Potresno svjedočanstvo preživjelog s Bleiburga: “Kada danas dođem na Bleiburg, vidim pred sobom one koji su pobijeni nedužni”

Zarobljenici na Bleiburgu, wikipedia.org

Svake godine poslije 1945., pa tako i ove 2018. godine, početkom svibnja naviru sjećanja na tragične događaje koji su počeli 7. svibnja 1945. godine. Toga dana poslije podne došao je moj otac kući po mene da krenem u povlačenje Hrvatske vojske, kojoj je i on pripadao, i naroda koji se s vojskom povlačio iz Bosne, bježeći pred jugopartizanskom vojskom koja je nadirući činila zločine nad zarobljenicima i mjesnim stanovništvom. Pošao sam s ocem iako je prethodno bio obiteljski dogovor da ću ostati kod kuće s majkom, sedmomjesečnom sestrom i dvanaestogodišnjim bratom. Otac je ocijenio opasnim da kao vojni pitomac, polaznik Domobranske zastavničke (časničke) škole dočekam partizane. Kasniji su događaji pokazali da je otac bio u pravu jer su partizani došavši u Zagreb već drugi dan tražili oca i mene te zbog nas maltretirali obitelj, piše Vladimir Fuček za Hrvatski tjednik.

Uz veće i manje poteškoće postrojba s kojom smo se otac i ja povlačili preko Hrvatskoga zagorja i Slovenije 14. svibnja doprla je do slovensko-austrijske granice južno od Unter Loibacha. Bilo je to južno od onoga što danas zovemo Bleiburškim poljem. Ondje je bila mnoštvo razne vojske i civila – mogu reći da je vladao opći kaos. Miješale su se vojne postrojbe, kamioni, vojna zaprežna vozila s civilnim vozila, konjskim zapregama punima civila žene, djece i staraca. Sve to mnoštvo vojske i civila tražilo je kod engleska vojske, i mislilo da je našlo, zaštitu od jugopartizanske vojske. Pokazalo se kasnije da je to bila lažna nada i obmana. Tu nas je zatekla vijest o predaji Jugoslavenskoj vojsci, koja je primljena sa zaprepaštenjem, tim više što su se okolo vrzmali pripadnici jugovojske.

Otac i ja našli smo se u koloni od nekoliko stotina bivših hrvatskih vojnika i civila, koja je bila usmjerena pravcem prema tamošnjem dvorcu u mjestu Bleiburg. Noć između 16. i 17. svibnja proveli smo na jednoj livadi. Naglašavam kako oko nas nije bilo nikakvih straža. Cestom su prolazili engleski vojnici vozeći se u terencima i usmjeravali pravac kretanja naše kolone. Dana 17. svibnja ulazili smo u gradić okićen austrijskim zastavama i mislili smo da su nas preuzeli Englezi. Međutim, ubrzo je uslijedilo razočarenje. Ulazili smo u gradić Lavamund, granični austrijski gradić nasuprot slovenskome Dravogradu. Tu su nas Englezi predali jugovojsci. To smo odmah osjetili jer su nas partizani počeli svlačiti i oduzimati nam odore. Oni su bili odrpani, često u srbijanskoj seljačkoj odjeći u suknenim čakširama, opancima i sl. Tu smo bili opljačakani, ali još uvijek nije bilo težega fizičkog nasilja. Bilo je, doduše, udaranja, psovanja, kundačenja, ali još nije bilo likvidacija.

Prelaskom u Dravograd, započelo je zlo, započeo je Križni put. Tjerani smo prema Mariboru cestom uz rijeku Dravu, koja je tada bila prašnjava makadamska cesta. Vladala je velika žeđ, koja je bila psihički pojačana činjenicom da smo se stalno kretali uz rijeku. Glad se još nije manifestirala jer smo imali još ponešto hrane uz sebe. Žeđ, žeđ – to je bilo strašno. Pojedinci bi jurnuli prema rijeci na mjestima gdje je obala bila niža. Partizanska pratnja odmah je po njima zapucala vičući: ¨Kud bežiš, ustašo!¨. To je bila izlika za ubijanje jer se nije imao kamo pobjeći. Ako bi i skočio u Dravu i preplivao ju, opet si bio u Sloveniji.

Kolona je dalje išla do Maribora. Ondje smo preživjeli odvajanja domobrana od ustaša, vojnika od časnika i dočasnika. Onda su slijedili logori u Celju, Zidanome Mostu, Samoboru, Velikoj Gorici, Sisku (logor Viktorovcu), Kutini, Daruvaru, Pakracu Lipiku. U Pakracu sam obolio od trbušnoga tifusa i bio odvojen s ostalim tifusarima u Lipik, na ergelu, gdje smo bili izolirani u štalama i prepušteni sudbini. Tu se masovno umiralo od tifusa i gladi. Dok sam bio ondje, umrle su stotine zatočenika

Mi koji smo preživjeli (nas nekoliko desetaka) predani smo Ozni i otjerani pješice u Novu Gradišku. Vodili su nas kroz pravoslavna sela gdje smo bili fizički maltretirani. U Novoj Gradiški iz logora su noću zatvorenici odvođeni na likvidaciju. To čak stražari nisu ni tajili. Govorili su da su “prekomandovani u trinaesti bataljon”. Novogradiška Ozna prepratila me je u Zagreb i završio sam u njezinu logoru na Kanalu odakle sam pušten nakon preslušavanja jer sam bio maloljetan. Imao sam sedamnaest godina i 36 kg težine.

O svim tim događanjima morao sam šutjeti. Trpio sam, ali sam šutio nadajući se da će jednoga dana svanuti zora i na naša hrvatska vrata. Zora je svanula, mladići su svanućem zore krenuli u obranu Domovine i borbom i krvlju donijeli slobodu u sanjanu neovisnu hrvatsku državu.

Svake godine ispred očiju prolaze mi kolone onih koji su sa mnom bili na Bleiburgu i Križnom putu, ali se nisu nikada vratili. Kad god dođem na Bleiburg, ondje ne vidim današnje hodočasnike. Ne! Ja vidim one koji su pobijeni bez suđenja – dakle nedužni.

Već preko dva i pol desetljeća imamo svoju državu, a još nikoga nismo prozvali na odgovornost za počinjene zločine. Ne samo što nitko nije prozvan kao odgovorna osoba već jačaju oni koji žele taj dio hrvatske povijesti izbrisati iz memorije hrvatskoga naroda. Čvrsto vjerujem da im to ne će uspjeti unatoč hajci koju dižu u zadnje vrijeme. Kosti i mnoge jame žrtava činjenice su koje ne mogu izbrisati. Kao predsjednik Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran u dvama mandatima danas kao doživotni počasni predsjednik nastojao sam da se te žrtve ne zaborave. Ta Udruga zajedno s narodom podigla je više od 250 spomen-obilježja žrtvama, o čemu postoji i monografija. Kao član Počasnoga bleiburškog voda, a danas i doživotni potpredsjednik Voda, nastojao sam i nastojim svjedočiti istinu o tim događajima i tragediji i time pomoći da se to nikada ne zaboravi. Na oprost imamo pravo, ali ne i na zaborav!

(Napomena: autor je časnik HV-a, nositelj odličja Red hrvatskoga pletera i Medalje domovinske zahvalnosti, doživotni predsjednik Hrvatskog domobrana i doživotni potpredsjednik Počasnog bleiburškog voda)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik