Dr. sc. Stipe Kljaić u opsežnoj analizi za portal Ekonomski lab odgovara na pitanje “zašto je hrvatsko društvo ekonomski lijevo?”. Povod za to mu je, piše, bio intervju urednika navedenog portala koji je vodio sa sociologom Ivanom Burićem 7. studenog 2023. godine. Posebno se izdvaja jedna od Burićevih zaključnih napomena: „…većina istraživanja ukazuje kako je prema ekonomskim stavovima hrvatsko društvo mnogo bliže lijevim pozicijama, dok protržišne stavove, u osjetnoj mjeri, zastupa manjina. Prema tome, većina hrvatskih građana, bez obzira jesu li po drugim kriterijima pozicionirani više lijevo ili desno, (post)moderno ili tradicionalno, u znatno većoj mjeri pristaje uz ekonomske vrijednosti državnog paternalizma-protekcionizma pa se onda nameće i pitanje je li uopće moguća učinkovitija politička promocija drugog vrijednosnog tipa“.[1]
Sličnih pitanja dodiriva ose pred nekoliko godina sličnih pitanja i Vuk Vuković. U raspravi o prenaglašenom egalitarističkom mentalitetu hrvatskog društva objašnjavao je to korelacijom s društveno dominantnima lijevim ekonomskim pogledima.[2] Sociolozi su također vodili u proteklom desetljeću jednu širu raspravu o duboko usađenom egalitarizmu u hrvatskom društvu referirajući se na opus sociologa Josipa Županova (Dolenec, Širinić, Štulhofer, Burić).[3]
Privatno vlasništvo i demokratski poredak
Premda smo se mi odlučili na privatno vlasništvo i demokratski poredak nakon 1990. godine, ni danas tridesetak godina nakon te povijesne odluke nismo na čistu s tim kategorijama. Današnje protivljenje kapitalizmu, poduzetništvu i privatnoj inicijativi u Hrvatskoj i uopće privatnom vlasništvu i društvenoj promociji pojedinca i njegovom uspjehu nije slučajno; ono je plod mentaliteta koji je nastao u dugotrajnom povijesnom trajanju. Mnogi su sociolozi, ekonomisti, povjesničari, pravnici u hrvatskoj modernoj prošlosti pokušali odgonetnuti razloge zaostajanja hrvatskog naroda na periferiji europske ekonomske modernizacije.
>Dr. sc. Kljaić za Narod.hr: Ovi mislioci smatrali su da Hrvati moraju ostati vjerni kršćanstvu
Mene je sve ovo nagnalo da pokušam iznijeti neke odgovore zašto recentna sociološka istraživanja pokazuju gornje rezultate. Posebno upada u oči i Burićeva impresija da je lijeva ekonomska misao toliko ukorijenjena da praktički ne ostavlja prostora promjeni paradigme; hrvatsko društvo ne može izaći iz determinizma lijevog ekonomskog gledanja, tako se barem doimaju Burićevi zaključci. Odgovor na ovo komplicirano pitanje nipošto nije jednostavan, ali pokušat ću dati neke sugestije zašto hrvatsko društvo zauzima takve ekonomske stavove uzimajući ponešto drugačiji pristup od Burićeva sociološkog pristupa.
Duboka povijest: pred-ekonomski čimbenici
Prvenstveno sam mišljenja da su za stjecanje ekonomskog svjetonazora najzaslužniji pred-ekonomski čimbenici, koji nisu izravno vezani uz čistu ekonomsku djelatnost kao takvu, ali posredno u konačnici utječu na istu. Ti neekonomski faktori utjecali su u dobroj mjeri ne samo na ekonomski razvoj hrvatskih krajeva, već i na ono što je u ovoj raspravi od središnjeg značenja – izgradnju ekonomskog mentaliteta.
Ono što ometa da se dublje sagleda ova tema je nedostatak sustavnijih istraživanja. Najprije treba istaknuti da su u hrvatskoj povijesnoj znanosti nakon 1990-ih godina teme iz ekonomske povijesti neopravdano poistovjećene s marksističkom vizijom povijesti. Zato su istraživanja ekonomske povijesti praktički napuštena kod mlađe i srednje generacije povjesničara. Jedva da postoje istraživanja ekonomske povijesti koja bi povezivala u širem povijesnom kontekstu i neekonomske i ekonomske čimbenike. Nakon 1990. godine je, kako tvrdi umirovljena prof. Mira Kolar Dimitrijević, ekonomska povijest i ekonomska katedra na povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu cjelokupno odbačena kao marksistička bez da se dopustila prilika da se provede revizija i napravi potrebni odmak od sporne metodologije.
„Lijevi nacionalizam“
Lijeva ekonomska misao prisutna je ne samo u širim slojevima hrvatskog društva, što je razložno s obzirom na njihov pretpostavljeni slabiji ekonomski status, nego je jako raširena i u političkom, medijskom i akademskom establishmentu. To se izražava u halabuci oko bauka tzv. „neoliberalnog kapitalizma“ koji nam prijeti na sve strane. Podsjetimo se 2015. i promocije knjige francuskog autora neomarksističkih pobuda Thomasa Pikettiya, kakvu je medijsku pozornost dobila kod nas, do te mjere da je autoru priređeno predstavljanje knjige u središnjem nacionalnom kazalištu. Sadašnji predsjednik, a tada premijer Milanović javno se hvalio da čita Pikettiyev „Kapital u 21. stoljeću“ i primio je autora i osobno.[4] Da me se krivo ne razumije, nema ništa loše u čitanju knjiga, dapače, namjera je samo bila dati presjek atmosfere u hrvatskom društvu, dokazujući opće mjesto koja je u skladu s onom izrekom „da ono što gradonačelnik i biskup misle, misli zadnji građanin grada“.
>Dr. sc. Kljaić: Rusko-kineski blok osjeća da je Zapad slab, ali kršćanski narodi imaju snagu samoobnove
Jednom prilikom mi je pok. prof. Ivo Banac rekao da će u hrvatskoj politici najviše uspjeha pobrati onaj tko se drži ekonomski lijeve pozicije, a politički zagovara nacionalno-suverenističke koncepcije. Čini mi se da je predsjednik Milanović najbolje shvatio tu strategiju i da je najbliži idealu takvog političara animatora prizivanog „lijevog nacionalizma“, a da to prolazi kod birača pokazuju i ankete, drugi mu je mandat gotovo zagarantiran.
Nije samo socijalizam-komunizam
Krajnje pojednostavljivanje bi bilo kazati da je lijeva pozicija u ekonomskim pitanjima isključiva posljedica nedavnog komunističkog razdoblja prošlog stoljeća. Takva interpretacija zašto prevladavaju lijeve ekonomske ideje u današnjem hrvatskom društvu nikako ne bi odgovarala punoj istini. Naravno da su utjecaji komunističkog razdoblja utjecali na današnji ekonomski mentalitet, ali lijeva ekonomska orijentacija je starijeg datuma od tog razdoblja. Inače se sam komunizam ne bi mogao tako čvrsto implementirati da nije imao svoje korijene u prošlosti. Jer da je ono samo plod komunističkog razdoblja hrvatsko društvo bi se vrlo brzo kroz ovih tridesetak godina otarasilo socijalističkih i kolektivističkih ekonomskih promišljanja, a kako vidimo prema Buriću do toga nije došlo i teško da će skoro doći. To je zato što su ti korijeni koji pogoduju ekonomskoj ljevici dublji nego što se na prvi mah čini.
