U uvodu Ustava Republike Hrvatske kronološki su navedene povijesne činjenice koje su dovele do osamostaljenja i suverenosti Republike Hrvatske. Tu je navedeno sve u čemu je utemeljena hrvatska samostalnost i suverenost, od stoljeća sedmog, od knezova, kraljeva, nagodbi, ugovora, raznih državnih oblika pod kojima je hrvatski narod bio, preko Banovine Hrvatske, kojom je kako piše: “obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji”.
Tko je u temeljima Republike Hrvatske, a tko nije
A onda je u tom uvodnom tekstu Ustava, kao i sve u nas, zapelo na 10. travnju 1941. godine.
Preciznije, zapelo je za oko ono što je u uvodu Ustava napisano, u čemu se u tom razdoblju Drugoga svjetskog rata temelji povijesni slijed hrvatske samostalnosti i suverenosti:
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.).”
Pitanja oko uvodnog dijela Ustava
Kao običan mali znatiželjan čovjek, ovim putem upućujem stručnim ljudima sjedeća pitanja vezana za ovaj uvodni dio Ustava:
1. Kako ZAVNOH može predstavljati temelj hrvatske državne suverenosti, ako jasno ističe da se uopće ne bori za samostalnu i suverenu državu Hrvatsku, nego njenu slobodu vidi u “bratskoj zajednici sa slobodnom Srbijom, slobodnom Slovenijom, slobodnom Crnom Gorom, slobodnom Makedonijom i slobodnom Bosnom i Hercegovinom.”, a ta zajednica je bila država koja se zvala Jugoslavija.
>Prof. Goran Jurišić: ZAVNOH ima upitan legitimitet i legalitet
2. Kako ZAVNOH može predstavljati temelj hrvatske državne suverenosti, a bio je “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, dakle bio je nasuprot osamostaljenju Hrvatske od Jugoslavije, a time i želji hrvatskog naroda da izađe iz Jugoslavije, ugasio je tadašnju državu Hrvatsku i vratio je pod okrilje Jugoslavije, dakle druge države, u kojoj Hrvatska nije bila suverena, ni samostalna, ni samobitna?
ZAVNOH to jasno ističe kao cilj već u prvoj točci zaključaka prvog njegovog zasjedanja u kojoj “mobilizira sve rodoljubive snage hrvatskog naroda, u bratskoj zajednici sa srpskim i ostalim narodima Jugoslavije u sveti nacionalno-oslobodilački rat za rušenje Nezavisne Države Hrvatske”.
3. Kako ZAVNOH može biti temelj državne suverenosti Hrvatske ako je stvorio okvir za ubijanje ljudi koji su mnogi zapravo bili zagovaratelji samostalnosti Hrvatske i odvajanja od Jugoslavije. (članak 8. Deklaracije ZAVNOH-a: “Izdajstvo domovine, služba neprijatelju i špijunaža u korist neprijatelja, kažnjava se smrću.”)
4. Zašto se Banovina Hrvatska nalazi u slijedu povijesnih činjenica za temelje hrvatske državne suverenosti, a Nezavisna Država Hrvatska ne, ako je Nezavisna Država Hrvatska protokolarno naslijedila Banovinu Hrvatsku i prihvatila sve njene institucije koje su vršile svoje funkcije sve do uspostave novih institucija NDH?
5. Zašto se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zamjera što su neki hrvatski teritoriji bili u njeno vrijeme pod Italijom, a ne zamjera se Banovini Hrvatskoj što su neki isti hrvatski teritoriji i tada bili pod Italijom.
6. Zbog čega se hrvatskoj politici zamjeraju Rimski ugovori iz 1941. koje je potpisala s Benitom Mussolinijem, a ne zamjeraju se jugoslavenskoj politici Rimski ugovori iz 1924. godine, koje je tadašnja jugoslavenska vlast potpisala s istim tim Benitom Mussolinijem.
7. Kako NDH nije u slijedu povijesnih činjenica koje su dovele do stvaranja države, a bila je država, sa svim državnim obilježjima, za razliku od mnogih hrvatskih administrativnih oblika koji nisu bili država?
Ovim putem unaprijed zahvaljujem na odgovorima i vjerujem da ovo ne pitam samo u svoje osobno ime.
