Socijalistička jugoslavenska ekonomija, kao i svaka socijalistička ekonomija, zaista je predstavljala ruglo, dok je u drugoj Jugoslaviji uspostavljen komunistički poredak, što je uz uspostavu jednostranačke vlasti i likvidacije političkih protivnika podrazumijevalo i ukidanje slobodnoga tržišta.
Kad je svojedobno aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović izjavila kako se u Jugoslaviji nije moglo birati između više vrsta jogurta, dežurni apologeti Jugoslavije digli su se na zadnje noge kako bi osporili tu izjavu. A bilo je, zapravo, riječ o figurativnome govoru kojim se htjelo ukazati na ruglo jugoslavenske socijalističke ekonomije. Kad je nedavno Grabar Kitarović u Washingtonu prilikom dodjele nagrade Fulbright za životno djelo rekla kako je rođena s krive strane željezne zavjese isti jugo-apologeti, strateški raspoređeni u svim tzv. mainstream medijima, krenuli su u dvadesetu neprijateljsku kontraofenzivu kako bi tu izjavu ismijali i izrugali joj se.
Ne postoji vjerojatno niti jedan slučaj kritike Jugoslavije koji u nazovi-hrvatskome medijsko-političkom prostoru posljednjih dvadesetak godina nije naišao na bjesnilo jugoslavenskih hagiografskih falanga koje redovito kreiraju medijske tjeralice za svakoga tko se usudi iole kritički progovoriti o povijesti bivše Jugoslavije. Države nastale i raspadnute na zločinu koja je u svojoj esenciji značila negaciju hrvatskih interesa. Neki jugo-apologeti idu toliko daleko da razdoblje Jugoslavije nazivaju razdobljem ‘prosvijećenosti i modernizma’ (Vuk Perišić).
U dvama nastavcima u Hrvatskome tjedniku prikazat ćemo što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu. Taj će prikaz vrlo jasno pokazati kako i izjava o jogurtu i izjava o željeznoj zavjesi imaju svoje utemeljenje te da iza njihove kritike zapravo stoje apologeti i ljubitelji zločinačke Jugoslavije koji su u bivšem sustavu (ili pak njihovi biološki ili ideološki predci) izgradili svoje karijere i biografije. Uvodno je apostrofirano da je jugoslavenska ekonomija predstavljala ruglo. Da, socijalistička jugoslavenska ekonomija, kao i svaka socijalistička ekonomija, zaista je predstavljala ruglo, a upravo iz toga rugla Hrvatska i danas vuče svoje ekonomske probleme.
U drugoj Jugoslaviji uspostavljen je komunistički poredak, što je uz uspostavu jednostranačke vlasti i likvidacije političkih protivnika, podrazumijevalo i ukidanje slobodnoga tržišta te formiranje tzv. planske privrede pod nadzorom države. Provedena je agrarna reforma kojom su temeljito izmijenjeni vlasnički odnosi, potom kolektivizacija, a umjesto slobodnoga tržišta roba, država uvodi raspodjelu potrepština za život na temelju doznaka. Potrošači dobivaju bonove za kupovinu strogo određenih mjesečnih količina hrane, odjeće i obuće. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, 2003., 286.) Ab ovo radilo se o sustavu koji je bio osuđen na neuspjeh. Socijalistička ekonomija raspala se baš svugdje na svijetu, ako tu ne računamo ekonomske gigante Sjevernu Koreju i Kubu, pa čak i u Kini koja je od sedamdesetih godina počela prihvaćati tržišne reforme i na tomu graditi svoj ekonomski rast.
Pomoć Zapada i ekonomska diskriminacija Hrvatske
Iako jugoslavenski apologeti vole govoriti o Jugoslaviji kao o socijalno-ekonomski uspješnoj državi, jedino razdoblje kad zaista možemo govoriti o gospodarskome iskoraku jugoslavenske ekonomije ono je od 1955. do 1961. Govorilo se tada o jugoslavenskome ekonomskom čudu i o tomu kako će Jugoslavija u sljedećih desetak godina dostići visokorazvijene zemlje. Ekonomski uspon bio je, međutim, poglavito posljedica dvaju čimbenika. Komunalni sustav uveden 1955., unatoč svim slabostima, davao je određen prilog gospodarskom usponu. Ipak, ključna je bila ekonomska pomoć SAD-a i država zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. Unatoč pogoršanju odnosa s Istokom, razmjena roba nije posve prekinuta pa se dio jugoslavenskih proizvoda plasirao na istočno tržište. Počinju pristizati hladnjaci, radio-aparati, električni štednjaci itd., što pozitivno utječe na pozitivna gospodarska kretanja i podizanje standarda. (Matković, 2003., 331.-333.)
Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni zrakoplovi, primjerice, ‘kupovali’ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 posto i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi, koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.), 2012., str. 326.) No okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Stanje krize bilo je permanentno stanje jugoslavenske ekonomije.
K tome, Hrvatska je bila ekonomski diskriminirana. Potkraj pedesetih čak je i hrvatsko komunističko vodstvo spoznalo da u raspodjeli saveznoga kapitala Hrvatska prolazi lošije od ostalih, a relativno zaostajanje Hrvatske potvrđivali su i statistički podatci. Od 1953. do 1959. porast jugoslavenske privrede iznosio je 202 %, a Hrvatske samo 19 %. (Matković, 2003., 338.) Ostavljeno bez zapadne pomoći, jugoslavensko je gospodarstvo početkom šezdesetih počelo gubiti dah: zastala je industrijalizacija, a poljoprivreda je nazadovala. Umjesto visoke produktivnosti i integriranja u međunarodno tržište, Jugoslavija je zaostajala u zatvorenoj gospodarskoj politici, što su i promatrači u partijskom vrhu sve više uočavali. (Matković, 2003, 345.) Nakon temeljitoga razmatranja općega gospodarskog stanja u državi, partijski vrh odlučio se za promjene u gospodarskom sustavu. Promjene su započele 1964., a nastavljene 1965. te su poznate pod nazivom privredna reforma. Doneseno je 30-ak zakona i odluka o gospodarstvu. Osnovni cilj reforme bio je intenzivnije privređivanje, poštivanje ekonomskih kategorija, brže povećanje produktivnosti primjenom racionalnijih ekonomskih mjerila i šire uključivanje u međunarodnu podjelu rada te dalje razvijanje društveno-političkih odnosa na načelima samoupravljanja. Isticalo se da gospodarski život zemlje ima regulirati tržište, a ne država. Državno određivanje cijena trebalo je prepustiti tržištu. Ukinuti su državni investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke i poduzeća, a uveden je i konvertibilni dinar. Na samom početku reforma se sukobila s pitanjem nerentabilnih poduzeća koja nisu mogla izdržati gospodarsku utakmicu, a na drugoj strani s teškoćama u izvozu. (Matković, 2003., 347.)
Iseljavanje Hrvata, duboka kriza i bezuspješne reforme
Reforma je dovela do zastoja u većem broju industrijskih grana, što je rezultiralo odljevom radne snage u inozemstvo. Velik broj Hrvata iz Hrvatske i BiH odlazi na tzv. privremeni rad u inozemstvo, a najviše u SR Njemačku. Hrvati 1971. čine 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – zastupljeni su s 39 posto. Tzv. gastarbajteri često su privremeni boravak pretvarali u stalni, ali su održavali veze s domovinom i donosili Hrvatskoj znatan novac, jer su prema novim pozitivnom jugoslavenskim propisima mogli inozemne zarade legalno doznačavati u domaće banke. Gastarbajteri su gradili kuće, donosili materijalna dobra (automobili, kućanski aparati) tako da je mnoge nerazvijene krajeve Jugoslavije između polovice šezdesetih i polovice osamdesetih preobrazio rad njihovih stanovnika u inozemstvu. (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, 2003., 331.)
Činjenica da je najveći broj iseljenika bio iz Hrvatske, može se eksplicirati činjenicom da je u Hrvatskoj privredna reforma donijela razočaranje. Očekivanja Hrvata nisu se ispunila, a u pojedinim je aspektima njihov gospodarski položaj pogoršan. Reformu su izborile snage koje su se zauzimale za prijenos ovlasti, no činilo se da je samo dalje učvršćena centralizacija sredstava. Čak i četiri godine nakon reforme, beogradske su banke čvrsto držale uzde jugoslavenske privrede tako što su kontrolirale više od polovice ukupnih kredita i oko 81, 5 posto stranih kredita. (Sabrina P. Ramet, Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005., 292.)
Godine 1979. dolazi do zastoja rasta proizvodnje, a nastali su i golemi poremećaji u radu gospodarstva. S tržišta nestaje mnogo uvozne robe. Država nije mogla plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, a nastali su i prekidi u procesu proizvodnje. Nastupila je stagnacija proizvodnje, kao posljedice sniženja produktivnosti rada. Počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijarda dolara. Bruto akumulacija i realni osobni dohodak neprekidno su padali. Politika razvoja i sve nesređenije stanje u privredi razarali su gospodarske kriterije i rasplamsavali visoku inflaciju. Pad standarda, velika nezaposlenost i visoka inflacija ukazivali su na duboku krizu koja je značila gospodarski slom. Unatoč tomu, država je i dalje nastavljala s politikom spašavanja nerentabilnih poduzeća i sprječavanja uključivanja u svjetsko tržište. (Matković, 2003., 379.)