Može se tu i tamo čuti kod nekih zajedljivih zlobnika zgroženih žilavošću lijevih ekonomskih pogleda da bi Hrvatska da nije došlo do rata sa Srbijom 1990-ih godina i rasformacije jugoslavenske federacije tavorila još i danas kao „europska Kuba“. Pretjerano kazano, no vrijedno je razmatranja. Time se želi kazati da je „samoupravni socijalizam“ savršeno odgovarao ekonomskoj filozofiji hrvatskog društva. Uostalom, uspjeh komunizma nije došao ex nichilo nego su lijeve ekonomske ideje bile jako prisutne i društveno prihvaćene prije formalnog preuzimanja vlasti od strane komunista. Ni činjenica da su vlast komunisti preuzeli revolucionarnim putem, a ne na slobodnim demokratskim izborima ne umanjuje evidentnu pretkomunističku naklonost lijevim idejama u Hrvatskoj.
Prva Jugoslavija
Moderni etatizam je puno stariji od komunističkog vremena. Imao je svoj početak u usponu apsolutnih monarhija diljem Europe prije Francuske revolucije. Kako je Hrvatska bila stoljetna ratna zona od najranije turske prijetnje od početka 15. do početka 18. stoljeća, to je još više pojačavalo ovisnost o državi i državnoj intervenciji neovisno o trendu jačanja državne moći u rano moderno doba. Hrvatski krajevi se u ondašnja vremena jednako kao i danas Ukrajina nisu mogli braniti sami bez financijske pomoći izvana, prije svih od pomoći austrijskih zemalja, a slično je bilo i na jugu gdje su dalmatinski gradovi kako ne bi pali u turske ruke primali pomoć iz Venecije.
Kasnija sveobuhvatna modernizacija društva i gospodarstva u 19. stoljeću za vrijeme austrijske vladavine u hrvatskim zemljama i na sjeveru i jugu polazila je velikim dijelom pod državnom inicijativom odozgo. Tako važno ukidanje kmetstva nije došlo evolutivnim putem, kao što se zbilo u zapadnim zemljama, nego dekretom vlasti i to tek kasno, nakon 1848. godine. Francuski ekonomski povjesničar Fernand Braudel je pisao da je već od 16. stoljeća feudalizam u zapadnim dijelovima Europe postepeno propadao, pojavljuje se tada u Francuskoj seljaštvo koje stupa u trgovinu i poduzetništvo, dok je europski istok prolazio kroz obrnute procese tzv. refeudalizacije, dodatnog učvršćivanja feudalnog poretka.
>Davor Dijanović: Jugoslavenska ekonomija predstavljala je ruglo, a iz toga rugla Hrvatska i danas vuče svoje ekonomske probleme
U prvoj Jugoslaviji nakon Prvog svjetskog rata uloga države je još više ojačala o čemu je pisao ekonomist Rudolf Bićanić govoreći da je državni kapitalizam postao glavno obilježje jugoslavenskog režima. Tada je došlo i do prvog nasrtaja na privatno vlasništvo što će biti glavno obilježje hrvatske ekonomije u glavnini 20. stoljeća kada se agrarnom reformom uništavao veleposjed time što se lojalistima režima dodjeljivala eksproprirana zemlja, čime se agrarnu krizu još i dodatno potenciralo jer je na taj način smanjena ekonomska produktivnost. To je bio prvi udar na hrvatsku poljoprivredu iza Prvog svjetskog rata koji se nastavio još silovitije u narednom razdoblju. Komunističko razdoblje je konačno dovelo do kulminacije državne prisutnosti u ekonomskom životu nakon što je izvršena masovna nacionalizacija privatnog vlasništva. Tada je nakon poljoprivrede stigla na red i deprivatizacija industrije.
Formiranje mentaliteta: etnopsihologija
Posebna grana znanosti koja se usredotočila na istraživanje narodnog mentaliteta uključivala je metodologiju dviju različitih disciplina etnologije i psihologije, tzv. etnopsihologija ili narodna karakterologija. Ista je nakon 1945. godine bila iskompromitirana jer se koristila za opravdanje ciljeva rasne politike njemačkog nacionalsocijalizma. Proglašena je za pseudoznanost, međutim neka njezina zapažanja bi mogla biti od pomoći u traganjima na gore postavljena pitanja da bismo dobili uvid kako se formirao ekonomski mentalitet kod Hrvata.