Uvod u Ustav Republike Hrvatske
Ustav Republike Hrvatske nastavlja se dalje ovim rečenicama kojima se dodatno objašnjava u čemu se temelji hrvatska samostalnost i suverenost tj. kako je nastala Republika Hrvatska:
“Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”
A ovo su moja pitanja vezana uz ovaj uvodni dio Ustava, koja također kao običan mali znatiželjan čovjek upućujem stručnim ljudima:
1. Zašto Ustav Republike Hrvatske govori o odbacivanju komunističkog sustava, a ne spominje odbacivanje Jugoslavije?
2. Koga je Hrvatski narod odbacio referendumom 1991. godine, komunizam ili Jugoslaviju?
3. Od koga je to hrvatski narod očuvao Republiku Hrvatsku i koga je to pobijedio u Domovinskom ratu?
4. Zašto Ustav Republike Hrvatske ne spominje da je Hrvatska stvorena u obrambenom ratu protiv agresorske Jugoslavije?
>Mišetić: Za YU komuniste je svaka nacionalna država hrvatskog naroda bila ‘ustaška’
Dok stručni ljudi ne daju odgovore na ova pitanja, bit ću slobodan ovdje u daljnjim komentarima izraziti kako ovo sve osobno doživljavam i tumačim kao običan čovjek.
Prvo u komentarima vezanim za dio Ustava koji govori o “odbacivanju komunizma”.
Skrivanje zločinačkog karaktera Jugoslavije prema Hrvatskoj
Temelj postojanja današnje samostalne države Hrvatske je u želji hrvatskog naroda da se osamostali od drugih država, posebno od Jugoslavije, koja je od 1918. godine bila glavna prepreka u tom procesu.
Jugoslavija, u bilo kojem svojem obliku, nije htjela Hrvatsku kao samostalnu, suverenu i samobitnu državu u bilo kojem obliku.
U ovom dijelu Ustava Republike Hrvatske skriva se ta ključna riječ: Jugoslavija.
Jugoslavija se za razliku od Nezavisne Države Hrvatske ne briše iz povijesnog procesa stvaranja države Hrvatske.
Naprotiv, ona se stavlja u taj pozitivan kontekst zapakirana kroz tekovine ZAVNOH-a i kasnijih jugoslavenskih ustava.
Ali zato se Jugoslavija briše iz povijesnog konteksta u kojem je ona svima jasno i vidljivo bila nasuprot osamostaljenju Hrvatske i zato je pokrenula agresiju protiv Hrvatske 1991. godine, uostalom kao što je to učinila i 1941. godine.
Riječ Jugoslavija ne spominje se u Ustavu Republike Hrvatske nijednom u negativnom zločinačkom i agresorskom kontekstu.
Zašto se tvrdi da smo 1991. godine odbacili komunizam, a ne Jugoslaviju?
Ustav Republike Hrvatske, kao temeljni dokument samostalnosti države, umjesto o odbacivanju Jugoslavije govori o odbacivanju komunizma i pri tome ne spominje referendum iz 1991. godine kojim se Hrvatska odvojila od Jugoslavije.
A referendumsko pitanje od 19. svibnja 1991. godine glasilo je:
“Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi“
Odgovor naroda svi znamo.
Narod je rekao NE.
Uvod Ustava Republike Hrvatske na ovaj način skriva odgovornost Jugoslavije za zločine i agresiju na Republiku Hrvatsku, te skriva želju hrvatskog naroda da se 1991. kao i 1941. osamostali i odvoji upravo od zločinačke Jugoslavije, u bilo kojem njenom ideološkom obliku.
Eto, to je moj skromni laički komentar na dio Ustava koji govori o “odbacivanju komunizma”, a u nastavku je moje skromno laičko razmišljanje vezano za ZAVNOH.
Odgovor hrvatskog naroda na referendumsko pitanje “Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi“ glasio je NE.
Hrvatski narod nije želio biti u Jugoslaviji.
>19. svibnja 1991. održan referendum za samostalnu Hrvatsku: Gotovo 95 posto Hrvata glasovalo ZA
Odgovor hrvatskog naroda suprotan je dakle onim odlukama ZAVNOH-a.
Hrvatski narod nije vidio svoju slobodu u “bratskoj zajednici sa slobodnom Srbijom” i ostalima, kao što je to ZAVNOH želio i nametnuo mu.
Upravo je to ključno za razumijevanje pozicije ZAVNOH-a koji je bio nasuprot toj želji hrvatskog naroda, kako te 1941. godine, tako i 1991. godine, na isti način.
Potrebno je razumjeti kako su u oba vremena jugoslavenski agresori Hrvatsku smatrali jednako i “ustaškom” i “fašističkom”.
U oba vremena jugoslavenska politika nije rušila hrvatsku vlast, nego hrvatsku državu.
