Zastupnici u Hrvatskom saboru raspravljaju o novom Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima koji je predložila Vlada.
“Javno arhivsko gradivo bit će dostupno od njegova nastanka, ako zakonom nije drugačije određeno, što do sada nije bilo slučaj”, rekla je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.
O ovoj temi u Saboru je govorio i Zlatko Hasanbegović, zastupnik Neovisni za Hrvatsku, a izlaganje donosimo u cijelosti:
Poštovani predsjedniče, dame i gospodo.
Predlagatelj ovog zakona ministarstvo kulture i vlada HDZ-HNS-SDSS-Saucha i partneri prijedlog su predstavili uz obrazloženje da se njime postiže, među ostalim ciljevima, i otvaranje javnog arhivskog gradiva nastalog u razdoblju SRH/SFRJ, s posebnim naglaskom da prijedlog ovog zakona cit. „otvara dosjee Udbe bez ograničenja“.
Slovo i duh ovoga zakona predstavljaju negaciju ne sam tog već i svih ostalih javno proklamiranih ciljeva. Upravo suprotno, svakom imalo upućenom u arhivsku problematiku jasno je da je na djelu, u nevidljivoj protulustracijskoj pravno-političkoj koteriji dobro smišljen pokušaj opetovanog zatvaranja arhiva koji su u cijelosti i uglavnom bezuvjetno otvoreni stupanjem na snagu izmjena arhivskog zakona usvojenog u ovom Saboru prije manje od godinu dana i glasovima HDZ-a (ukupno 94 glasa za i tri suzdržana)
Svaka rasprava o ovom protulustracijskom zakonskom prijedlogu treba početi od sljedećih činjenica iz važećeg arhivskog zakona.
Postojećim člankom 21a izvršena je zakonska deklasifikacija cjelokupnog arhivskog gradiva nastalog do 22. prosinca 1990. i ono je gotovo u cijelosti stavljeno na uvid znanstvenoj, stručnoj i općoj javnosti.
U postojeći zakon unesene su i odredbe kojima je žrtvama komunističkog režima priznato pravo da u rokovima određenim zakonom zatraže i prikrivanje svoga identiteta u javnom arhivskom gradivu do isteka rokova za redovnu dostupnost, kao i da posebnom izjavom zaniječu podatke koji se odnose na njihovu osobu. Ovu mogućnost, koliko mi je poznato od više tisuća mogućih korisnika iskoristio je samo naš bivši saborski kolega Vladimir Šeks, iako je kolegi Šeksu to omogućeno na problematičan način, ne provedbom tzv. selektivne anonimizacije, već uskraćivanjem svim zainteresiranim korisnicima uvida u njegov dosje kao takav, a za što nema uporišta u zakonu.
Dalje, u postojećem zakonu posebno je propisano da pravo na prikrivanje i zaštitu svojih osobnih podataka nema osoba koja je do 22. prosinca 1990. bila dužnosnik ili zaposlenik taksativno navedenih tijela i organizacija komunističkog sustava, a ne samo službe sigurnosti. Dakle od zastupnika u Saboru SRH, preko dužnosnika sekretarijata i različitih komiteta, tužitelja, pravobranitelja, boračkih, partijskih i omladinskih organizacija, točnije cijelog državno-partijskog aparata na svim razinama kao takvog.
Drugim riječima, postojeći zakon ispravno prepoznaje da kršenja temeljnih ljudskih prava nisu bila ograničena isključivo na komunistički sustav sigurnosti već na ukupni komunistički upravni i državno-partijski aparat i svaki njegov pojedini dio bez iznimke.
Konačno, možda i najvažnije odredbe postojećeg zakona jesu prijelazne odredbe sadržane u članku 14. kojima se propisuje dužnosti svih tijela koje drže javno arhivsko gradivo nastalo do 22. prosinca 1990. da ga popišu i u konkretnom roku predaju državnim arhivima, a što do danas nije učinjeno, naravno neovisno o činjenici da je poznato kako je jedan dio tog arhivskog gradiva do 1990. sustavno, ali i kasnije, uništavan ili otuđivan. Ova odredba je u tom obliku iz ovog prijedloga naravno nestala.