U naše vrijeme nakon traumatičnih iskustava nacizma i pobjede ideje ujedinjene Europe nije politički korektno govoriti o superiornima i inferiornim kulturama i narodima. Međutim, i danas u Europskoj uniji se slavenske i istočnoeuropske zemlje još uvijek nalaze u donjem dijelu razvojne ljestvice (baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Hrvatska, Slovenija) prema stupnju ekonomskog razvoja, ali i prema mnoštvu drugih mjerila. To je nešto vrlo objektivno i trajno, a velika tema u europskoj kulturi 19. i 20. stoljeća bila je inferiornost slavenskih naroda na svim poljima stvaralaštva u odnosu na germanske i romanske narode. Među vodećim slavenskim duhovima radi toga je jedne od njih obuzimao bezizlazni pesimizam, a druge neobuzdani optimizam u pogledu buduće sudbine slavenskih naroda.
Oni među njima koji su prozapadno orijentirani pozivali su svoje slavenske narode da krenu putem imitiranja modela razvoja zapadne Europe, dok su drugi bili slavocentrični – pogonio je ih slavenski mesijanizam i ideja da će Slaveni u 20. stoljeću odigrati vodeću ulogu u europskom životu i izgraditi posebni autohtoni model razvoja nezavisan i separatan od onog zapadnog. Izvan slavenskog kruga, nimalo neobično, postojalo je pozitivno i negativno mišljenje o Slavenima istovremeno.
Poluperiferija i periferija
Tako je Karl Marx paradoksalno lošom ocjenom valorizirao slavenske narode, u kojima će kasnije pobijediti upravo njegove ideje. Na osobit način su mu u nemilosti Rusi i Hrvati; držao ih je za reakcionarne narode koji neće imati mjesta u budućnosti progresivne Europe jer su sudjelovali u rušenju liberalne revolucije iz godine 1848. S druge strane, postojalo je i rašireno vjerovanje pod utjecajem njemačkog filozofa Johanna G. Herdera da budućnost pripada Slavenima, što je potaklo slavenski mesijanizam među slavenskim narodima. Posebno im je ulijevala nadu i tadašnja njihova demografska ekspanzija. Očekivalo se da će nakon epohe dominacije romanskih i germanskih naroda slavenski narodi preuzeti primat u razdobljima koja dolaze.
Ekonomsko zaostajanje slavenskih naroda je mučilo mnoge istaknute pripadnike tih naroda. Oni se nisu htjeli pomiriti sa spoznajom da su Slaveni slijedom toga i inferioran element europske kulture i povijesti. Ovo se snažno izrazilo od vremena kada su veći narodi uspjeli izgraditi velike nacionalne države Njemačku i Italiju u drugoj polovici 19. stoljeća.
Američki sociolog i ekonomist Immanuel Wallerstein (1930.-2019.) je kasnije u 20. stoljeću razradio teoriju ovisnosti (dependence theory) zasnovanu na marksističkoj matrici eksploatacije u okviru razvoja svjetskog kapitalističkoga sustava, svrstajući slavenske zemlje istočne Europe u zonu poluperiferije i periferije nasuprot jezgre kapitalističkog sustava koje je smještao na zapad Europe i sjever američkog kontinenta.