Za što se točno borio ZAVNOH?
U prvoj točci rezolucije ZAVNOH-a stoji: “Hrvatski se je narod, usprkos svom dugom robovanju pod Nijemcima, Madžarima i Talijanima, usprkos svom 22-godišnjem potlačenom položaju pod velikosrpskom beogradskom klikom, uvijek borio za svoju slobodu i samostalnost.”
Dakle ZAVNOH govori o borbi hrvatskog naroda protiv beogradske velikosrpske klike, a upravo je ZAVNOH poveo dio hrvatskog naroda u borbu baš za interese te beogradske klike samo u drugoj ideološkoj verziji.
Borio se je da taj Beograd opet bude glavi grad države u kojoj Hrvati žive, a ne Zagreb. Borio se protiv onog dijela hrvatskog naroda koji se je već bio odvojio od beogradske klike i Jugoslavije, te stvorio državu Hrvatsku.
U toj borbi ZAVNOH je uspio jer je srušio samostalnu državu Hrvatsku i vratio je pod okrilje Jugoslavije i Beograda i beogradske klike.
Kakvu je Hrvatsku želio ZAVNOH
A kakvu je Hrvatsku želio ZAVNOH može se dodatno vidjeti iz prvog Ustava Narodne Republike Hrvatske u čijem članku 11. piše: “Srbi u Narodnoj Republici Hrvatskoj ravnopravni su s Hrvatima”, a onda u članku 14. piše: “Nacionalne manjine u Narodnoj Republici Hrvatskoj uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe svoga jezika.”
Dakle Srbi u Hrvatskoj nisu nacionalna manjina, nego su ravnopravni s Hrvatima, a nacionalnim manjinama se ravnopravnost niti ne spominje.
U slobodnom prijevodu ZAVNOH nije želio Hrvatsku niti kao samostalnu državu, niti je htio Hrvatsku kao državu Hrvata.
ZAVNOH je želio Hrvatsku kao administrativnu jedinicu druge države, Jugoslavije.
ZAVNOH je želio Hrvatsku kao administrativnu jedinicu za Srbe i Hrvate.
A Srbi su imali svoju Srbiju.
Srbija je bila samo za Srbe.
Ali Hrvatska nije bila samo za Hrvate.
Ona je bila za Srbe i Hrvate, jednako.
Tako je to ZAVNOH osmislio.
Lijepo je znati kako nije postojao ZAVOS identično srpsko tijelo hrvatskom ZAVNOH-u u Srbiji, a koje je imalo ovakve identične ciljeve u ravnopravnosti, rušenju Nedićeve Srbije i ubijanju svih koji su je htjeli.
Niti su u ustavu Narodne Republike Srbije Hrvatima spominjana ikakva prava, a kamoli ravnopravna, niti su se Hrvati igdje spominjali.
Jesu li borci za Jugoslaviju utemeljitelji ili rušitelji temelja suverene Hrvatske
Glavni cilj ZAVNOH-a bio je srušiti državu Hrvatsku i pobiti sve one koji su je htjeli, kako su njegovi akteri i napisali.
ZAVNOH je svojim članak 8. deklaracije (“Izdajstvo domovine, služba neprijatelju i špijunaža u korist neprijatelja, kažnjava se smrću.”) postao temelj za masovne zločine nad svima onima koji su bili protiv domovine Jugoslavije i koji su sudjelovali u stvaranju tadašnje nezavisne Hrvatske.
Ali ZAVNOH je time bio i temelj za ubijanje svih onih klasnih i ostalih neprijatelja jugoslavenskog komunizma i podloga za konfiskaciju imovine.
Stoga je legitimno zapitati se je li normalno da takvo tijelo s takvim stavovima i ciljevima može uopće biti blizu bilo kakvog civilizacijskog društvenog temelja, a kamoli u temeljima i Ustavu države Hrvatske.
A je li ZAVNOH donio slobodu i nezavisnost hrvatskom narodu najbolje je opisao 1946. godine blaženi Alojzije Stepinac pred sudom koji mu je sudio upravo po tekovinama ZAVNOH-a:
“Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji.
Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? “
Riječ “antifašizam” ne spominje se u Ustavu Republike Hrvatske
Država Hrvatska, kao i svaka druga civilizirana država, mora u svojim temeljima imati antifašizam, ali riječ ANTIFAŠIZAM ne spominje su u Ustavu Republike Hrvatske na niti jednom jedinom mjestu.