Dame i gospodo, temeljna činjenica glasi: 20. svibnja 2017. „arhivi su otvoreni“, tako da neko dodatno „potpuno otvaranje arhiva“ iz vladina obrazloženja jednostavno nije moguće, već upravo suprotno, ova vlada i njezino ministarstvo kulture želi, bez presedana od Baltika do Jadrana, jednom otvorene arhive ponovno selektivno zatvoriti i to uz pomoć vas saborskih zastupnika HDZ-a koji ste prije manje od godinu dana sve do nove direktive iz Banskih dvora, točnije iz nevidljive pravno-političke protulustracijske koterije, podigli ruke za otvaranje tih istih arhiva.
Sve navedeno, a toga ima i još, točnije postojeće zakonsko stanje, jedina je moguća vizura iz koje valja motriti i ocjenjivati ovo protulustracijsko kukavičje jaje od prijedloga novog arhivskog zakona.
Konkretno, ovaj zakonski prijedlog preko nekoliko neupućenim laicima na prvi pogled nevažnih, ali vješto smišljenih izmjena poništava cijeli smisao do sada važeće regulative i značajno ograničava dostupnost javnog arhivskog gradiva.
Npr. člankom 19. stavak 1. predlaže se skratiti razdoblje na koje se odnosi poseban režim i to s 22. prosinca 1990. na 30. svibnja 1990. Ovime automatski postaje nedostupan dio gradiva koji se odnosi na ključno razdoblje neposredno nakon prvih demokratskih izbora kada formalno još opstoji SRH u sklopu SFRJ, a ustavi SFRJ i SRH su i dalje na snazi. U navedenom kritičnom razdoblju dolazi do primopredaje vlasti i dvojbene tzv. pseudotranzicije iz komunističkog sustava u višestranački demokratski sustav formalno okončane donošenjem tzv. božićnog Ustava.
Dalje, člankom 17. stavak 5. značajno se ograničava dostupnost javnog arhivskog gradiva koje sadrži tajne podatke kada se propisuje se da je cit. „javno arhivsko gradivo koje sadrži klasificirane i druge tajne podatke dostupno po isteku roka od 40 godina od nastanka isključivo uz prethodno provedeni postupak deklasifikacije ako drugim zakonom nije određeno drukčije“.
Ovime je vidljivo je da se uvodi, pored zakonski definiranog pojma klasificiranog podatka, i tzv. „druge tajne podatke“ koje zbog odsustva bilo kakve definicije u ovom ili bilo kojem drugom zakonu može svatko tumačiti posve proizvoljno i na taj način ograničiti dostupnost bilo kojeg dijela javnog arhivskog gradiva i prije i nakon isteka roka od 40 godina.
Dodatno, s obzirom da je dostupnost nakon isteka roka od 40 godina uvjetovana prethodnom deklasifikacijom od strane stvaratelja gradiva, a obveza stvaratelja da u nekom određenom roku izvrši deklasifikaciju nije propisana ni ovim niti bilo kojim drugim zakonom, rok od 40 godina samo je orijentacioni i u stvarnosti može iznositi i 100, 200 ili više godina što znači nikada što je i krajnja namjera nevidljivoga protulustracijsko pravno-političkog tvorca ovoga zakona, posebice nakon isteka rokova za gradivo nakon 1990.
Opisanom odredbom predlagatelj zakona u stvari Hrvatskom saboru predlaže da se u cijelosti odrekne svoje ustavne nadležnosti na donošenje zakona u području arhivske djelatnosti i svoju ustavnu nadležnost prenese na tijela izvršne vlasti i druge osobe koje stvaraju javno arhivsko gradivo, a sve po uzoru na Milanovićevu lex Perković vladu i njezino zloglasno cenzorsko Povjerenstvo za sređivanje arhivskog gradiva od tzv. posebnog nacionalnog interesa, među ostalim tada i u funkciji zaštite udbaške i neokomunističke duboke države čije vidljive glave sada sjede u njemačkoj kaznionici.