Sa svim tim problemima „poluperiferije“ i „periferije“ se pozabavio i jedan od istaknutijih hrvatskih ekonomista 20. stoljeća Mijo Mirković alias Mate Balota (1898.-1963.) u doktoratu obranjenom 1923. godine na sveučilištu u Frankfurtu pod naslovom „Glavni uzroci gospodarske zaostalosti slavenskih naroda“. Kreće od pretpostavke da ljudski resursi igraju odlučujuću ulogu u razumijevanju ekonomskih procesa, i da su daleko važniji od prirodnih resursa. Uostalom, sami slavenski narodi su potvrda te teze budući da imaju veliki gospodarski potencijal u prirodnom ambijentu, ali mali gospodarski uspjeh.[5]
Mirković – liberalni intelektualac
Mirkoviću glavni razlozi za ekonomsku zaostalost slavenskih naroda nisu etnički determinirani. Ne postoji nešto po njemu prirođeno Slavenima što je dovelo do njihova lošijeg ekonomskog položaja. Ključ rješenja leži u njihovoj povijesti, stečenom mentalitetu i religiji.[6] Stoljetno nepostojanje političke nezavisnosti kod većine slavenskih naroda stvorilo je kod njih pasivističku psihologiju na javnom polju. Mirkoviću se nisu sviđali pokušaji emancipacije slavenskih naroda obučeni u ruho (pan)slavenskog nacionalizma njegova vremena. Kritičan je tako prema slavenofilskoj ideologiji koja kod slavenskih naroda širi prije svega ruska literatura, a koja uspostavlja sustav vrijednosti nepogodan za ekonomsku djelatnost kao što su proturacionalizam i oštra kritika individualizma.[7]
>Dr. sc. Stipe Kljaić: ‘Pio XII. zaustavio je prodor komunizma u zapadne europske zemlje’
Slijedio je tezu veoma popularnog njemačkog sociologa Maxa Webera o organskoj vezi protestantske etike i uspona modernog kapitalizma. Mada treba reći da su novija istraživanja nadišla Webera u smislu da se kapitalizam začeo i prije pojave protestantizma u 16. stoljeću, najranije u trgovačko-bankarskim metropolama srednjovjekovne i renesansne sjeverne Italije, Venecije, Genove, Milana i Firenze, zaključak mu je da je mala prisutnost protestantizma kod slavenskih naroda onemogućila njihov snažniji gospodarski razvoj. Za to mu služe primjeri onda i sada ekonomski najprosperitetnijih Čeha i Slovenaca koji su od svih drugih slavenskih naroda imali relativno najjači utjecaj reformacije. Mirković je bio liberalni intelektualac koji je favorizirao protestantizam, dok je katolicizam, a pogotovo pravoslavlje smatrao negativnim po ekonomski i društveni razvoj.
„Slavenski kućni komunizam”
Ovdje treba naglasiti jednu važnu napomenu: franjevačka je karizma jako prisutna u hrvatskim krajevima i ona je također, kolikogod da je odigrala važnu vjersku i prosvjetnu ulogu u krajevima pogotovo pod turskom vlašću, sa svojim radikalnim siromaštvom utjecala na narodni mentalitet i njegovu nisku zainteresiranost prema ekonomskim poslovima. Zanimljivo je za raspravu da je sv. Franjo Asiški bio upravo sin bogatog trgovca iz malo prije spomenute srednjovjekovne epohe prve faze kapitalizma, koji se duhovno bunio protiv materijalističkog mentaliteta svojeg vremena.
