riječ o obilježavanju obljetnice “Oluje”. Irelevantni i na provokaciju sračunati napisi Pupovčevih Novosti, irelevantna kaznena prijava Documente, irelevantni prosvjed tzv. ženske mreže, koji jedva da bi igdje bili usput zabilježeni, postaju dominantne teme u javnom prostoru, izazivaju reakciju, odvlače pozornost. Baš kao i očekivane poruke iz službenog Beograda.
Zato bi u izučavanju operacije “Lobotomiranje pobjednika” najprije trebalo istražiti kako se uopće dogodilo da pobjednik preda glavu u ruke poraženih. I vratiti glavu pobjedniku. Jer ako pobjednici ne vrate glavu pod vlastitu upravu, loše nam se piše u sljedećim epizodama, zaključuje Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