Dalje, skrećem posebnu pozornost na članak 19. stavak 2. kojim se izuzimaju od zaštite osobnih podataka, nasuprot cjelokupnom komunističkom državno-partijskom aparatu iz postojećeg zakona samo one osobe koje su obnašale javnu dužnost i istovremeno bile pripadnik ili suradnik službe sigurnosti. Ako je vjerovati obrazloženjima koje je Ministarstvo kulture davalo u javnost, radna skupina koja je sudjelovala u pisanju zakona ne razlikuje sastavne od rastavnih veznika u hrvatskom jeziku, pa je rezultat da se predloženom odredbom postiže potpuno suprotan učinak od javno deklarirane navodne namjere.
Iz navedene jezične bravure moguće je protumačiti da su od zaštite osobnih podataka izuzeti samo oni obnašatelji javne dužnosti koji su bili i pripadnici ili suradnici službe sigurnosti. Takva formulacija isključivala bi od zaštite osobnih podataka samo dva profesionalna pripadnika SDS RSUP SRH, poimenično zamjenika i pomoćnika sekretara unutarnjih poslova koji su bili jedini ljudi u sustavu koji su ujedno bili obnašatelji javne dužnosti i pripadnici službe sigurnosti. Paradoks je da bi čak i sekretar saveznog SUP-a, npr. notorni Stane Dolanc po tekstu predloženog zakona imao pravo na zaštitu osobnih podataka jer niti on nije bio formalni zaposlenik Službe državne sigurnosti već Saveznog SUP-a. Doslovna primjena ove odredbe tako kako je napisana dovela bi do toga da bi se iz kruga osoba čiji se identitet štiti moglo još eventualno isključiti ponekog obnašatelja javnih dužnosti izvan službi sigurnosti iz tog vremena koji je bio formalno zaveden kao suradnik službe sigurnosti.
Konačno, valja ukazati da je zaštita osobnih podataka osoba koje nisu sudjelovale u kršenjima ljudskih prava postavljena na posve nejasan i u praksi neprovediv način. Naime, u praksi postoji samo jedan način na koji se može razlučiti žrtve i osobe koje su slučajno zahvaćene kršenjima ljudskih prava od onih koji su sudjelovali u takvim kršenjima, uz činjenicu da je mnoštvo osoba, u isto ili različito vrijeme. bilo i žrtva i počinitelj.
Nažalost, taj način u teoriji i praksi naziva se cenzurom i podrazumijeva tijelo koje će prije istraživača pregledati javno arhivsko gradivo i onda temeljem posve diskrecijskih kriterija, prije provođenja znanstvenog ili drugog dubinskog istraživanja gradiva odlučiti čije će podatke iz gradiva ukloniti prije davanja gradiva na korištenje. U tome je Prijedlog Zakona suprotan zabrani cenzure iz članka 38. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.
Zaključno, moje pitanje vladi i ministarstvu kulture glasi: gospodo i gospoođe, zašto 2018. Godine, gotovo tri desetljeća nakon pada Berlinskog zida i manje od godinu dana nakon otvaranja arhiva, iste ponovno zatvarate. Zašto preuzimate ulogu čuvara jugoslavenskih komunističkih državno-partijskih tajni. Koje sve Kolege želite zaštititi ovim protulustracijskim zakonom i koji to među vama imaju problema s vlastitom prošlošću.
Dragi kolege iz HDZ-a zašto na sebe preuzimate hipoteku i ulogu saborske produžene ruke protulustracijske duboke države i to u trenutku kada ste konačno dokučili da svaka lustracija treba započeti lustracijom u samom HDZ-u. Eto vam prigode za početak unutarstranačkog lustracijskog postupka. Pošaljite ovaj zakonski prijedlog tamo gdje mu je i mjesto u reciklažno sakupljalište staroga papira u hodnicima Ministarstva kulture na adresi Runjaninova ulica broj 2. Osim toga, gospodo iz SDP-,a odbacivanjem ovoga zakona imate prigodu na simboličan način začeti stratešku suradnju s HDZ-om koja je najavljena i koju s radošću očekujemo.