Partijski je vrh tek 1983. priznao stvarno stanje ekonomske krize i tada su donesene Polazne osnove dugogodišnjega ekonomskog programa stabilizacije, kao programa za svladavanje ekonomske krize. Cijeli se, međutim, program ekonomske stabilizacije svodio na preporuku da se što više ‘primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje’. No u novome programu nije se uspjelo formulirati i praktički oblikovati novi tip robne proizvodnje, pa ni ovaj pokušaj gospodarske reforme nije uspio. Njegovu je potiskivanju pridonijelo opće političko ozračje poslije Titove smrti, koja je dovela i do duboke političke krize. (Matković, 2003., str. 388.-389.)
Nakon Titove smrti gospodarska bilanca Jugoslavije bila je porazna: savezna se vlada suočila s činjenicom da je nemoguće otplaćivati vanjski dug od gotovo 20 milijarda dolara. Vodili su se teški pregovori s međunarodnim bankarskim institucijama jer je Zapad želio očuvati Jugoslaviju. Zbog interesa očuvanja Jugoslavije, dobivene su djelomične odgode plaćanja, no jugoslavensko je gospodarstvo bilo pod teškim teretom tzv. dužničke krize. Zbog nedostatka deviza, nije bio moguć uvoz nafte u dovoljnim količinama. Mjere štednje ne samo da nisu mogle biti trajno rješenje nego su donosile velike štete (primjerice, par-nepar vožnja). U trgovinama je uzmanjkalo namirnica koje su se u potpunosti ili djelomično uvozile (kava, čokolada, deterdženti). Takve nestašice poticale su kupovinu u inozemstvu, ponajprije Austriji i Italiji, što je rezultiralo odljevom konvertibilnih valuta. (Goldstein, 2003., 351.-352.)
Financiranje tzv. nerazvijenih republika i pokrajina
Posebno osjetljivo bilo je pitanje ekonomskih odnosa između republika, koje je pospješilo kasniju dezintegraciju komunističke Jugoslavije. Sve su češće bivale javne polemike o načinu potpomaganja nerazvijenih republika (Makedonija, BiH, Crna Gora) i Autonomne pokrajine Kosova. Hrvatska i Slovenija davale su 60 posto novca za te namjene, a problem se nije rješavao. Štoviše, jaz između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika bio je sve veći. Primjerice, 1981. društveni proizvod po stanovniku Slovenije bio je 78 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a kosovski tek 32 posto jugoslavenskoga prosjeka; dakle slovenski je bio 5,5 puta veći od kosovskoga. Hrvatski je društveni proizvod bio 28 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a najrazvijeniji dijelovi Hrvatske (Zagreb s okolicom te obala) malo su zaostajali za Slovenijom ili ju čak nadmašivali, (Goldstein, 2003., 353.) (Zagreb je imao 111 posto veći društveni proizvod od jugoslavenskoga.)
Jedan od najvažnijih ekonomskih problema komunističke Jugoslavije odnosio se, dakle, na ‘korigiranje enormnih razlika u temeljnima makroekonomskim pokazateljima (BDP-u i razini zaposlenosti) među federalnim jedinicama. Savezne regulativne institucije koje su trebale korigirati te razlike, proračun federacije i Fond za financiranje razvoja nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo, pokazale su se tijekom 80-ih godina 20. st. nedostatnima za ublažavanje golemih razlika u ekonomskoj razvijenosti. Uz to, usporedno s približavanjem bankrota socijalizma, zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) počele su u sve većoj mjeri osporavati regulativnu ulogu saveznih fiskalnih institucija.’ (Zdravko Petak, ‘Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije’, u: Dijalog povjesničara-istoričara, str. 62.-63.)