Antifašizam se koristi u kontekstu skraćenice ZAVNOH koji je bio organizacija ili institucija pod okriljem jugoslavenskog komunizma i njihovog AVNOJ-a, premda su se oni potrudili u nju uključiti i neke ljude koji nisu bili komunisti.
Antifašizam, antinacizam i antikomunizam u temelju svakog čovjeka i države
Antifašizam bi kao civilizacijska stečevina trebao biti zastupljen u temeljima svakog čovjeka i društva i države u istoj mjeri kao i antinacizam i antikomunizam.
Zato je nužno raščlaniti onu istinsku antifašističku borbu od jugoslavensko komunističke borbe protiv Hrvatske.
Treba razjasniti pojam narodnih neprijatelja i reći kojeg su to naroda bili neprijatelji oni koji su htjeli samostalnu Hrvatsku.
Treba raščlaniti ubijanje ratnih zločinaca od ubijanja onih koji su htjeli samostalnu Hrvatsku.
Treba razlučiti trenutačnu vlast ili režim jedne države od same države i želje jednog naroda da ima svoju samostalnu državu.
Ne može se u temelje samostalne Hrvatske stavljati one ljude i organizacije koji su ubijali Hrvate koji su htjeli samostalnu Hrvatsku, optuživši ih da su ratni zločinci, a da im se to nikad nije dokazalo.
Hrvatska kao članica EU morala bi poštovati njene rezolucije o osudi svih totalitarističkih režima i ideologija, a posebno bi se trebala priključiti onim državama EU koje su potpisale zajedničku izjavu kako one ne mogu slaviti oslobođene iz 1945. jer su tada samo zamijenili jedno zlo drugim.
Potrebno je naglasiti kako su postojali hrvatski komunisti koji su htjeli Hrvatsku kao samostalnu državu, ali su oni poraženi od jugoslavenskih komunista i udaljeni s političke scene.
Nužno je progovoriti i o toj njihovoj žrtvi.
Kao što je nužno govoriti o žrtvi mnogih antifašista koji su iskorišteni, zloupotrebljeni i na kraju poraženi od jugoslavenske komunističke politike.
> Miki Bratanić: Proboj istine iz logora Jasenovac
Tko bi trebao biti u temeljima Republike Hrvatske
Baštinici antifašizma u Hrvatskoj trebali bi biti oni ljudi koji su spremni javno se distancirati od svih totalitarnih ideologija, pa tako i od komunizma, pogotovo onog jugoslavenskog komunizma.
Baštinici antifašizma u Hrvatskoj trebali bi biti oni ljudi koji su spremni javno se distancirati od jugoslavenske zločinačke politike koja je zloupotrijebila antifašizam za rušenje Hrvatske i ubijanje onih koji su samostalnu Hrvatski htjeli.
Takvi ljudi i njihova djela mogu biti uzeti u razmatranje za uvrštavanje u slijed povijesne želje i težnje hrvatskog naroda za stvaranjem samostalne Hrvatske.
Za njih se može naći mjesto u temelju samostalne i slobodne Hrvatske.
U temeljima Republike Hrvatske ne mogu nikako biti oni koji su proganjali i zatvarali ljude čak i zbog spominjanja imena Hrvatska, koji su zabranjivali pjesme u kojima se spominjalo ime Hrvatska, koji su skidali hrvatsku zastavu i podizali tuđu, koji su ubijali zbog skidanja tuđe, a podizanja hrvatske zastave…
A baš takvi se danas pokušavaju ugraditi u temelje Hrvatske. I govore kako bez njih Hrvatske ne bi bilo.
U temeljima Republike Hrvatske mogu biti oni ljudi koji su bili spremni dati svoj život za Hrvatsku, a ne oni neljudi koji su bili spremni oduzeti život takvima.
Eto, to je moj skromni laički komentar vezan za ZAVNOH u kontekstu uvodnog dijela Ustava Republike Hrvatske.
Nestrpljivo sa zahvalnošću iščekujem odgovor struke i njihovu edukacije cjelokupne hrvatske javnosti po ovim pitanjima.
Naravno, kao skroman običan mali čovjek, laik u istraživanju povijesti i sam očekujem da me netko educira po mojim osobnim razmišljanjima koje sam ovdje javno iznio, te da me ispravi u svemu u čemu imam krive poglede.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Više o autoru možete saznati na njegovoj internet stranici:
www.mikibratanic.com
MIKI BRATANIĆ – KNJIGE O POVIJESTI
Kupite knjigu na stranici izdavača Redak:
https://webknjizara.hr/autor/miki-bratanic/
ili na telefon izdavača Redak
021 544 257
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.