Za sklonost mentalitetu kolektivizma i socijalizma kod slavenskih naroda odgovorna je prema Mirkoviću povijesna institucija kućne zadruge kod južnih Slavena i Hrvata (kod Rusa se to isto zvalo mir); ona je poznavala kolektivno vlasništvo do najnovijih vremena, poticala neodgovornost pojedinaca i sprječavala razvoj individualne kulture. Ovaj manjak kulture individualizma su primjećivali i drugi hrvatski političari, pisci i publicisti poput Ante Starčevića, Ive Pilara i Antuna G. Matoša. Oni su to držali velikom preprekom jer su jako dobro znali da bez snažnih pojedinaca i inidivuda nema napretka hrvatske politike, kulture i ekonomije.[8] Mirković ovaj „slavenski kućni komunizam“ kako ga naziva vidi kao primitivni oblik gospodarstva nastao u hrvatskim krajevima pod utjecajem turske opasnosti i zaostataka turske vladavine u kojima je vladalo bezakonje i latentna opasnost za život i imovinu.[9]
Svi veliki pokreti u Hrvata bili su socijalistički
Posljedice toga su da hrvatske zemlje nisu imale onoliko razvijeno građansko društvo niti jaku aristokraciju kao zapadna društva što je također omogućilo pobjedu lijeve ekonomske ideologije u 20. stoljeću. Otegotna okolnost je i to što su građanski i aristokratski slojevi često bili i stranog podrijetla ili povezani politički, poslovno i obiteljski sa stranim narodima, što je također stvaralo indignaciju prema tradicionalnom poretku vladanja koji je bio u rukama često tuđeg ili anacionalnog građanstva i plemstva.
Ovo je također jedan od razloga zašto je hrvatsko društvo tradicionalno lijevo ekonomski orijentirano. Svi veliki pokreti hrvatske povijesti tog vremena, nevažno koji od njih seljački, ustaški i komunistički, imali su u svojim agendama u manjoj ili većoj mjeri promociju kolektivističke, egalitarističke i socijalističke ideologije. Sve je to utjecalo na gušenje ionako slabe kulture individualizma o kojoj su pisali Mirković i prije spomenuti autori. U hrvatskoj povijesti ima naravno i suprotnih primjera, na prvom mjestu je Dubrovnik (i susjedna Boka Kotorska) očuvavši slobodu od turskog osvajanja i lavirajući između Istoka i Zapada na poduzetničkoj je inicijativi u pomorstvu i trgovini stvorio prosperitetnu državu. Nažalost u ovih tridesetak godina nijedan hrvatski političar se nije pozabavio dubrovačkim naslijeđem kao uzorom za uređenje države, bilo bi tu štošta toga za inspiraciju.
Slavenski narodi moraju slijediti zapadni model razvoja, oni ne mogu stvoriti svoju vlastitu autohtonu civilizaciju, jer jedina preostala alternativa je poći putem Mirkoviću neprihvatljive boljševičke Rusije. Stvaranje neke autohtone slavenske civilizacije vodila bila Slavene daleko od Zapada. S takvim antizapadnjačkim i slavenofilskim idejama se u Hrvatskoj tih godina pojavljivao hrvatski seljački pokret i Stjepan Radić. Mirković je dobro prepoznavao jak utjecaj ruskog slavenofilstva i komunizma među slavenskim narodima koji će se nakon 1945. godine stopiti u obliku tzv. istočnog lagera, kada će čitav slavenski svijet od Danziga do Trsta doći pod jedan društveno-ekonomski model.
Ekonomski svjetonazor – rezultanta prošlosti
Tranzicija istočnoeuropskih zemalja i s njima Hrvatske nakon 1990-ih je bila u neku ruku vraćanje na Mirkovićevu prozapadnu koncepciju. Doduše, Mirković je imao socijalistička i socijalreformistička stajališta slijedeći tada vladajuću njemačku socijaldemokraciju u Weimarskoj Njemačkoj u kojoj je svojevremeno studirao na ovoj doktorskoj studiji. Mislio je da je moguć put u socijalizam bez nasilne revolucije, strahovao je od provale revolucionarnog mentaliteta kod Slavena koji bi mogli veoma lako slijediti primjer Rusije iz boljševičke revolucije. Današnja ruska politika opet iznova nastoji odvojiti kao što je to radila i u prošlosti slavenske i istočnoeuropske narode od zapadnog svijeta.