Hrvatskoj i Sloveniji posebno je smetalo razvijanje paralelnih industrijskih pogona koji su već postojali i dobro poslovali u svojim republikama. Te su nove industrije često poslovale s velikim gubitcima, što je i očekivano jer u temelju tih investicija nisu bili gospodarski, nego politički interesi. Primjerice, nakon premještanja središta industrije čelika iz Slovenije u BiH, postalo je jeftinije uvoziti čelik nego ga proizvoditi u Jugoslaviji. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da 600.000 industrijskih radnika, gotovo polovica industrijske radne snage, radi u poduzećima koja posluju s gubitkom. (Ramet, 2012. 332.) Unatoč tomu što je polovica industrijske snage radila u nerentabilnim poduzećima, nastavilo se s financiranjem tih poduzeća. Svaka sličnost s kasnijim financiranjima gubitaša kao što je, primjerice, Uljanik, naravno da nije slučajna. Hrvatska je zapravo zadržala isti socijalistički model i sve do danas ga se nije riješila.
Upad Miloševića u federalni monetarni sustav
Krajem 1989. Ante Marković kao predsjednik tadašnje vlade iznio je program gospodarske reforme s osnovnim ciljem obaranja inflacije i uvođenja tržišnih elemenata. Odnos dinara i njemačke marke bio je zaleđen, predviđene su konvertibilnost dinara, stabilizacija državnoga proračuna i potrošnja te restriktivna monetarna politika. Zapadne banke obećale su financijsku pomoć, ali se koncept pokazao nerealnim. ‘Marković je želio obećanjima o gospodarskom preporodu zadobiti povjerenje svih ili barem većine građana Jugoslavije, ali oni više nisu vjerovali ni u kakvu Jugoslaviju. Markovićev program, međutim, doživio je slom – njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) poraženi su na izborima, a Savez reformskih snaga, koji je osnovao u srpnju 1990., bio je poražen na izborima u BiH, Makedoniji te Srbiji i Crnoj Gori. Markovićev program nije bio realan i zbog toga što savezna vlada nije kontrolirala ni gospodarske funkcije: Milošević je početkom 1991. za Srbiju povukao oko dvije milijarde dolara iz primarne emisije Narodne banke Jugoslavije, a istodobno je u Srbiji rekvirirana imovina većine hrvatskih i slovenskih poduzeća.’ (Goldstein, 2003., 375.)
Oduzimanje imovine hrvatskih i slovenskih poduzeća i upad Srbije u federalni monetarni sustav kao i uskraćivanje poreznih uplata u savezni proračun iz zapadnih republika de facto su doveli do kraja jedinstvenoga jugoslavenskog tržišta i time pridonijeli raspadu Jugoslavije koji će uslijediti. Suprotstavljeni interesi jugoslavenskih republika, neodrživost planske privrede kao i uskraćivanje daljnje izdašne pomoći Zapada Jugoslaviji (čimbenik koji je uz doznake iseljenika održavao jugoslavensku ekonomiju) zbog gubitka važnosti geopolitičkoga položaja (pad Berlinskoga zida) jugoslavensku su ekonomiju dovele do kraha, a uslijedit će i krvavi raspad jugoslavenske države. Ekonomskim i socijalnim problemima današnje hrvatske države jugofili se često koriste kao argumentom za olakšavanje po Hrvatskoj. Međutim, pri tom prešućuju kako su ti problemi većim dijelom naslijeđeni iz bivšega sustava. A među njima i korupcija koja je, protivno uvriježenim medijskim lažima, bila široko rasprostranjena i u vremenu Jugoslavije. Sam je Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: ‘Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava s gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga’ (Zvonimir Despot, Tito – Tajne vladara – Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Večernji list, 2009., 99.).
Tito je bio autor znamenite izreke da se ne treba držati zakona kao pijan plota pa je i više nego komičan i licemjeran njegov antikorupcionaški govor (kao što je licemjerno i spominjanje prava radnika od strane osobe koja je bila veći hedonist od najpokvarenijih zapadnih buržuja), no on s druge strane predstavlja nesporan dokaz kako je Jugoslavija bila duboko prožeta kriminalom i korupcijom (Tito: ‘masovna pojava’). Milovan Đilas, istaknuti Titov suradnik i komunist, u svojoj disidentskoj fazi zapisao je kako je ‘marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo (…) neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće’ (Milovan Đilas, Vlast i pobuna, 2009., 70.). Ono što je Đilas zapazio, sada već davnih godina (a što su pokazali raspadi socijalističkih sustava diljem Europe) jugoslavenski apologeti ni danas ne žele priznati, pa otud i bjesomučni napadi na kritičare ekonomskoga modela Jugoslavije koji je Hrvatska, na žalost dobrim dijelom preuzela (zaduživanje, klijentelizam, doznake iseljenika, siva ekonomija). Ne zato što to i sami ne vide, nego zato što je Jugoslavija njima zaista bila ekonomski isplativa.
Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe.
(nastavak u idućem broju)
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
