Aktualno pitanje izbora čak osam manjinskih zastupnika u Hrvatski Sabor, što nema približno ni jedna zemlja u Europi, još uvijek je u žiži javnosti. Nakon što je hrvatska javnost upoznata sa činjenicom da većina zemalja EU ne poznaje posebne liste za nacionalne manjine, a onih nekoliko koje ih imaju izabiru u parlament svega jedan ili dva zastupnika, ta tema postaje „vrući krumpir“ novog izbornog zakona koji se mora napisati. To je posebno zanimljivo jer je Hrvatska jedna od zemalja sa najmanjim brojem nacionalnih manjina u stanovništvu.
Jedno od važnih pitanja novog izbornog zakona jest od kuda dolaze zastupnici i kandidati nacionalnih manjina: da li su svi oni nezavisni kandidati, pripadaju li političkim strankama i kojim, kakav to utjecaj ima na legitimitet parlamenta i volju birača i brojna druga pitanja?
Na početku treba iznijeti činjenicu koju mnogi ne znaju. Kandidati nacionalnih manjina na posebnim listama za XII. Izbornu jedinicu mogu biti i jesu članovi velikih stranaka i to osobito SDP-a i HNS-a!
Dakle, oni se već kandidiraju kao članovi stranaka, a ne samo da se kao nezavisni kandidati pridružuju kasnije Vladi i često budu jezičac na vagi za njeno formiranje.
Primjera radi, na posljednjim parlamentarnim izborima krajem 2015. u Sabor je kao predsjednik mađarske manjine ušao Šandor Juhas, ne samo član SDP-a već i istaknuti gradski vijećnik SDP-a u Belom Manastiru (Možete pročitati ovdje)
Ušla je i albanska zastupnica Emina Lekaj Prljaskaj kao članica HNS-a. Albanska zastupnica je nakon završenih parlamentarnih izbora napravila presedan i nije htjela biti u Klubu zastupnika nacionalnih manjina nego se, premda je bila članica HNS-a, pridružila Klubu stranke Milana Bandića i time postala dio nove parlamentarne većine.
Vladimir Bilek, predstavnik češke i slovačke manjine, također je ušao u Sabor kao član HNS-a, a nakon toga promijenio klub zastupnika i prišao Milanu Bandiću (Više pročitajte ovdje).
Veljko Kajtazi, predstavnik romske manjine, ušao je Sabor kao nezavisni zastupnik, ali odmah se pridružio HNS i postao član njihovog kluba zastupnika. (Više pročitajte ovdje)
Tri zastupnika srpske manjine također su članovi stranke SDSS koja se ima pravo natjecati i na „redovnim“ izborima u svih 11 izbornih jedinica.
Predstavnik talijanske manjine Furio Radin kandidira se i predstavlja kao neovisni kandidat.
Iz ove kratke analize odmah se jasno vidi da su predstavnici nacionalnih manjina članovi velikih parlamentarnih stranaka, u ovom slučaju SDP-a i HNS-a. Također se vidi ako izlaze kao nezavisni da se priklanjaju klubovima parlamentarnih stranaka.
Područje manipulacije ovdje je veliko: vrlo je moguće da stranke uguraju „svoje stranačke manjince“ na liste koji onda predstavljaju prvo stranku, a ne nacionalnu manjinu. Tako postoji čak teoretska mogućnost da svih osam manjinaca u Saboru budu članovi jedne stranke (npr. HNS) i da ta stranka dobije „laganini“ mimo izborne volje tih osam zagarantiranih mjesta. Živi zid i Most jako dobro znaju kako je teško doći do osam zastupnika u Saboru.
Slijedeće što je moguće i što se događa da predstavnici nacionalnih manjina lagano pristupaju ili mijenjaju klubove zastupnika u Saboru. To svakako ne doprinosi legitimitetu i smislu zbog čega su „manjinci“ birani u Hrvatski Sabor, a mijenja i rezultate izbora do kojih se došlo na redovnim izbornim listama za koje glasaju svi građani Hrvatske.
Treće, ulazak „manjinaca“ kao članova stranaka bitno mijenja izborne rezultate i može biti prevaga za pobjedu na izborima.
Postoji još niz stvari koje su problematične po pitanju predstavnika nacionalnih manjina kao članova stranaka, ali jedno je sigurno: ovakav način biranja zastupnika nacionalnih manjina stvara mogućnosti predizborne ili postizborne trgovine, prelaske iz pojedinih klubova zastupnika u druge, „vabljenje“ manjinaca u svoje redove i brojne druge nelegitimnosti koje bitno narušavaju smisao izbora predstavnika nacionalnih manjina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