Zapreka dubljem proučavanju ekonomske problematike u Hrvatskoj je ta što su se u 19. i 20. stoljeću velike energije trošile na nacionalnu obnovu i uspostavu države, a ne na ekonomska pitanja. Tuđman je bio napadan 1990-ih da nije razumio gospodarsku problematiku, prigovor je točan jer se u daleko najviše bavio nacionalno-političkim temama, ta velika i ponekad besplodna politizacija kod slavenskih naroda zbog nedostatka države uvjetovala je da se politički pokreti i njihovi lideri više zaokupljaju „velikim idejama“, a ne „sitnim radom“ na što je apelirao češki državnik Tomaš G. Masaryk.
Ekonomski svjetonazor je zaista rezultanta prošlosti, i zato nužno zahtijeva pogled kroz više disciplina i iz više kuteva promatranja. No, determinizam nikako ne znači da je nemoguće ići onkraj njegovih ograničenja. Hrvatska, a pogotovo srednjoeuropska tranzicija pokazala je i pokazuje da je moguće napustiti takva deterministička uvjetovanja i da je isto tako moguće izaći iz tradicionalne paradigme koju predstavlja indiferencija prema gospodarstvu, poduzetništvu i ekonomskim poslovima uopće i čvrsto privezivanje uz egalitarizam i kolektivizam.
Zaključak: ima mjesta za optimizam
Valja primijetiti da se Hrvatska nalazi u perspektivi u ipak boljoj ekonomskoj i vanjskopolitičkoj poziciji, dok se nad baltičkim i srednjoeuropskim državama nadvijaju tamni oblici. Unutarnja kriza koja je izbila u Poljskoj kod izbora Tuskove vlade i opasnost vanjske prijetnje na granicama koja ovih dana tjera Balte da kopaju rovove i bunkere na 1000 km dugoj granici s Rusijom i Bjelorusijom izgledaju kao da se njima sada vraćaju naše devedesete godine. Kolikogod se pomaci mogu činiti mali i nedostatni, ipak je stvaranje države i otvaranje prema tržišnoj organizaciji ekonomskog života nakon 1990. godine važna putanja koja je hrvatsko društvo u bitnom promijenila u pozitivnom smislu u zadnjih tridesetak godina. Ulazak u eurozonu i Schengen potvrđuju da su ti pozitivni ekonomski trendovi dodatno potencirani unatoč turbulencijama uzrokovanim epidemijama i ratovima unazad nekoliko godina.[10]
*Napomene
[1] vidi: https://arhivanalitika.hr/blog/razgovor-sa-sociologom-bicikli-vs-automobili-duboka-je-drustvena-podjela/. Razgovor sa sociologom: bicikli vs. automobili duboka je društvena podjela, 07/11/2023, Autor: Velimir Šonje
[2] Vuk Vuković, https://arhivanalitika.hr/blog/egalitarizam-na-periferiji/
[3] Velimir Šonje, https://arhivanalitika.hr/blog/sest-godina-nove-rasprave-o-egalitarnom-sindromu-u-hrvatskoj/, 2/8/2020.; https://arhivanalitika.hr/blog/egalitarni-sindrom-otkriven-medu-hrvatima-hoce-li-zbog-toga-propast, 14/4/2017.;
[4] https://www.vecernji.hr/vijesti/thomas-piketty-posjetio-premijera-zorana-milanovica-999485
[5] Mijo Mirković, Glavni uzroci zaostalosti slavenskih naroda, Zagreb 2008., 15.
[6] Isto, 16.
[7] Isto, 71.
[8] Ivo Pilar, Borba za vrijednost svoga ja – pokus slavenske filozofije individualizma, Zagreb 1922.
[9] Isto, 72.-82.
[10] Vidi: https://arhivanalitika.hr/blog/potvrda-srednjoeuropske-recesije-hrvatske-otpornosti-i-pocetka-stvaranja-makroekonomskih-neravnoteza/
**dr. sc. Stipe Kljaić je povjesničar, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest i autor dviju zapaženih monografija “Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” (2017.) i “Povijest kontrarevolucije” (2022.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa